Šta Ani Brnabić znači „ u dogledno vrijeme“?

Podijelite ovaj članak:

Piše: Jagoda Savić 

     Evropski sud za ljudska prava u Strasburu je postao pretrpan apelacijama radnika iz Srbije koji imaju izvršne presude o naplati neispaćenih plata preduzeća koja su otišla u stečaj. Sud u Strasburu je zaprimio oko 2000 radničkih apelacija, zbog čega je radi rasterećenja svog odjeljenja  donio obavezujuću preporuku da država Srbija svojim radnicima izvrši isplatu svih dugovanja za izvršeni rad, odnosno za zarađenu platu.  Predsjednica vlade Srbije Ana Brnabić je prije dva mjeseca izjavila da prihvata ovu preporuku i da će ta dugovanja biti isplaćena „ u dogledno vrijeme“, a da se sada radi nacrt Zakona o isplati tih dugovanja. Mislim da Ana Brnabić savršeno dobro zna da će do tog „doglednog vremena“ inflacija pojesti stvarnu novčanu vrijednost potraživanja i da će radnici primiti neuporedivo manju nadoknadu od njene stvarne vrijednosti. Radna grupa Ministarstva rada i socijalne politike je predložila rješenje za radnike koji imaju izvršna sudska rješenja, ministarka pravde Maja Pavlović je izjavila da se isplate sudske izvršne presude, ali prije otprilike godinu dana taj prijedlog nije prošao na sjednici Vlade Srbije. Predsjednik Aleksandar Vučić je rekao: „Biće nekad, za sada se nije steklo vrijeme“.

Oštećeni radnici štrajkuju svakog petka u 10 sati ujutro u Nišu ispred zgrade gradske uprave, gdje se  nalazi kabinet gradonačelnice. Po utvrđenim podacima ovaj problem neisplaćenih zarađenih plata obuhvata oko 9000 radnika, ali je na proteste došlo svega 40 ljudi. Po riječima nekih od učesnika , ostali ne dolaze jer su se istrošili borbom koja traje petnaest godina, i više nemaju snage da se bore, ili su vidjeli da je svaki njihov protest neplodan i da ne proizvodi nikakave pozitivne korake, pa ne vide svrhu svog daljeg aktivizma. A ima i onih koji razmišljaju na način „samo neka me ne diraju, ako me ne vide možda ću lakše dobiti svoje pare. „ Procenat od 0,0036% prošlog petka, kad je u pitanju rješavanje egzistencijalnog problema, je nedopustivo mali. Osjećaj zasićenosti i istrošenosti kod radnika koji više ne učestvuju na protestima su psihološke posledice udaranja u zid od gume koji je pravosuđe postavilo pred njih i mogu se smatrati reaktivnim stanjem, odnosno proizvedenom štetnom psihološkom posljedicom. Najgori oblik ovakve posljedice je takozvano dovođenje radnika u stanje nemoći da pruže otpor, a ono je pokazatelj potpunog loma voljno- motivacijskih radnji, i u konačnici loma ličnosti. Čovjek bez motiva prestaje da bude motor pokretač promjena u svom životu. Postavlja se pitanje može li ovakva egzistensijana ugroženost radnika, koju je pravosuđe ubijalo s umišljajem, zaista proizvesti pomenute psihičke posljedice? Na ovo pitanje bi zvanično trebala da odgovori sudska psihijatrija, ali nema ko da pokrene mehanizam ispitivanja posledica rada pravosuđa po svakog ugroženog radnika. Nikad nijedan sudija nije odgovarao za narušavanje psihičkog zdravlja radnika svojim odugovlačenjem postupaka na radničku štetu ili donošenjem nepravične presude, iako bi nekim sudijama  trebalo izreći mjeru trajne zabrane vršenja sudačkog poziva.

