Abdulvehab Ilhamija: Čuveni bosanski pjesnik, buntovnik i evlija

Piše: dr. Alen Kalajdžija

Jedan od vjerovatno najpoznatijih bosnevijskih alhamijado literarnih autora na tlu Bosne jeste Abdulvehab Ilhamija (1773-1821).

Njegovo je puno ime sejjid šejh el-hadž Abdulvehab ibn Abdulvehab Žepčevi Bosnevi Ilhami-baba. Titula sejjida, što u arapskom jeziku inače znači “gospodin”, odnosi se na vezu po porijeklu s poslanikom Muhammedom, a.s., a istraživači ističu da je u datom slučaju zapravo riječ o duhovnom potomstvu te da nije riječ o krvnoj vezi. Titulu šejha stekao je 1810. godine u Tešnju, postavši duhovni vodič nakšibendijskog tarikata, dobivši tako i titulu “baba”, koja se daje u derviškoj tradiciji. Titulu hadžije dobio je otišavši na hodočašće u Mekku. Ime Abdulvehab dobio je po ocu. Arabizirani nadimak Žepčevi Ilhamija je koristio kako bi istakao svoje lokalno bosansko porijeklo – Žepče, baš kao što je upotrebljavao i pseudonim Bosnevi, što je također arabizirani oblik etnika koji označava njegovo bosansko porijeklo, pa Bosnevi ustvari znači Bošnjak ili Bosanac. Pjesnički pseudonim Ilhami, odnosno Ilhamija, koji je izveden iz arapske riječi “ilham”, a što znači “nadahnuće” sam je sebi dao i zabilježio u brojnim pjesmama.

Prema dostupnim historiografskim izvorima, kao i iz samih Ilhamijinih djela, o njemu postoji niz važnijih podataka. Rođen je u Žepču 1773. godini. Umro je nasilno, usljed davljenja, u Travniku 1821. godine, u 48. godini života (kako se navodi u sadržaju tariha na njegovu turbetu). Kao dijete bio je jetim, ostavši bez roditelja, a njegov otac, po kome je dobio ime Abdulvehab, preminuo je prije nego što se on rodio, kako veli u pjesmi Bogu fala, Koji čuje: “Majke nejmam, a pedera (perz. izraz za oznaku oca) ne pamtim, / Što sam fakir i sirota, ne velim…” U dogledno vrijeme Ilhamija se oženio i imao tri sina: Muhameda, Emina i Halila, čija imena navodi u djelu Tuhfetul-masallin ve zubdetul-haši’in, koje je pisao u 30. godini života, u vrijeme kada je imao strašne glavobolje, zbog čega je vjerovao da će umrijeti. Je li Ilhamija poslije toga imao još djece, nije poznato. Kad je riječ o njegovoj ženidbi, u osmanskim izvorima koji objašnjavaju Ilhamijinu “zalutalost”, navodi se da je Ilhamija oženjen melek-djevojkom, koja mu je rodila tri sina.

Školovao se pred čuvenim hodžom Ahmed-efendijom Karahodžom, po svemu sudeći, sinom Abdullaha Karahodže, koji je napisao bosnevijsku alhamijado pjesmu Bošnjakuša, koja je nastala u Žepču 1153. po Hidžri, odnosno 1740/1741. godine. Može se pretpostaviti da je Ilhamija bio pod jakim intelektualnim utjecajem svoga učitelja, koji je u Bošnjakuši pisao o brojnim devijacijama muslimanskog društva tog doba. Za Ahmeda Karahodžu zna se također da je bio imam žepačke džamije Ferhadije, a prema historiografskim izvorima, zna se da je i Ilhamija bio imam te džamije. Također, u historiografskim izvorima spominje se i ime hodže Hadžićerimovića, za koga se navodi također da je bio Ilhamijin učitelj. Nije posve jasno je li Hadžićerimović ustvari Ahmed Karahodža, ali se može pretpostaviti da je ipak riječ o različitim osobama. Ilhamija se tokom svoga života posvetio školovanju i izučavanju teoloških nauka, a sam je bio opredijeljen sufijskom naučavanju islama, zbog čega je isprva solidno znanje iz oblasti tesavufa stjecao u ondašnjim bosanskim centrima sufijske duhovnosti – u fojničkim tekijama u Vukeljićima i Oglavku, pred šejhom Husein-babom Sikirićem i moguće šejhom Abdurahmanom Sirrijom. U to vrijeme, Ilhamija svoje vjersko napredovanje zaokružuje u Tešnju, gdje dobija šejhovsku idžazetnamu, tj. odobrenje za vođenje derviškog reda, od Abdullah-ef. Čankarija 1810. godine.

