Ako vam se plače čitajte

Piše Mladen Panić

Zovem se Sabit. Svi me od malena zovu Babin. I mog babu Salku su zvali tako, šta ja znam što. Od Višegrada sam rodom. Moje selo je u brdu, al’ otale se pruža prelijep pogled na Drinu, na lijepa ona brda i planine, na sve strane, dje god pogledaš ukrug. Bilo nas je pored babe i majke, još i nas troje djece, ja i dvije sestre mi…jedna starija, druga mladja od mene. Selo je bilo od nekolko kuća, raštrkano po brdu, uglavnom smo svi bili famelija. Do nas je bilo još jedno selo, ljudi pravoslavci, al i oni su nam bili ko famelija. Kad se kose livade, dižu kuće, plasti sijeno, vazda smo jedni drugima u pomoći bili, bez poziva. Samo vidiš da se komšija zlopati i odeš, pomogneš, ko svom. Nedje kad se sjetim, vala smo bili ko jedno.

U varoši sam završio škole i zanat za automehaničara. Majstor Sreto mi je bio ko drugi otac. Davo mi je i koju paru kad nešta na praksi uradim kako treba. Bilo se siromašno. Težak je hljeb seljački i tvrd. Baš ima onije kora kolko ti Bog hoće. Iako su tvrdili da sam bistro dijete i da je šteta da se vratim na selo, uzgajam ovce i goveda, obradjujem tešku zemlju…nisam imo izbora. Babo je bio bolestan stalno, mater se povila ko sjenka od teškog rada, sestre ko i svako žensko u selu, samo su čekale priliku da zbrišu sto dalje sa prvim đuvegijom koji naidje i zaiskri im srce. Ne krivim ih…šta bi drugo. Težak je to život brate, al isto tako nestvarno lijep. Znaš kad odem u varoš, pa udjem u onu gužvu, one stisnute sokake, tačno ko da zraka nemam, ko da mi se pogled sudara sa svakim tudjim licem…a mi seljaci ionako smo tudjini za gradsku raju, vazda drukčiji, vazda u nekom polusnu i traženju izlaza iz onog betona. Al’ lijepo je i u varoši bilo, lijepih cura se nisi mogo nagledat, a ja momak, znaš, jak, sposoban, jedar…ih…

Starija sestra Hanifa se udala čim je škole završila. Mater Hasna nije mogla šnjom izić na kraj. Lijepa mi je bila sestra Hanifa. Valjda je i ta njena ljepota bila njeno najgore prokletstvo. Dolazili su kod nas i oblijetali vazda oko kuće, momci iz drugih sela, čulo se nadaleko za ljepotu njenu, al jok…ona nije htjela ni da čuje. Samo varoš i samo bijeg od ranojutarnjeg budilnika, našeg horoza, blejanja ovaca i zvona oko govedjih vratova. Posebno od pritki sa mahunama i beskrajnih kukuruznih nizova što su svake godine bili sve rijedji…kako je babo kopnio…Tako je i bilo, jedne subote je već ko odrasla cura povela sestru sa sobom u grad, ko biva na neki vašar, mladja sestra Safija se u neka doba vratila sama i samo kroz suze rekla da se Hanifa ukrala. Ošla da se uda. Išli smo svi kako se valja u varoš, da ispoštujemo običaje i vidimo za kakvu se ljudsku sortu udala. Babo i majka nisu krili suze ni pred njom, ni pred nama kad se vratimo pjehe u selo iz varoši. Ubrzo su Hanifa i njen Faruk, muž, otišli za Njemačku. Došla demokratija u državu, pa svi odmah počeli da bježe od nje. Pisala je pisma, jednom do dvaput godišnje. Materi ih je čitala Safija, al meni i babi su samo govorili da je dobro. Jednom sam se ušunjo u sestrinu sobu i našo pisma od Hanife…bolje da ih nikad nisam našo. Faruk je pošo pit, Hanifu tuć…sva pisma su bila kuknjava i žal za selom iz kog je tako htjela pobjeć. Šta ti je ljudska sudbina…Onda, pred odlazak moj u armiju, stiglo je pismo iz Njemačke, al je piso Faruk. “Hanifa je umrla. Ovdje ćemo je sahranit jer nemamo para da je dovozimo u Jugoslaviju. Rahmet joj vječni a meni i djeci Allah nek da sabura. Kako ste vi?”