Otežan život:

2016 i 2017 godine su radnici dobili po 10000 i po 21000 dinara i od tada više nije bilo nikakvih isplata. „Elektronska industrija“ ima oko 2500 radnika kojima duguje njihovu zaradu, pa su neki napravili sudska poravnanja da će dugovanja biti namirena od prodaje fabrike ili iz budžeta države ili opština. Među propalim firmama koje su postale dužnici svojim radnicima se nalaze nekadašnje velike firme kao što su  „Elektronska industrija Ei“, „Niplast“ i „Modna konfekcija“. Osim što su ostali bez svog pošteno zarađenog novca, ovi radnici imaju još jednog neprijatelja, „Elektroprivredu Srbije“ koja dodatno otežava radničku patnju. Slavica Petrović, koja se bavi rješavanjem problema isključene struje radnika koji nisu bili u stanju da je plate, kaže: „ „Elektroprivreda“ vrši naplatu računa za struju na način da ako ti je struja isključena zbog neplaćenih računa, tretiraju te kao novog kupca i traže da platiš 100000 dinara za novi priključak za struju. Bilo je i slučajeva ucjene da se struja reguliše ako priznaš cijeli dug, iako nakon godinu dana nastupa zastara u slučaju da  te „Elektroprivreda“ nije tužila. Ako se desi da nema duga, ali da brojilo nije ispravno , skida se plomba na brojilu i bez prisustva vlasnika, iako bi u takvom postupku  vlasnik trebao da bude prisutan. Do koje mjere nedostatak struje ugrožava normalno življenje pkazuje i slučaj osamdeset trogodišnje baka Olge iz Donje Studene, koja je već šest godina bez struje.“ Zatim, Petrović kaže da je nova vlast odlučila da Niš više nije nadležan za ta pitanja već su odlučivanje prebacili u Beograd, kao i to da je Ustavni sud 2012 godine donio odluku da se radilo o nezakonitim radnjama, ali je ta odluka primjenjiva od dana donošenja , čime je veliki broj radnika ostao nepokriven“. Nepobitna je činjenica da se država ni na koji način nije potrudila da ovim oštećenim radnicima pruži neki vid jednokratne pomoći ili socijalnih davanja na godinu dana, koja bi se obnavljala svake godine,  kako bi premostili nedostatak para koje su pošteno zaradili.   

Na samom početku skupa sam stajala u zadnem redu i pričala sa nekom gospođom, pri čemu sam zapisivala njenu izjavu da nešto ne bih zaboravila. Prišao mi je jedan čovjek srednjih godina, u plavoj pamučnoj majicii i pitao: „Ko si ti? Šta pišeš? Za koga pišeš?“ Kad sam rekla da sam iz Sarajeva, pitala sam ga kako se zove, a on je odgovorio „Šta te briga kako se zovem!“ Zatim je pitao:  „Zašto pišeš? Ti ćeš da pišeš da stanje u Srbiji ne valja, oni će tamo da se raduju, to su neprijatelji Srbije. Nemojte da pričate s njom i nemojte nikakve izjave da joj dajete“. Zatim mi  je narednih sat vremena slao prijeteće poglede, a ja sam uspjela da ga krišom snimim da mi njegova slika ostane za uspomenu.

Razlozi stečaja:

Drugo pitanje koje treba postaviti je kako je uopšte došLo do toga da velike i poznate firme padnu pod stečaj a nisu trebale da propadnu, jer su to nekada sve bile gigantske firme? Neki od protestanata su naveli tvrdnje od kojih se diže kosa na glavi: „Jugorentgen“ je bio stub za cijelu bivšu Jugoslaviju, pva Simensova fabrika urađena po njihovoj licenci. Kuba je prije 30 godina sklopila ugovor o isporuci velike količine opreme  u vrijednosti od 17 miliona kanadskih dolara, a država je žrtvovala taj dug kako bi Kuba podržala Srbiju u Savjetu bezbjednosti UN-a. Tada je od 700 radnika njih 350 otišlo a 350 ostalo u firmi. Zatim, „21 maj“ u Zemunu je propao zbog poslovnih prostora, da se zemljište iskoristi za stambenu izgradnju, itd. Učesnici protesta takođe tvrde da su ministri Tadića i Koštunice  fabrike kupovali u bescjenje, pa su npr. mašine iz poznatih i velikih firmu „Yumco“ i „Simpo“ otkupili i odvezli u inostranstvo , a u Vranju su ostali samo prazni prostori. Učesnici  protesta su još tvrdili da su te mašine  otkupljivane kao otpad  od metala, pa je tako muž od ministrice Zorane Mihajlović  kupovao vagone i šine  kao otpisani otpad i postao milioner. Ovakve tvdnje radnika bi državno tužilaštvo Srbije trebalo temeljito da ispita, ali ja u tom tužilaštvu nisam nikada čula da je podignuta optužnica za privredni kriminal većeg obima.

