U posjeti našem dragom i poštovanom fra Marku Oršoliću.
Naš susret i druženje proteklo je u prijateljskom razgovoru, koje se završilo uz pjesmu, koju je fra Marko započeo, a ja mu pripomogla 
Ovako je kraljica sevdaha opisala na društvenim mrežama video s posjete ovom velikom čovjeku. Malo je onih koji ne znaju ko je fra. Marko Oršolić, ali nije zgorega da vas podsjetimo.
“Fra Marko Oršolić, ugledni franjevac iz provincije Bosne Srebrene. Ovaj istaknuti teolog, politolog i publicist – ujedno i magistar filozofije znanosti i fundamentalne teologije i teologije dijaloga koji je dosad objavio tri knjige i više od 200 znanstvenih članaka – tom je prilikom u Europskom domu predstavio svoju novu knjigu “Zlodusima nasuprot: religija i nacionalsocijalizam” u kojoj kritički progovara o pasivnom odnosu Katoličke i drugih kršćanskih crkava prema najvećim zlima 20. stoljeća: nacionalsocijalizmu i fašizmu. Ovaj sin Matere Crkve – kojeg smatraju jednim od najboljih poznavatelja marksizma na ovim prostorima i kojega zbog njegovih stajališta zovu i “crveni fratar” – dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, međunarodne nagrade Abt Emanuel i Povelje slobode. Osnivač je i direktor Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra (IMIC) u Sarajevu. Bio je član komisije za državne simbole BiH i raznih međunarodnih i domaćih gremija. Živi i radi u Sarajevu i Münchenu.
• U predgovoru svoje knjige pišete da Katolička crkva u Hrvatskoj nikada nije jasno osudila nacionalsocijalizam i fašizam – uključujući i njihove domaće protagoniste – kao što to nisu učinile ni druge kršćanske crkve na “slavenskom jugu” Europe. Kako to objašnjavate?
– Hrvatska biskupska konferencija jest nešto rekla povodom 50. obljetnice pobjede nad fašizmom, ali je to učinila dosta blijedo i nedovoljno jasno. To pogotovo upada u oči jer je fašizam u svojoj biti antikršćanski, budući da zastupa rasizam. Zato sam u predgovoru morao napisati kako je zastrašujuća istina da na slavenskom jugu ni do 60. obljetnice pobjede nad fašizmom hijerarhijski predstavnici vjerskih zajednica nisu jasno osudili nacionalsocijalizam kao tešku zabludu.
• Čini se da Crkva nema tih problema kad je u pitanju osuda komunizma?
– Pitanje komunizma je nešto sasvim drugo, jer je komunizam u bivšoj Jugoslaviji bio nešto sasvim drugo od komunizma u SSSR-u i ostalim zemljama Varšavskog pakta, o čemu sam još 1973. godine govorio u Vatikanu. Tito je još 1948. raskrstio sa Staljinom i staljinistima, tako da se kod nas nikada nisu događale strahote kao u SSSR-u. Grješaka komunističke politike je bilo i u bivšoj Jugoslaviji, ali se to ne može izjednačavati s fašizmom i nacionalsocijalizmom.
• Citiram dalje iz vašeg predgovora: “Izborom mjesta i publike s kojom će proslaviti važnu obljetnicu (misli se na 60. obljetnicu pobjede nad fašizmom, op. D.P.) neki najviši katolički dostojanstvenici su i ovog puta otposlali jasan signal da ih još uvijek zanima druga strana s kojom su se napola identificirali”. Dakle, govorimo o Bleiburgu?
– Da. Istine radi, treba reći da je Katolička Crkva tom prilikom poslala svoje izaslanstvo i u Jasenovac, ali to su bili drugorangirani crkveni velikodostojnici, dok je u Bleiburg išla puno “jača” delegacija. A to je jasna poruka. Kao da ih, ponavljam, još uvijek zanima druga strana.
• Odnosno, ustaše?
– Ne bih rekao baš ustaše, ili samo ustaše. Bilo je tu i domobrana i drugih.
• U jednom ranijem intervjuu izjavili ste da se Katolička Crkva u Hrvatskoj bavi Bleiburgom, odnosno Križnim putem, umjesto da istraži uzroke koji su doveli do Križnog puta?
– To je točno, oni se stalno bave parcijalnim stvarima, a treba se baviti cjelinom procesa. Njemački biskupi i katolici su to davno završili jer su počeli još 1945. godine. I Vatikan je to završio, svi osim nas.
• Zašto mi još nismo?
– Zato jer se to kod nas pokušava preskočiti. A ništa u životu ne možete preskočiti. Ne možete iz prvog razreda u četvrti.