Ono što je posebno tretirano u historiografiji koja sintetizira život i djelo ovog autora jeste pitanje smrti i povoda za njegovo smaknuće. Pouzdano se zna da je Ilhamija zadavljen u vezirskom Travniku i da je njegovo smaknuće naložio namjesnik Dželaludin-paša, poznatiji pod imenom Dželal-paša ili Dželalija. Naime, sultan Mahmud II godine 1820. postavio je za namjesnika Bosne Alija Dželal-pašu, davši mu veoma široke ovlasti u uspostavljanju reda. Po njegovu dolasku, Ilhamija je pisao pohvalno, nadajući se da će navedeni namjesnik riješiti tadašnje brojne probleme bosanskog društva. Kako se situacija s njegovim dolaskom zapravo još više zakomplicirala, Ilhamija je nastavio svojim britkim kritičkim analizama kroza svoja djela, a može se očekivati i kroz imamsko djelovanje, govoriti o anomalijama vlasti i društva, zbog čega ga, navodno, Dželal-paša poziva da se odrekne svoje kritike iznesene u pjesmi Čudan zeman nastade. Kako se Ilhamija nije odrekao svojih stavova, Dželal-paša naložio je njegovo smaknuće bez provođenja redovne procedure. U izvještaju koji je Dželal-paša uputio u Istanbul u vezi s Ilhamijinim smaknućem, navodi se nekoliko razloga kojima se opravdava takvo djelovanje, a prije svega odnosi se na “zastranjenost” u vjerovanju, budući da se Ilhamija predstavlja kao evlija koji vidi budućnost, koji tvrdi da se oženio melek-djevojkom, te koji zna da će pobune u Bosni uroditi plodom. Sve te kvazi-činjenice navedene u izvještaju bile su ustvari samo isprika za sujetnog vlastodršca koji je dijeljenje pravde uzeo u svoje ruke.

U vrijeme kada je Ilhamija ubijen i kasnije pojavile su se legendarne priče koje su Ilhamiji osigurale “besmrtnost” i sjećanje na njegovu žrtvu. Tako je preneseno da je Ilhamija prokleo Dželaliju, kazavši da neće lahko pustiti dušu, da Dželaliju neće obilaziti neki osobito važni posjetioci (aludirajući na pse), da će Ilhamija ostati cijenjen poslije smrti, te da će na mjestu njegova ukopa biti lječilište (a što je ustvari današnja travnička bolnica koja je podignuta na mjestu gdje je Ilhamija bio ukopan u turbetu). Na njegovu turbetu ispisan je sadržaj koji u prijevodu na bosanski jezik glasi: “On je vječno živ. / U času kad je u vječnost preselio, / Ostadoše u tuzi njegovi prijatelji. / Sebi je otvorio vrata Božije milosti i perivoja rajskog. / A primjer mu se nije mogao naći u njegovo vrijeme. / Zlonamjerno su ga obijedili mnogi lašci. / Kad je njegovom nježnom životu prispjela jesen, / Ispio je smrtnu čašu Kevsera. / I umro je mučeničkom smrću / Sejjid hadži šejh Vehhab.”

Ilhamija je u našoj historiji književnosti i kulture posebno važan po tome što je pisao djela različite provenijencije. Napisao je nekoliko pjesama na arapskom i blizu 40 pjesama na turskom jeziku, kao i jednu teološku raspravu na turskom pod naslovom Tuhfetul-musallin ve zubdetul-haši’in.  Ono što je posebno važno jesu njegova djela koja je stvarao na bosanskom jeziku. Tako je Ilhamija napisao oko 20 bosanskih pjesama (od kojih se i danas u bosanskim tekijama neke pjevaju), a budući da ne postoji usaglašenost među istraživačima, pouzdano se znaju sljedeće: Boga traži i plači; Dervišluk je čadan rahat; Hajat dok me orakme; Ako pitaš za derviše opeta; Ja upitah svog Ja-sina; Bogu fala, Koji čuje; Potlje Boga, ne miluj; Aškom neka gore ašiki; Srce moje, da ti kažem; Džennet saraj, đuzel kuća; Sve je dušman potlje Tebe; Ja upitah svoje duše; Šejhom iršad tko ne najđe; Đe li ti je Halil-paša; Čudan zeman nastade; Ti bresposlen nemoj hodat; Der ti, ašik, hajde Dostu dok za pjesme Hajde, sinak, te uči i Ti ne hodaj bresposlen ne postoji saglasnost među istraživačima, iako postoje još neke koje su sporne sa stanovišta Ilhamijina autorstva. Njegove pjesme na bosanskom jeziku mogu se pronaći u različitim prijepisima i rukopisnim verzijama različitih destinacija. Tako je do danas poznato i to da je Ilhamija napisao Ilmihal na bosanskom jeziku, koji se čuva u četirima prijepisima, od kojih u jednoj verziji na početku stoji: Haza kitabu bosnevi ilmihal (Ovo je knjiga bosanski ilmihal). Već je spomenuto i njegovo djelo Tuhfetul-musallin ve zubdetul-haši’in, koje je pisao na turskom jeziku, ali u kojem se navodi i nešto više od 20 rečenica na bosanskom jeziku, koje su, po Ilhamijinu mišljenju tzv. elfazi-kufr, odnosno blasfemične riječi i rečenice koje mogu izvesti iz vjere.

Dakle, sejjid šejh el-hadž Abdulvehab ibn Abdulvehab Žepčevi Bosnevi Ilhami-baba važna je ličnost iz historije bosanske kulture, književnosti i jezika. Njegova vrijednost može se posebno razumjeti s historijske distance koja mu je osigurala trajno mjesto u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj kulturi: 

“Ja upitah svoje duše: / Kaži mi se tko si ti? / Ona veli: Der pogledaj / Moj saltanet u sebi. / Dva su šaha i dva tahta / Ja sve sudim po sebi. / Dva ćehaja i dva svita / Vas je hućum na meni!”