I stvarno, ni mi nismo mogli otić u Njemačku, obić Hanifin mezar, nit se imalo para, nit’ kad. A ni te pasoše nismo imali. Jedva da smo bili i živi za ostatak svijeta. Za nas je znao samo poštar Mujo, familija iz sela i komšije pravoslavci…mada su i oni, valjda zauzeti demokratijom, sve rjedje dolazili do nas. Mater i sestra Safija su plakale, ženski, kad ih niko od muškinja ne gleda. A Babo je tonuo sve dublje.

Otišo sam u armiju, u Sloveniju. Nisam pravio ispraćaj, nije se moglo. Došli ljudi iz sela, babo je odnekud izvadio šta para da mi se nadje. Sve sam im vratio u pismu kad sam stigo u Sloveniju. Šta će mi brale? Sve imam. Dje spavat, pojest, popit, odijelo, šta radit…Posto sam nakon obuke izvidjač u nekoj specijalnoj jedinici. Bio sam najspretniji, najbrži i najjači u jedinici. Ko kad vile, sikiru, motiku i lopatu nisam ispusto iz ruku od kako znam za se’…a do osamneste godine, izračuno sam, obišo sam pješke čitav svijet po Ekvatoru, znam ja šta je to iako se nisam školovo, idući iz sela u varoš i nazad i radeći i igrajući se po mojim snenim i voljenim brdima, mog Podrinja, moje Bosne…brale moj…kakva je to ljepota da ti znaš!

Onda se Slovenija nešto htjela odvojit od Jugoslavije. Svašta! Naka država, naka armija a njima nije lijepo. Tad sam prvi put puco u životu, al namjerno sam gadjo da ne pogodim nikog. Dje ću na svog?! Brzo su nas prebacili u kasarnu u okolini Zadra…pa onda Knina. I tamo odjednom, ni Hrvatskoj nije više štimalo da bude u Jugoslaviji. Al ono, ni ja se više nisam osjećo komotno. Sa mnom u jedinici je bilo ljudi odasvud…al oko nas su počeli da paradiraju nakve bradonje sa kokardama…Naši oficiri su bili ljudi, ono jedan kroz jedan, al su morali ili su htjeli, ne znam ni sam vala, da i sa onim sa kokardama šuruju, biva, oni su s nama. A pričo mi je dedo Alija da su mu u onom ratu, bradonje sa kokardama pobili svu fameliju, jedva je preteko on i brat mu…Al ja sam vojnik JNA i branim moju Jugoslaviju, pa ako je brane i bradonje, neka ih…jebo im ja mater.

Pred kraj vojnog roka, dobro se zakuhalo u Hrvatskoj. Tad mi je stiglo pismo od kuće da je babo Salko preselio…Nisam dobio dopust da odem kući zbog složene situacije. Tako su mi bar rekli.

Nedje, pred kraj ljeta 91-ve došo sam kući. Odslužio sam svoje…i previše. Pravo sa autobuske stanice moje varoši, otišao sam za selo. Dok sam hodao gradom, primjetio sam da su i po njemu odnekud iz zmijskih rupa izmilile bradate zmije. Neke tudje zastave vijorile su se po varoši. Tamo srpska trobojka bez petokrake, sa onijem 4eS…nedje i neka dje piše SDS na ćirilci, znam ja dobro i to pismo. Reko nam je u osnovnoj naš učitelj Marko da je to bogatstvo, znat nekoliko jezika i pisama i vala i jest. Al bilo je i onih što sam o Bajramima vidjo na seoskoj džamiji, kad hodža Lutvija okači o munaru, zastavu islamske zajednice, nikom nikad vala nije smetala…i što bi. Meni su na Bajrame u kuću najviše pravoslavci dolazili, ko kad su nam komšije i ko najbliži rod. Nedje je bilo i onih sa natpisom SDA. Al sam se začudio kolko sam neobrijanih vidio u varoši.

