Govor akademika Seada Mahmutefendića u ime Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti na komemoraciji akademiku Jahiću u Rektoratu Univerziteta:
Dževad Jahić, Mostar, (1948.), akademik je, profesor i doktor filoloških nauka, slavista, bosnista, redovni član BANU-a u Sarajevu i njezin potpredsjednik.
Osnovnu i srednju školu završio je u Rogatici. Završio je studij srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu 1973. Magistarski rad pod nazivom “Lovačka terminologija i lovački žargon u govoru rogatičkog kraja” odbranio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1977. Doktorsku disertaciju pod nazivom “Ijekavskošćakavski govori istočne i jugoistočne Bosne” odbranio je 1981. na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Radio je u Institutu za jezik i književnost u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu radi od 1975. Godine 1983. biran je za docenta, 1989. za vanrednog, a 2002. za redovnog profesora na predmetima Historijska gramatika i Historija bosanskoga književnog jezika. Od 1989. do 1993. bio je lektor i predavač srpskohrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti na Katedri slavenskih jezika Filološkog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta.
Kao član akademije BANU isticao se svojim govorom o bosanskom jeziku, a jedne prilike je rekao:
“Bošnjacima osporavati jezik to je samo manipuliranje i sredstvo da se nekome ko postoji i ko živi jezik da mu se kaže da ne postoji i ne živi. Što je, malo je reći, balkanski nonsens i to je tragedija, ali ne samo naša bosanska, nego šira u kojoj mi intelektualci pretenciozno kažemo, svaki put duboko se zabrinemo nad tim, govorimo o tome i pokušavamo apelirati na javnost i odgovorne ljude da napokon shvate šta jeste kultura, naslijeđe, historija, a šta jeste manipuliranje tim naslijeđem i tom historijom”, naglasio je Jahić.
Autor je djela: “Sedra pelinova”, “Trešnjev bunar”, “Vitorin vrijes”, “Ijekavskoštakavski govori istočne Bosne”, “Stakleni mejt”, “Bošnjački narod i njegov jezik”, “Rječnik bosanskog jezika” te ostala.
Prvo srce: Lingvistika
Jahićevog naučnog zanimanja su dijalektologija, historija jezika, sociolingvistika, iz kojih je objavio veći broj radova u naučnim časopisima (Južnoslovenski filolog, Zbornik za filologiju i lingvistiku, Slavjanskoje slavjanovedenije, Pregled, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa). Član je Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti.
Osim naučnog, bavio se i književnim radom i objavio je više zbirki pjesama.
Poznat po svom autorskom višetomnom rječniku bosanskog jezika (2010–2024), ali i ranije kao koautor prve gramatike bosanskog jezika univerzitetskog tipa (Jahić–Halilović–Palić, 2000), ili naročito kao profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i drugim našim fakultetima gdje se izučava bosanski jezik, bio je jedan od utemeljitelja savremene lingvističke bosnistike i veliki bedem u njenom kasnijem očuvanju i razvoju.
Vrijedno je izdvojiti Jahićeve značajne radove “Tretiranje jezika u vezi sa nacionalnim konstituisanjem Muslimana” (1985) i “Uloga ‘bosanskog jezika’ u procesima srpskohrvaske standardizacije” (1987).
Od 1982. godine Jahić, kako navodi, piše o potrebi afirmacije “različitih kulturnih i dijalekatskih zona”, kritikujući Novosadski dogovor i misleći na Bosnu i bosanski jezik, što će „otvoriti vrata kasnijoj potpunijoj afirmaciji savremene lingvisitičke bosnistike koja će zvanično započeti već ranije, dokumentom „Književni jezik i književnojezička politika u Bosni i Hercegovini“, iz 1971. godine, da bi već 1972. u Sarajevu bio osnovan Institut za jezik.
*
Drugo srce: Poezija
Dževad Jahić nosi u sebi velikog uživača i strasnika ideja, ljudi, slika, muzike, pokreta, boja, koji su uvijek bili za njega neka vrsta predteksta za njegove najprisnije duhovno-osjetilne senzacije u kojima se miješaju emocije sa idejama, slike sa zvucima, sjećanje sa krajnje proizvoljnim i slobodnim igrarijama duha.
Kad bi Una voda stala/sunce ne bi više znalo bez nje sjati/ Ni Mjesec u zrcalo od Stotinu vrela ne bi uzvodno sustigao zagledati. (Jesen pod Unom) ili (Drumovi) /ledom osedlani/ u svijet će da me odnesu.
Da nije građanin jedne uboge zemlje, možda bi ponovio avanturu glavnog junaka apsolutnog estete iz Uismansovog (Huysmans) A rebours. On je bio jedna velika duhovna glad i radoznalost, a nikako literarna i umjetnička ambicioznost. Ako je napisao stotine stranica, to je radi ovog uživanja intelektualno-estetičkog opijuma.
