Isidora Sekulić: Bosanski jezik i književnost to je jedna ogromna livada koja se guši od rasta, cvijeća i mirisa.

Zapis o bosanskom jeziku – Isidora Sekulić

”Jezik i stil Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego i čudo sadašnjosti.”

“U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i ima, ispod ili iznad toga, nešto što je ezoterički jezik, iako potpuno bez tehničke frazeologije.”

“Jezik Bosne bez ijekavštine, to je simfonija Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.”

“Ništa tursko ni austrijsko nije bilo jače od nekog virusa bosanskog, slasnog već u dječacima i mladićima. Stoga, ako je Bosna izbacila neku svoju sugestiju i oblik, to se samo ograničeno dalo primijeniti na život uopšte, ostajalo je osobenost bosanska. A što je Bosna nasilno gutala od drugih, ostajalo je opet u njoj, ukamareno, tuđe i neživljeno. Zbog jedne i druge muke, Bosanac se bacao u ekscese u kakve je umio i mogao, naravno ponajprije u čulne.”

“Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao. Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz ‘bosanski jezik’. Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila. Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome. Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.”

”Bosanac ne vadi govor iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osećanja. On po pravilu govori odmereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku reč, jer i svi oko njega mere, cene, i srču reči. U Bosni je kroz stoleća svako lično zadovoljenje bilo tuđ pojam, ali jezik je Bosancu lično zadovoljenje, slast, ćejf, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenta. On ga zato govori u više planova, sa mnogo karaktera. Tu je opšteljudsko, govor kako ga hoće čula; tu je zatim ono što interesuje kritikuje onog ispaćenog života u kojem je čovek jedva ostao čovekom. Kad Bosanac kaže da je “hljeb zelen od godine poplavne”, onda je u tom izrazu zbor mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su “ljudi ganjani do iskapi”. Ili u čisto opisnom stilu, da “vatra ćumuri”, da “svirač usecka gudalom”, da je neko “frljacnuo opanak”, jer je obuća ta bila samo još dronjak. Ili u šaljivu stilu, da je “cura iglom prozor zakovala” ispred momka.”

“Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cijela Rusija, od Kavkaza do Sibira, govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narječja, i to ‘jezikom tako zapletene gramatike kao jezik Demostena’. Slično je tajanstven u svojoj moći i nekvarljivosti jezik Bosne.
.. Niko od tog šarenog stanovništva Bosne nije mogao da jezik Bosne iznevjeri, drukčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači.”

“Bosanski jezik i književnost to je jedna ogromna livada koja se guši od rasta, cvijeća i mirisa.Livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u zemlju otresa sjeme.”

“U bosanskom jeziku najmanje udjela ima škola. Vitoperi stil nije bosanska stvar. Velika čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osjećaja u nekoliko planova odjedared.”

“Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanca, koji se predaje monologu fatalizma, razgovora sa planinom Romanijom, i kad nađe da ‘Romanija razgovora nema’, nastavi razgovarati sa svojim razgovorom.”

“A jezik Bosne, je li i on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu za što treba, može da ubaci u svoj rječnik još jedan rječnik, turski, i dobije nov ritam i nove boje. Ali to je sevdalinstvo, maskarada, ćejf, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom kao da Turaka nikad nije bilo, umije Bosanac razgovarati sa zemljom i nebom, sa naukom koja njegovu prirodu i običaj narodni ispituje…”

“U Bosni još ima stare vulkanske magme, još Bosna svoje tri, četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žile i bogumilstvom, i posljednjim kraljevima, i Turcima, i Austrijom. Otuda i u jeziku njenu rječnici vjekova! i iskustva i znanja koja poražavaju; otuda izrazi pred kojima čula stoje kao glupaci jer ne znaju šta čuvstvuju: ‘Def zapršti kao da se sasipa’: ‘Voda Drine se na suncu ukuhala’.
Otuda jedan isti motiv umjetnički nije jedan isti nikad.”

~ Isidora Sekulić, književnica, prevodilac i književni kritičar, član Srpske kraljevske akademije i prva žena akademik u Srbiji i prvi predsjednik Udruženja pisaca Srbije, rođena je 1877. godine u bačkom selu Mošorinu, a umrla 1958. godine u Beogradu.
Živjela je u svijetu jezika, govorila je nekoliko svjetskih jezika i bavila se cijeog života istraživanjem jezika. Do kraja, i bez ostatka, posvećena ljepoti smislene riječi, za života stekla uvaženje kao najobrazovanija i najumnija Srpkinja svoga vremena.
Davne 1941. godine o bosanskom jeziku i govoru piše esej koji teško da će moći neko tako napisti.