Izljubio sam mater i sestru, jedva sam ih pozno ispod marama, skupile se obe, upale im oči podno vjedja, samo plaču i grle me…Ondar sam otišo do babe…da mu kažem sve što nisam za života. Nekad me bilo stra’, nekad nisam htio da mu pristajem na muku sa svojim željama, idejama…a poslije nekoliko sati priče sa samim sobom, shvatio sam da smo jedan drugom imali šta reći…i shvatio sam što me zovu babin. Jednostavna je to neobjašnjivost.

Podigo sam do zime uspavano imanje…opet je zacvrkutala veselo ona peć na drva. Seoska kuća bez snažne i odlučne muške ruke, nema šansu da dočeka proljeće. Nedje su se i njih dvije mučenice, pridigle sa dušom, sestra je konačno podigla glavu i pokazala svoje svijetlozelene oči, boje Drine, boje Bosne u proljeće…ma milina ih gledat! I ona na godinu puni 18, bistroumna je, završila je odličnim sve razrede, još samo zadnji pa da je šaljemo u Šeher, kod materinog amidže, da se školuje i da bar ona nadje grumen boljeg i lakšeg života za sebe. U selo će se uvijek moć vratit il u varoš kraj onog ponosnog i prkosnog pašinog mosta, ko ljekar il bar ko učiteljica…

Zima je na selu duga i nekako pretiha. Jest, al ova nije bila. Nakav nemir se dovlačio iz doline sa prvim sjevercem, nekakva stud se uvlačila pod kosti, al nije bila od nakostriješenog januara…dolazila je pravo iz ljudskih pogleda, a oni su kako bi reko moj dedo…prozori naših duša. Krava je ostala steona jesenas, pa se u sred jedne hladne noći zamučila sa porodjajem. Otrčo sam do prvih komšijskih kuća, kod komšije Zorana, da mi pomogne da spasimo kravu i tele il bar jedno od njih. Svake godine smo provodili ljeta zajedno, odrastali, mislio sam da ćemo i u armiju ić zajedno, al on je nije služio, reče ne primaju u armiju sa ravnim tabanima. Ja i rahmetli babo, pa i mater i sestre, pomagali smo im oko prevrtanja trave, sadili sijeno na stožine, kad su pravili novu kuću kraj stare, bili smo šnjima od temelja do rogova, ma ko braća. Iako je bila kasna noć, obrazli sam ušo na njegovu kapiju, čak me i njegov ker Gari pozno pa nije zalajo…povikah kako u nas ide…O, domaćine, Zorane brate, Sabe je, Babin…Izašo je, tek probudjen, a u ruci mu puška. Nije lovačka od oca mu Dragoja, već ona koju sam stezao po Sloveniji i Hrvatskoj, više od godinu dana, u JNA, kao pripadnik specijalnih interventnih jedinica…automatska puška…Rekoh poradi čega ga budim, a on će…na moje veliko iznenadjenje…”Ne mogu ti pomoć Sabe. Pusti kravu i tele. Spašavaj svoju glavu!”…reče i zamandali mi vrata pred nosom. Vratih se kući, mati je već bila spremila i posluženje za komšiju, da nakon posla odmorimo, uz suhovinu i čašicu rakije…no kako se vratih sam, ona spusti pogled i iz štale neprimjetno uteče u noć. Spasio sam kravu, tele je mrtvo rodjeno…

Kako je zima utanjila, a sunce sve jače i duže sijalo, nemir oko nas, nosio ga vjetar il šejtan, bio je sve izraženiji. Nisam išao u varoš, nismo imali potrebe za bilo čim. Famelija je znala navratit do nas na kahvu i prenijet neke poluprovjerene informacije…onaj reko ono, onaj ovo…a opet, svi u strahu, a svi žive ko da straha nema. Bilo je i onih što su išli do Sarajva da nešta vide i više se nisu vraćali. Sestra je par puta samo tiho, ko srna, rekla po povratku iz škole da je strah ić više u varoš jer tamo ima svakakvog nepoznatog svijeta, a ima i nasrtljivih momaka, u školi, pravoslavaca, koji joj svašta govore…pogrdno i neljudski…

A onda sam se probudio zorom, prije nego je horozu svjetlost na horizontu dala silu u glas…čuo sam neko lupanje, neku vrisku i dreku u kućama naše famelije, nešto niže ka varoši od nas…Još se sve nije dobro vidjelo, ali nekad čovjek ne mora gledati očima da bi shvatio šta se oko njega dešava. Probudio sam mater i sestru, njihov strah mi je davao nadljudsku snagu, pa pošto su se obukle i spakovale najnužnije stvari i nešto hrane, izjurili smo iz kuće i uputili se uzbrdo, ka šumi i planini. Onoj istoj u kojoj je moj dedo sa svojim bratom našao spas od četnika.