Aleksandar Micić   je jedan od radnika firme „Jugorentgen“ kom je firma dužna oko 7000 eura bez kamate. On smatra da kad se otvori stečaj, kad se uradi likvidacija, postoji imovina koja ostaje državi, što pokazuje neodgovornost države koja nije aktivirala nepokretnosti velike kvadrature sa kompletnom infrastrukturom, da te kapacitete iskoristi za dovođenje investitora. Tako npr. „Elektronska industrija“ Niš, čuveni proizvođač televizora, ima 20000 kvadratnih metara prostora sa infrastrukturom i da je propast ove firme odraz nesposobnosti i nezainteresovanosti vlasti. Država nije uradila podržavljenje društvenih preduzeća, nije postavila svoje upravljače koji bi vodili firmu i na sebe preuzeli odgovornost za dalji uspješan rad, jer je bivša Jugoslavija iz dogovorne prešla na tržišnu ekonomiju. Još je rekao da se država Srbija obavezala da investitorima daje plate za radnike u periodu od pet godina (???) što meni veoma liči na sklapanje štetnih ugovora.

Nacrt izmjena i dopuna Zakona:

Treće pitanje koje treba postaviti je da li će novi nacrt Izmjena i dopuna Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku zaista pomoći radnicima kojima firme duguju zarađene plate da ih zaista i dobiju? Ovaj nacrt je postavljen na web stranicu Ministarstva pravde Srbije 20.07.2023. U ponuđenom nacrtu je vrlo  zabrinjavajući član 1 , kom se dodao stav 4  (“Službeni glasnik RS”, broj 40/15) “Ovaj zakon se ne primjenjuje na stečajne i izvršne postupke koji se vode radi namirenja priznatih ili utvrđenih potraživanja u kojima je stečajni, odnosno izvršni dužnik preduzeće sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom.” Dakle, već u prvom članu vidimo da država štiti samu sebe umjesto da štiti prava radnika, čime ne pokazuje suštinsku brigu za  pravično suđenje, jer su ovim nacrtom zakona radnici koji su bili zaposleni u državnim ili društvenim firmama bitno diskriminisani u odnosu na ostale radnike.

Najbitniji član ovih izmjena i dopuna zakona je član 11, koji kaže: „Prigovor radi ubrzavanja stečajnog ili izvršnog postupka iz člana 1. ovog zakona po kojem nije donijeta odluka do dana stupanja na snagu ovog zakona, tužba za novčano obeštećenje kao i tužba za naknadu imovinske štete se smatraju ustavnom žalbom.  Sudovi su dužni da u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona sve neriješene predmete iz st. 1 ‒ 4. ovog člana dostave Ustavnom sudu na dalji postupak i odlučivanje i da o tome obaveste podnosioca prigovora.

Na portalu „Paragraf.rs“ su navedeni i razlozi za donošenje pomenutog zakona. Evropski sud za ljudska prava je u presudi u predmetu Kačapor i druge podnositeljke protiv Srbije (broj predstavki 2269/06, 3041/06, 3042/06, 3043/06, 3045/06 i 3046/06 od 7. jula 2008 godine) ustanovio praksu i zauzeo stavove koji su primijenjeni u kasnijim istovjetnim i bitno sličnim predmetima koji su razmatrani u tom sudu protiv Republike Srbije, a koji se odnose na neizvršenje domaćih odluka u kojima je dužnik društveno preduzeće, preduzeće kontrolisano od strane države, odnosno subjekti koji ne uživaju “dovoljnu institucionalnu i poslovnu nezavisnost od države”. Prema stavovima zauzetim u ovom predmetu, Republika Srbija je ta koja snosi odgovornost za isplatu neizmirenih obaveza društvenih preduzeća utvrđenih pravnosnažnim domaćim odlukama za potraživanja iz radnih odnosa, i to bez obzira da li je riječ o preduzeću koje je sa pretežnim dijelom društvenog kapitala ili je preduzeće bilo u potpunom društvenom vlasništvu. (!!!) Po ovom stavu Evropskog suda u Strasburu rezultira da je nacrt srbijanskog zakona u članu 1 u direktnoj suprotnosti sa stavom ovog međunarodnog suda. (!!)

