Ti, Emina, vidi šta ćeš. Volja ti ići, volja ti ostati. Ali ja, dok god ovdje ima i jedan musliman, moram biti u Banjoj Luci”

Ti, Emina, vidi šta ćeš. Volja ti ići, volja ti ostati. Ali ja, dok god ovdje ima i jedan musliman, moram biti u Banjoj Luci”, kazao je smireno muftija banjalučki Ibrahim ef. Halilović svojoj supruzi početkom rata, nakon što je saznala za tragičnu smrt svojih rođaka u Brčkom.

Ovo je priča o čovjeku čije je srce, kako je posvjedočila i njegova supruga, počelo da zastajkuje onog ranog jutra kada je srušena Ferhadija. Bilo je to 7. maja 1993. godine. A šta jednom muftiji, imamu ili svećeniku može biti teže do kada njegove džamije ili crkve budu porušene i odvezene na smetljište?

Sve banjalučke džamije porušene su za života muftije Halilovića, negdje do 1994. godine, ali on uprkos tim užasnim iskušenjima, pa i hapšenjia nije pokleknuo, nije napustio svoju Banja Luku. Grad je to u kojem nije rođen, ali je u njemu službovao od 1967. godine, nakon što je završio Filozofski fakultet u Beogradu. Bilo je to prvo i jedino mjesto u kojem je bio Ibrahim efendija.

Kada su porušene sve džamije, pa čak i njegova voljena Ferhadija, kada su protjerane desetine hiljada Banjalučana, ostao je stamen i nepokolebljiv da svoj život učini kamenom temeljcem jednog novog vremena u kojem će njegove džamije biti ponovo obnovljene, a vjernici se vratiti svojim domovima.

Ostao je i kada mu je poslije prvog hapšenja jedan srpski policajac rekao:

“Šta ti tražiš ovdje? Što ne ideš, mi smo džamije porušili”.

Prema izvještajima iz tog vremena, nakon rušenja Ferhadije i ostalih džamija, gradom je kružila priča da se stanovnicima “neprestano pričinjava ezan i da su zato svi vojnici nervozni i neprestano bez razloga pucaju u zrak”.

Muftija Ibrahim Halilović je preživio najmanje četiri zabilježena napada na njega. Ipak, nije odustajao. Održavao je molitve u zgradi Islamske zajednice za nekolicinu ljudi koji su smjeli dolaziti na namaz. Mnogo prije rušenja džamija, iz kabineta predsjednika Opštine stigla je naredba kojom se zabranjuje oglašavanje ezana u gradu.

I pored hapšenja, prijetnji i napada na njegov lični život, ef. Halilović se i dalje nadao da će se svi Bošnjaci i Hrvati vratiti u Banju Luku. Bio je, kažu njegovi poznanici, veoma duševan čovjek, sa izuzetnom voljom za praštanje. Izmučen, hadži Ibrahim-ef. Halilović umro je 20. jula 1998. godine u 52. godini života. Izdalo ga je srce. Ostavio ga je u Ferhadiji.

No, nisu mu dali mira ni kada je preselio na bolji svijet. Naime, 23. jula 1998. nekoliko stotina Srba okupili su se na mjestu na kojem je tada bila trava, a nekada Ferhad-pašina džamija. U haremu je trebao biti ukopan muftija Halilović.

Kako su tada zabilježili sarajevski “Dani”, uništili su već pripremljen mezar, izgazili cvijeće doneseno od rijetkih banjalučkih Bošnjaka, te uz pokliče i četničke pjesme, zaboli srpsku zastavu najprije u zemlju, a kasnije, kako tvrde svjedoci, i u mihrab u obližnjem mesdžidu. Ukopan je 24. jula 1998. godine u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.

Osamnaest godina kasnije ispunio se njegov san da se sa bisera na Vrbasu ponovo čuje ezan, ali ne i njegova želja da bude ukopan pored džamije za koju se, kako je govorio, vjenčao kao i sa suprugom Eminom.

Radio Sarajevo