Ali, na ivici šume, presječe nas preko stomaka odlučan i oštar glas…STOJ! Ukopasmo se, lijevom rukom sam zagrlio majku, desnom sestru. Pred nas, iz gustine onog niskog rastinja što prethodi mrkoj šumi, izadje desetak naoružanih ljudi, dvojica sa dugim bradama. Njih sedam u SMB uniformama JNA, ali bez kapa, neurednih i zapuštenih frizura, a njih trojica u maskirnim uniformama koje sam i sam dužio u JNA. Opkoliše nas i narediše meni da kleknem, a mater i sestru odvojiše na stranu. Nikog nisam znao. Dvojica su pričala sa crnogorskim naglaskom, ostali su šutili i slušali njih dvojicu…Vidio sam da samo njih dva-tri su vojno sposobni odprave i mislio sam da ću uspjeti nekako njih dvojicu da savladam, da će ostali da se razbježe, mislio sam, sve dok jedan nije uperio cijev u glavu sestri…tad sam odustao od svojih nakana, nemoćan pred tudjim strahom i tek započetim životom. Ne sjećam se ničeg više jer sam samo osjetio jak udarac u potiljak. Probudio sam se u nekoj kući, u podrumu, u potpunom mraku, ali sam osjetio težak ljudski vonj i teško disanje mnogo ljudi oko sebe. Niko glasa ne pušta izuzev pokojeg…Joj…Majko…Allahu dragi…

Bila je noć, najduža mog života. Boljela me glava, ali me najviše boljelo srce…i misli o majci i sestri…

Jutrom je neki vojnik otvorio vrata podruma i sve nas je izveo napolje. Bilo nas je 19, zajedno sa mnom. Po izlasku, vidio sam da smo u blizini varoši, u jednom selu kraj Drine, nastanjeno isključivo muslimanima…neke sam i znao, ali nikog vidio nisam. Ni jedno dijete, ni ženu…ni insana. Samo muk, tišina ljudi…i jeka zvijeri oko nas. Svi drže glavu pognutu ka zemlji, a ja, valjda istreniran u JNA da dobro analiziram situaciju, te naviknut da glavu držim uspravno, brzo izbrojim njih 8 sa oružjem, neku ženu u maskirnoj uniformi koja je izgledala posebno važno, jer su i oni soldati zazirali od njenog pogleda. Odnekud iza mene čuh poznat glas komšije Zorana. Obradovah se naivno, okrenuh se u želji da mu kažem da sam spasio kravu…tad dobih drugi jak udarac, ali pravo u lice, osjetio sam iako bunovan i polusvjestan još nekoliko udaraca po tijelu, što kundacima pušaka, što vojničkim čizmama i kaiševima, ali onim dijelom gdje stoji željezna toka…i druge su tukli…nekoliko minuta…Onesvijestio sam se opet…

Podrum, napolje, tuku, onesvijeste, vrate u podrum…

Nema hrane, samo nam daju vodu…više je potrošimo da jedni drugima očistimo rane, da se ne inficiraju, nego što je popijemo. Mokrimo u jednu kantu, tu gdje i spavamo. Na zemljanom podu, bez jastuka i deke. Jedan drugom smo jastuk i pokrivač. Bolan i uneredjen, ali ipak ljudski i mehak, ko od duše da je spravljen, a i jest…ugruhana, al’ prkosno mehka…

Jedne noći neko uleti od tih soldata u podrum i viknu moje ime. Izvedoše me napolje i uvedoše u neki kombi te zaputismo se ka varoši. Kad sam došao pred neku zgradu sa slabotitrajućom vanjskom sijalicom na ulazu, pozno sam izmedju njih pet, Zorana. Šutio sam i gledo ga pravo u oči. Na njemu maskirna uniforma, neka beretka i kokarda na njojzi. On nije smio da me pogleda. Samo sam htio da ga upitam za mater i sestru, ali mi je njegov strah nagovještavao vijesti koje mogu čuti. Znam i dedo šta mi je pričo…o četnicima, kokardama…i nevinima…

