Bio jednom jedan čovjek. Živio dvadeset, pedeset ili sedamdeset godina i umro. Bio je također jedan koji je živio čak i stotinu godina pa i on umro. A bio jedan koji je prebivao stalno svjestan Uzdržavatelja svoga pa je živio vječnost i otišao u vječnost. Za njega ne rekoše da je umro, nego da je preselio.
Čovjek stalno planira i u žurbi je, a smrt mu vjesi nad glavom u jednom otkucaju srca. Čovjek ne zna i zaboravan je jer je Dunjaluk obmana prejaka. Dovoljan je jedan tren nepažnje pa da proživi sudbinu padanja oca Adema i majke Have, iz visina beskrajne uzvišenosti na stepen smrtnog bića.
Ako pogleda u prošlost – tuga je, ako pogleda u budućnost – nemir je.
Gdje sad da ode i da se skloni tako ograničen? Ako odluči da poriče, pa lupit će ga Stvarnost na mnogobrojne načine. Ako odluči da ignoriše Istinu, sve će mu se činiti normalno osim što će ga duša razdirati. I smijat će se, a osmijeh će mu biti tako namješten da je u trenutku sposoban zaplakati.
Mudar čovjek će se skloniti pod okrilje Onoga koji stvara i uzima, a On kaže „To je uvijek sada“! Onaj koji nam je preko mladića iz Pećine pojasnio svu relativnost vremena i da je čovjek svakako na gubitku osim onih koji dostignu vjerovanje i čine dobročinstvo.
Čovjek je fukara sa beskrajnim potencijalom, zato mu je data smrt da bi se podučio. O, kako smrt razbija iluzije i usmjerava pažnju na ono što je bitno i istinito. Smrt je podsjetnik i alarm koji uvijek zvoni drugima.
Disciplinovanom umu smrt je dobronamjeran prijatelj, a podsjećanje na nju liječi stotinu duhovnih tegoba.
Zato, oplemeniti svoju dušu i razviti istinske senzore za Ono Što Jest, znači proći kroz smrt kao kroz maglu u kotlini i ispeti se na vrh gdje je vedro nebo i iznad njega vječni beskraj.