Mihail Labkovski o važnim stvarima koje, vaspitavajući decu, često zanemarimo.
Nesretni ljudi nikako ne mogu da izgrade odnos sa djetetom, tako da ono može biti sretno. A ako su roditelji sretni, onda ne treba ništa specijalno da rade.
Mnogi vjeruju da je kod njih, roditelja, sve normalno, a problemi su samo u djeci. I iznenade se kada u jednoj porodici odrastu dvoje potpuno različite djece: jedno dijete puno samopouzdanja, uspješno, izvanredan borac, a drugo – iskompleksirani gubitnik, uvijek se žali ili je agresivan. Međutim, to znači da su se djeca drugačije osećala u porodici, neko od njih nije imalo dovoljno pažnje. Neko je bilo osjetljivije i imalo veću potrebu za ljubavlju, a roditelji to nisu prepoznali.
Pratiti da dijete bude obučeno, obuveno i nahranjeno – to je briga, a nije vaspitanje. Nažalost, mnogi roditelji su sigurni da je briga dovoljna.
Kako se obraćate djetetu u djetinjstvu, tako da će se ono obraćati vama u starosti.
A škola?
Škola ne treba da podučava toliko matematici i književnosti, koliko o samom životu.
Iz škole nije toliko važno dobiti teorijsko znanje, koliko praktične navike: umijeće da se komunicira, izgrađuju odnosi, da se bude odgovoran za sebe – svoje riječi i postupke, da se rješavaju svoji problemi, dogovara i upravlja svojim vremenom… Naime, te navike pomažu da se osjećate sigurno u odraslom životu i zarađujete za život.
Prekomjerno kažnjavanje djeteta zbog loših ocjena – to je samo reakcija odraslih u ogledalu. Ako roditelji mirno (ali ne nezainteresovano) reaguju na dvojku ili neuspjeh u sportu, čak i na neke propuste, onda je i dijete mirno, stabilno, sigurno će se popraviti u učenju.
Ako u osnovnoj školi vaše zdravo dijete nije u stanju da se nosi sa programom, ako morate mnogo vremena da sjedite sa djetetom nad lekcijama – problem nije u djetetu već u školi.
Teško ne znači bolje! Dijete ne treba preopteretiti, pokušavajući da se odradi program kojeg su sastavili pedagozi. U prvom razredu izrada domaćeg zadatka treba da traje od 15 do 45 minuta.
Dijete se može kažnjavati, ponekad je to čak i neophodno
Ali treba jasno da razdvojiti dijete i njegove postupke. Na primjer, unaprijed ste se dogovorili da će prije nego što dođete s posla, uraditi domaći zadatak, jesti i očisti iza sebe. Onda dođete kući i vidite sliku: šerpa sa supom stoji netaknuta, knjige očigledno nisu otvarane, po tepihu razbacani neki papiri, a dijete sjedi gledajući u tablet. Glavno je – u tom trenutku ne pobijesneti, da ne vičete da “svi imaju dobru djecu”, a da samo od vašeg djeteta neće biti ništa.
Bez najmanje agresije, obratite se djetetu. Recite: “Žao mi je, ali nećeš dobiti tablet nedjelju dana. Očigledno je da ti smeta u obavljanju zadataka koje imaš.”. Ni vikanje, ni vrijeđanje, ni lekcije – nisu potrebni. Dijete je kažnjeno oduzimanjem tableta.
Dijete treba da ima džeparac već od šest godina.
Ne veliki, već redovno odvojena suma, kojom ono samo raspolaže. I veoma je važno da novac ne postane sredstvo za manipulaciju. Ne određujte iznos u zavisnosti od njegove uspješnosti i ponašanja.
Ja sam protiv stalnog nadzora. Dijete treba da bude sigurno da je u porodici voljeno, poštovano, da se slažu s njim i da imaju povjerenje u njega. U tom slučaju neće upasti u “loše društvo” i izbjeći će mnoga iskušenja, kojima ne mogu da se odupru vršnjaci sa napetom situacijom u porodici.
Nered u sobi tinejdžera govori o njegovom unutrašnjem stanju.
Tako se spolja manifestuje haos u njegovom psihičkom svijetu.
Vaspitavanje ne znači objašnjavanje kako treba živjeti. To ne radi.
Djeca ne uče iz riječi roditelja, već isključivo iz njihovih postupaka. Jednostavno rečeno, ako otac kaže da je loše piti, a sam pije – postoji velika vjerovatnoća da će njegov sin biti alkoholičar. Ovo je najočigledniji primjer, da suptilne stvari djeca hvataju i usvajaju jače.
Treba razgovarati sa djecom o životu uopšte, a ne o tome kako treba živjeti. Ako roditelj može da razgovara sa djetetom samo o problemima, on ima problem.
Ako dijete pokušava da manipuliše odraslim, ono jednostavno ima neurozu. I treba tražiti njen uzrok. Zdravi ljudi ne manipulišu – rješavaju svoje probleme, djelujući direktno.
U razgovoru sa djetetom, ne kritikujte ga, ne dirajte njegovu ličnost, ne izlazite van okvira analize njegovih postupaka. Ne govorite o njemu, već o sebi. Ne “ti si loš”, već “mislim da si loše postupio” Koristite rečenice: “Ne sviđa mi se kada si…”, “Ne volim kad si…”, “Želio/la bih da…”
Dijete treba da osjeti da su roditelji dobri, ali jaki ljudi koji ga mogu zaštititi, mogu mu nešto odbiti, ali uvijek postupaju u njegovom interesu i što je najvažnije, puno ga vole.
Mihail Labkovski/Zelena učionica
[…] Ako roditelj mora mnogo vremena da provede učeći sa djetetom – problem nije u djetetu već u šk… […]