Pored toga, Evropski sud za ljudska prava je u presudi Kačapor zauzeo stav da je obaveza države da osigura da se na vrijeme izvršavaju odluke protiv njenih organa ili tijela ili preduzeća koja su u njenom vlasništvu ili pod njenom kontrolom, pri čemu nedostatak sredstava ne može biti izgovor za njihovo neizvršavanje.

Evropski sud za ljudska prava je ukazao  na vezanost prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su se dosadašnja pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u ovim postupcima (prigovor radi ubrzavanja postupka, žalba protiv rešenja kojim je odbijen prigovor, tužba za novčano obeštećenje, tužba za naknadu imovinske štete) pokazala kao nedovoljno djelotvorna. Dokaz tome je, pored ostalog, stalni porast broja predstavki iz ove vrste predmeta pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Na osnovu člana 46 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, postupak izvršenja presuda i odluka u grupi predmeta Kačapor i druge protiv Srbije (predstavka broj 2269/06 i dr.), nalazi se u pojačanom nadzoru od strane Komiteta ministara Savjeta Evrope. U njihovoj posljednjoj odluci od 6 do 8 decembra 2022 godine, Komitet je naglasio da i dalje postoji više spornih pitanja koje je potrebno riješiti, i pozvao “vlasti Srbije da prioritetno razmisle o ovim tačkama i daju informacije Komitetu ministara Saveta Evrope o tome koje su dalje mjere predviđene kako bi se ovi prijavljeni nedostaci prevazišli”.

Radnici na margini:

Što se tiče opšte klime među radnicima protestantima, uglavnom su ogorčeni što država njihovom problemu ne ukazuje ni dužnu pažnju , zbog čega se osjećaju marginalizovani. Osim toga, smeta im što su prioriteti pogrešno postavljeni i kažu: „Izgori crkva Notr Dam u Parizu, za crkvu se odmah daju 2 miliona eura, grade se domovi u Crnoj Gori, za Crnu Goru se odmah nađu pare, prave se  putevi, i za njih uvijek ima para. Izgradio se i  luksuzni stadion u Leskovcu, za koji apsolutno nije vrijeme, i za sve drugo ima para, samo za radnike nema.“

Gradonačelnica Niša:

Na moje pitanje zašto protestvuju na platou kod fontane, baš ispred ulaznih vrata zgrade gdje je kabinet gradonačelnice i ima li gradonačelnica kapacitet da pomogne da se problem riješi,  samo ju je jedna žena branila. Naime, njen muž je bolestan i treba mu para za terapije, pa je ona rekla da je gradonačelnica protestante odvela na sastanak u Beograd a da niko drugi to nije uradio. Ostalih 39 učesnika protesta  su uglavnom imali negativan odgovor: „Nemo’ si smešna! Kakvo će ona da ni pomogne? Ona si samo gleda da nakupi više stanovi za sebe, čet'ri je do sad nabrala, pa je na zeta nabavila  socijalni stan mnogo pojeftino, po 800 euri, iako je trebalo da plati duplo tol'ko. Pa je muža zaposlila  u državnu firmu, i vodila ga u Beč iako neje član na gradsku upravu pa je dnevnice za put dobil i on. Njen kolega je dodao: „Masonka! Učlanila se u tije masoni što gi zovu „Templari“ pre jedno sedam godine, će nađeš sliku na Internet. Zaklela se će gi služi.“ Treći je rekao : Će gu izbace iz udruženje na novinari. Vređala kolege pa će o nju da odluči novinarski sud“. Istine radi, na Internetu sam kasnije zaista pronašla potvrdu krajnje neodgovarajućeg javnog govora gradonačelnice Sotirovski u stilu : „Propale Đilasove kafedžike, razočarani direktori kojima ne produžismo mandat, supruge od kojih su muževi na vreme pobeglikao i informaciju da je Željko Bodrožić, predsjednik udruženja novinara Srbije NUNS, izjavio da će o njoj raspravljati  Sud časti NUNS-a.

Jedan stariji čovjek, koji je stajao pored i slušao, je dodao da je gradonačelnica dala poslovni prostor nekom čovjeku koji se bavio porodicama sa Kosova, a koji je bio osuđen za silovanje svoje supruge i da je izjavila da njegove kazne nju uopšte ne treba da interesuju. Protestantima takođe smeta što je gradonačelnica đacima dala besplatnu kartu za gradski prevoz a penzionerima nije.