• Što su za Vas ustaše: “borci za hrvatsku stvar” ili nešto drugo?
– Ustaše su već 1941. usvojili sve njemačke zakone. Ne samo da su bili bliski s nacistima, nego su se pokušali potpuno identificirati s njima. Dakle, ne samo da je NDH bila kvislinška tvorevina, nego se željela potpuno izjednačiti s Trećim Reichom. Druga je stvar što su se neki od njih u vrijeme “hladnog rata” uspjeli prikazati kao žrtve komunizma.
• Dr. Vjekoslav Perica u svojoj knjizi “Balkanski idoli” piše da su u 90-ima na prostoru bivše Jugoslavije sve velike vjerske zajednice poticale nacionalizam i međunacionalnu mržnju, osim vaših franjevaca iz Bosne Srebrene i derviša iz Prizrena. Slažete li se s tom ocjenom?
– Dobro, to je možda malo paušalna tvrdnja. Crkva je “narod Božji”, tako ju je definirao Drugi Vatikanski koncil. Ja bih rekao da je problem crkvenih hijerarhija što su one 1990. godine, u želji da smijene komuniste, dale podršku opoziciji – a to su bile nacionalne stranke.Dakle, vjerske zajednice nisu aktivno širile nacionalizam, ali su propustile reagirati i ukazati ljudima na pogubnost tog zla.
• Znači, nije u pitanju “grijeh činjenja” nego…?
– Grijeh propusta, da. I pasivizma. Crkva je morala biti puno jača u obrani međunacionalne tolerancije i zaštiti ljudskih prava, a ne u nacionalnim ideologijama.
• Zašto ostatak Katoličke crkve nije 1941. postupio onako kako je postupila franjevačka provincija Bosna Srebrena, koja se već početkom NDH ogradila od ustaškog pokreta, osudila ga i, štoviše, svim pripadnicima reda zabranila suradnju s ustašama pod prijetnjom isključenja iz reda?
– Istina je, Upute generalnog definitorija Franjevačkog reda od 24. lipnja 1941., kao i Izjava Bosne Srebrene od 1. svibnja 1945. – dokumenti koje objavljujem u svojoj knjizi – jasan su dokaz da se moglo boriti protiv fašizma i suprotstaviti mu se. E, sad, zašto i ostali nisu postupili tako – pa ja zato i pišem ove knjige.
• Smeta li Vam kad Vas zovu “crveni fratar”?
– Ne smeta mi, a ne znam ni što to znači. Pa svi smo crveni ispod kože. Mislim da me zovu tako jer sam se bavio studijem marksizma, ja sam više marksolog.
• Imate li problema u crkvenoj hijerarhiji zbog svojih stajališta?
– Nemam nikavih problema unutar Crkve. Zašto bih imao, zar govorim nešto krivo? Neka me demantiraju – bit će mi drago.
• Je li Stepinac blaženik ili nacifašistički kolaborant?
Stepinac ima svoj dio odgovornosti jer je bio dio te šutljive Crkve pape Pija XII.
(Damir Pilić, Slobodna Dalmacija)
**********************************************
Fra Marko Oršolić o Stepincu:
Alojzije Stepinac nikada nije osudio zlo fašizma i ustaškog pokreta. Možda nije mogao, ali je bilo vrijeme i kada je mogao, pa opet nije osudio to zlo. To vrijeme je bilo 1945. I to je razlika između njega i njemačkih biskupa. Njemački biskupi su bili dobro zastranili, ali kada se u vrijeme slobodarske Evrope pokazala prilika, oni su odmah izrekli glasnu riječ protiv zla, a ovdje se to nije dogodilo.
Ne ulazim u zagrebačku katedralu jer se tamo između mene i Boga ispriječio Alojzije Stepinac.
Jednostavno ne mogu da shvatim zašto se skrivaju notorne činjenice koje dokazuju toleranciju prema fašizmu na ovim prostorima, dok su se njemački katolici već 1945. godine pokajali za grijehe koje su počinili. Problem ovdje je bilo držanje papa Pia XI i Pia XII.“
Da, odmah po završetku rata 1945. Njemačka biskupska konferencija priznala je svoje grijehe i zamolila za oprost i njemački narod i čitav svijet, osudivši nacional-socijalizam i distancirajući se od njega.
Katolička crkva u Hrvatskoj nikada se nije ogradila od nacionalsocijalizma ili ustaštva. To nije uradio ni papa Pio XII. On je šutio i tu šutnju kasnije pretvorio u antikomunizam.“