Ne postoji određena genijalnost, određeni genije, postoji genijalnost genija prema kojoj se genije odnosi kao dio prema cjelini, kao jedan muzički stav prema integralnoj partituri. Svijet je za ovog glazbenika, za ovog individualistu nekakvo veliko pjevanje.On se samom sebi može ukazati kao neka sjajno izbalansirana muzička fraza koja ostaje dostojna sebe.
Uvijek pomalo na marginama zvanične estetike, nije mogao da bude ni sretan ni nesretan ni u bolu ni u sreći. On je između sreće i bola.
Njegov matematički i logički um odbojan je prema svemu mističnom u ovom kontekstu. On nas uvjerava da ćemo poslije smrti uspješno savladati baratanje sa vječnošću. Povratićemo sve trenutke svog života i kombiniraćemo ih po volji. Bog, njegovi prijatelji, pa i ja(kroz moje knjige) ćemo mu u tome pomoći.
Riječ ne treba niko braniti. Živa riječ je sposobna da se živa odbrani. Riječ će tad zaštititi svoga autora.
Ove šifre dovoljno i naglašeno govore da postoji kristalno jasna razlika između upute, koju pisac daje vremenu i prostoru. S druge strane su ružne namjere, koje za cilj imaju smutnju za koje ne treba nadahnuće. Ovo je opomena , intervencija Riječi u vremenu i prostoru i sadržajima. Samo Riječ svjetla je gorostas, koji će zgaziti sve te otrovne škorpione ili pisce knjiga mraka i njihove pomagače. Humanizam upućen i okrenut čovjeku toliko je realan I snažan da prevazilazi sva naša teoretisanja o čovjekoljublju.
Jahić se bavio problemima nacionalnog jezika. Opisivao je tužne crte našeg nacionalnog, povijesnog iskustva, otkrivao svoje saznanje i viđenje života, koje se ne kompenzira neposredno i materijalno, nego tek kasnije kao uzor, kao budući sačinilac morala jedne sredine i uvijek labilne običajne tradicije.
Znatno je doprinio širenju naše kulturne svijesti, koja se u velikim mukama, više u mukama pojedinaca, a bogme i u naporima nadležnih institucija, oslobađala provincijalne skučenosti. Na taj način, Jahić je bio jedan od pionira, koji je izvukao naše horizonte iz provincijalnih balkanskih okvira.
Malim jezicima i malim literaturama, kakva je naša, opasnost provincijalizacije vidika i stvaralačkih namjera neprestano visi nad glavom. Ovaj mag jezika je svakako jedan od onih imena, koji su na tom poslu itekako učinili. Rekli bismo da je on u kulturi, jeziku i književnosti vidio vrhovni vid ljudskog ostvarivanja vrijednosti, put ka najvišem samostvarenju pojedinca i naroda. Pisao je o najintinijim drhtajima našeg tla.
Ako je dejstvo njegovog djela sporo, ne znači da neće biti produženo. On svoju misiju svakako nije ispunio, ali će to učiniti njegov rad. Njegovo prosvjetiteljstvo bi moglo plijeniti. Jahićev lirizam nije samo govor uzbuđene duše niti patetična poetizacija prizora iz mašte i snova, kao što nije ni znak individualnog nadahnuća, ni puki manir proznog oblikovanja. Ispod lirskog tkanja otvaraju se prostori upitnosti o čovjeku izgubljenog na raskršćima povijesti, o moralnoj veličini običnog čovjeka, o njegovom ustrajnom otporu, silama zla, o veličini stradanja u znaku zavjetnih simbola predaka i o vezanosti za tradiciju zavičajnog tla.
Jahić je svjestan da upravo jednostavan jezik zahtijeva striktnu organizaciju; – pogrešna riječ, suvišan izraz, usmrćuje misao, pa samim tim i ostale misli. Dakle, Jahić ne vježba sa jezikom, on nije umjetnik načina, nego predmeta, negdje između osmijeha i cereka, između tuge i nostalgije. Zato je on čovjek koji stvara sa dva srca: jezikom i poezijom.
Za sada nepravedno i premalo poznat čitalačkoj publici, što i neće biti čudno, budući da pjesnici i naučnici mogu i dobrano ostarjeti prije nego što se književni znalci potrude i prosvijetle izabrane. Čitaoci će odlučiti radi li se to o visokom intelektualnom i duhovnom standardu ili o pjesničkoj pjenici od kvasca od kojeg će biti ispečen hljeb.
Ali, neka mu te komplimente podari svako onaj ko bude čitao njegove knjige. A treba da ih čita svako onaj ko na svom jeziku hoće da čita jednog pisca, koji je inteligentan i suptilan, a da nije pervertiran, koji je human a da nije zavodljiv, koji je misaon a da nije doktriniran, I najzad, neka ga čitaju oni, koji hoće da uživaju u snažnoj jezičkoj kreaciji u kojioj naš jezik nije ni grubo rustikalan, ni novinarski žučan, niti obezličeno intelektualan.