Gradonačelnica je bitna figura u procjeni kvaliteta sadašnje vlasti, ona je pokazatelj stanja u državi a istovremeno i pokazatelj kapaciteta da se riješi bar dio problema neplaćenih radnika. Ne bih htjela da pasus o njoj bude nesrazmjeran ostalom dijelu teksta, ali gradonačelnica je načinila jednu ozbiljnu grešku u radu. Ona je grupu radnika koji protestvuju odvela na sastanak u resorno ministarstvo u Beograd ali su radnici na sastanak došli nepripremljeni. Naime, sastanak se odnosio na nacrt Zakona o razumnom roku za suđenje, ali radnici ga prethodno nisu pročitali pa nisu znali na šta treba da se fokusiraju njihove diskusije.

Pored toga, gradonačelnica je i mehanizam koji bi sutra uz budžet države mogao vršiti isplate zarađenih a neisplaćenih plata radnicima koji protestvuju. Još uvijek se ne zna da li bi ona mogla imati unutrašnji priziv savjesti da pokrene izmjenu budžeta grada kako bi se barem dio obavezujuće preporuke iz Strasbura mogao izvršiti. Radu i  ličnosti gradonačelnice  sam dala više prostora u ovom tekstu jer je za dobrobit oštećenih radnika potrebno ocijeniti da li su radnička očekivanja u vezi sa gradonačelnicom uopšte realna ili nisu, da li se na nju mogu osloniti ili ne i  da li su kod nje njene lične potrebe i radička potraživanja adekvatno izbalansirani.

Obzirom na kontekst koji su o gradonačelnici iznijeli protestanti, čini se vrlo objektivnim i realnim opis novinara Nikole Lazića od 20.11.2021: „ Dragana Sotirovski dugo je važila za omiljenu ličnost u renomiranom Nezavisnom udruženju novinara Srbije (NUNS), gde su joj često tepali “naša Gaga”. U odbranu “naše Gage” ustale su svojevremeno i brojne kolege zbog problema koje je imala posle izveštavanja o korupciji u jednoj bolnici na jugu Srbije.

A onda se “naša Gaga” 2017. godine pojavila na stepeništu Narodne skupštine Srbije u Beogradu u elegantnoj haljini, držeći pod ruku supruga, na inauguraciji predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Tada je izjavila da se poziv predsednika države ne odbija, a malo ko je uopšte tada i znao da je postala članica njegove Srpske napredne stranke (SNS). Ostavila je posao šefa niškog dopisništva Javnog servisa Radio-televizije Srbije (RTS) i prešla u politiku, na mjesto načelnice Nišavskog okruga.

Kolege koje su je branile nisu mogle da poveruju u ovu metamorfozu. Ukratko, “naša Gaga” postala je “njihova Gaga”, verni partijski vojnik, osiona i ohola, a za nešto više od godinu dana na čelu Niša uspjela je da iza sebe ostavi nekoliko ozbiljnih afera, o kojima je danima brujala javnost“.

A što se tiče stanova koje su protestanti pominjali, Lazić je naveo da :“Prema podacima koje je dostavila Agenciji, gradonačelnica Niša posjeduje četiri stana ukupne površine od 317,57 kvadratnih metara. Prijavila je jedan četvorosobni stan od 167 kvadrata, dva dvosobna stana od 67 i 53 kvadrata i jedan apartman od 30,57 kvadrata. Navela je da je dva stana stekla kupovinom, jedan adaptacijom, a jedan nasljedstvom. Prema prijavi iz januara 2019 godine, kada je bila načelnica Nišavskog okruga, nije imala apartman“…..

Koliko je dugo „dogledno vrijeme“ ?

Neki od učesnika protesta misle da je i sam protest velika obmana, kao da je nekima stalo da nas razbiju da ne budemo jaka štrajkačka grupa. Radnici kažu da proteste vodi  Radiša S., koji ne potražuje  nikakva dugovanja, da ih on blokira, zamajava i da  novac ne dolazi u njihove novčanike.

Ove radnike apsolutno treba podržati u njihovoj borbi. Čini se da je u toj borbi najbitnije odgonetnuti definiciju „dogledno vrijeme“ Ane Brnabić , jer to mogu biti mjeseci, godine ali i  decenije, pa je pitanje hoće li radnici koji se bore za svoja prava pravdu zaista i dočekati …

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments

Verovatno joj znaci nikad.

1
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x