Ahmed-paša, poznat kao Ahmad Pasha al-Jazzar (Džezzar, op. a.), bio je istaknuti osmanski namjesnik, u svjetskoj historiji poznat kao onaj koji je porazio i zaustavio Napoleona Bonapartea, cara jedne od najvećih vojnih sila u historiji svijeta. Tim činom okončao je Napoleonove snove o carstvu na Istoku. Ova informacija za nas ima posebnu važnost jer Ahmed-paša je porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Rođen je u Fatnici kod Bileće, u muslimanskoj porodici Pervan. Godina rođenja nije poznata, ali je sigurno rođen 20-ih godina 18. stoljeća. Karijeru u osmanskoj vojsci započeo je kao pomoćnik Ali-paše Hekimoglua i postepeno se uspinjao u činovima da bi postao guverner Sidona u današnjem Libanu 1776. godine. Bio je poznat po svojoj strogoj i nemilosrdnoj vladavini, zbog čega je dobio nadimak “Al-Jazzar”, što znači “mesar”.
– Sa osamnaest godina odlazi u Istanbul, gdje se nekoliko godina bavi berberskim zanatom. Potom, 1757. godine stupa u svitu poznatog Ali-paše Hećimovića (Hekimoglua), tada novoizabranog valije Egipta, i odlazi u Kairo. U Egiptu pristupa Memlucima i ostaje do 1768. godine. Od 1768. godine do 1772. godine bio je u Anadoliji, Antakiji, Šamu (Damasku), ponovo Egiptu… Zatim 1772. godine dolazi u Šam. Tu započinje njegovo vrtoglavo napredovanje, tako da je na kraju 1775. godine postao valija Akke – odatle je sljedećih 29 godina gospodario šamskom političkom scenom. Četiri puta je bio valija Šamskog (Damašćanskog) ejaleta. Razvio je veliku graditeljsku djelatnost u Akki. Podigao je nove gradske zidine i utvrdio stare, napravio hanove, bazar, hamam, akvadukt i druge objekte. Kruna njegove graditeljske djelatnosti je svakako džamija koju je dao napraviti u Akki, a koja predstavlja najveću džamiju u Palestini izvan Jerusalema – piše Jusuf Džafić.
Ahmed-paša, kako piše u izvještaju britanskog mornaričkog pukovnika Squirea, nastalog 1802. godine, odnosno dvije godine prije Ahmed-pašine smrti, za sebe je govorio da nema profinjenost koju imaju veziri jer je odgojen u vojničkim logorima i na bojnim poljima.
– Vezir ima bogate haljine i vrijedne ukrase u izobilju, ali on nosi svo svoje bogatstvo na sebi. Ja sam Bošnjak, grub, neotesan vojnik, nenavnikut na dvorove i ljubaznost, ali odgojen u vojničkim logorima i na bojnim poljima. Nemam lijepa odjela, niti fine šalove; no moje čete su brojne i dobro plaćene. Ja sam stručnjak u rukovanju sabljom; jednim udarcem svoga mača presjekao sam na dvoje cijev muškete – govorio je tada Ahmed-paša.
Squire je podsjetio i da kada su tokom posjete Ahmed-paši i sir Sidneyu Smithu dali kompliment na sjajnoj odbrani Akke odvratio je da su “svi događaji od Boga”.
– Sudbina je uvijek favorizirala Džezzara; i pouzdanje u moju ličnu snagu i sredstva, nikad se nisam plašio Bonapartea, niti se brinem zbog vezira: kada je marširao kroz ovaj kraj Sirije, nije se usudio da priđe Akki jer je znao da sam dobro spreman da ga primim – uzvratio je.
Godine 1799, kada je Napoleon Bonaparte pokrenuo svoju kampanju za osvajanje Egipta, Sirije i Levanta, Jazzar paša poduzeo je nekoliko mjera da se pripremi za francusku invaziju.
Ojačao je utvrde Akke, koje su uključivale dva masivna zida i nekoliko kula, čineći je jednom od najstrašnijih utvrda u Osmanskom Carstvu. Također je regrutovao veliku vojsku, koja se sastojala od osmanskih trupa, lokalnih Arapa te kršćanske i druske milicije, da odbrane grad od Napoleonovih snaga.
Pokrenuo je niz gerilskih napada na francuske trupe, otežavajući im napredovanje. Ahmed-pašini vojnici koristili su nekonvencionalne taktike, poput skrivanja u podzemnim tunelima i iznenadnog napada na Napoleonove trupe, nanoseći velike gubitke francuskim snagama.
Napoleon je pokušao opsjedati Akku dva mjeseca, ali Ahmed-pašine utvrde i taktika pokazale su se nesavladivima za francusku vojsku.
– Ahmed-paša, porijeklom Hercegovac iz Fatnice, zasigurno predstavlja jednu od interesantnijih političkih figura u povijesti kako Bosne i Hercegovine, tako i Osmanskog Carstva. Njegov značaj ne proizilazi samo iz činjenice da je riječ o čovjeku koji je porijeklom Bosanac, nego i iz izuzetno visokih položaja koje je obnašao u organima uprave u mnogim pokrajinama Osmanskog Carstva. Kao i svi naši talentirani mladići i on je prošao skoro sve faze vojničke karijere, te za vrlo kratko vrijeme postao utjecajan politički faktor u društvu. U Egiptu, gdje je zapravo počeo njegov uspon, učestvovao je u pacifikaciji pobunjenih janjičara, stekavši povjerenje egipatskog namjesnika.
Neki izvori spominju ga u kontekstu nemilosrdnih obračuna sa protivnicima vlasti, zbog čega je, navodno, u narodu prozvan kao “jazzar” ili krvnik, mesar. Ta reputacija, u kojoj u izvjesnoj mjeri ima i pretjerivanja, imala je presudnu ulogu u jačanju njegovog utjecaja i unapređenja. Tako je premješten u Andoliju, Antakiju i Damask, gdje je bio upravitelj od 1768. do 1772. godine.
Ono što Ahmed-pašu čini intrigantnom, i za našu povijest interesantnom pojavom, jeste jedan ne tako zanemariv događaj i vojnički sukob sa vojskom Napoleona Bonapartea. To se zbilo u doba kada se nalazio na čelu odbrane grada Akke. U svojstvu seraksera, glavnokomandujućeg vojskom, organizirao je otpor stanovnika grada francuskoj vojsci. Napoleonova vojska je prilikom opsade pretrpjela velike gubitke, pri čemu su živote izgubili najsposobniji francuski generali. Akka je te 1799. godine, ponajviše Ahmed-pašinim zaslugama, spašena. Umro je, vjerovatno, 1804. godine. Ukopan je u dvorištu džamije u Akki – kaže historičar Alen Zečević.
(Faktor)