Ode Zoran bez pozdrava, a mene druga dvojica opet u kombi pod prijetnjom puškama i u noć. Otklizašmo tiho u noć ko mater one noći kad sam telio kravu zaludno…

Stade onaj kombi negdje uz put ka Goraždu, narediše mi da izadjem i uputim se ka Drini. Dakle, to je to…Sve što sam u životu naučio, stekao, imao…predaću Drini. Najljepšoj suzi ikada i igdje isplakanoj. Koliko je samo duša nevinih stalo u nju, nije ni čudo što je vazda kriva…A nije do nje…do ljudi je i neljudi medju njima. Drina je lijepa…

Osjetih dva uboda, ko komarci da me ujedoše, u predjelu desne plećke, padoh pred svoje noge u onu gustu šašu kraj rijeke, čuh još 4-5 zujavih olovnih kuglica kraj glave i riječi onog jednog da me ostave tu, da sam gotov, da se ne muče da me traže po mraku, čuh kako se brektavi zvuk motora onog kombija smrti udaljava, čuh Drinu kako me zove sebi…onesvijestih se opet.

Sunce me probudilo. I dan. Jedva su se provukli kroz gustu šašu. Bio sam sav mokar. Dal od Drine, dal od znoja il vlastite krvi…nikad nisam sazno. Pridigo sam se jedva, desnu ruku nisam mogao da pomjerim, bar su noge slušale. Brzo sam se orjentisao i shvatio da sam nekih desetak kilometara daleko od varoši, na putu ka Goraždu. Uspentrah se uz obalu, pa uz brdo, u šumu, pa prema selu. Svjestan opasnosti, četničkih patrola…za nekoliko sati skrivanja po jarugama, samo meni znanim gajevima, potocima…prišunjao sam se selu. A ono…prazno. Seoska džamija još dogorijeva, kuće poharane, neka i spaljena. Ne čuje se ni stoka, ni avlijski kerovi. Mrtva tišina. Zlokobna. Krenuh pažljivo ka onom dijelu gdje su nas presreli i razdvojili, ne nadjoh ništa iako sam svaku tek niklu i stidljivo izvirenu travku ispod petomjesečnog bijelog pokrivača razabrao…Ni traga od nas…a tu smo stajali, zagrljeni. Ušao sam sa prvim mrakom u kuću, sve ispreturano, sve vrijedno nedostaje…tu sam i prespavao, više budan nego u spokoju sna i rodne kuće. Danima sam lutao po selu, okolnim selima, izbjegavao patrole policije u vojske, gledao kako nepoznati ali i poznati ljudi, ulaze u tudje i nose ko svoje…Nikoga nisam vidio od famelije, nikog od pravoslavnih starina, za koje sam znao da su časni ljudi…i njihovo selo je bilo prazno. Osluškivao sam iz prikrajka razgovore vojnika i policajaca, te sam ubrzo shvatio da su dedine priče iz njegove mladosti, oživjele…da li iznenada ili očekivano, nije moje da sudim. Moje je da popravim što se popraviti da…Kad sam već odlučio da se uputim ka Goraždu jer sam iz njihovih priča shvatio da tamo i dalje živi i diše Bosna, na nekoj poljani ugledao sam Zoranovog djeda Savu, kako tromo hoda i vodi svoju Šarulju na ispašu, na naša imanja. Bio sam uplašen, ne za sebe već za ovog starca, jer kad me vidi ovakvog, da ga srce ne strefi, iako me bol u desnoj strani proždirala i sve mi se jače mutila svijest. Ipak izidjoh iza jednog ovećeg drveta, pravo pred njega. Digao je pogled, prepoznao me i zaplakao…Kroz mucanje izgovori moje ime i zagrli me. Onesvijestih se.

Probudio sam se u poznatoj kući, stara kuća mojih pravoslavnih komšija u kojoj je živio djed Savo. Sam, jer mu je žena umrla negdje kad smo mi bili u osnovnoj…a Zoran i njegov otac sa porodicom, živjeli su u novoj kući, stotinjak metara od ove, koju smo podizali skupa. -Molim te đede Savo…rekoh teškog jezika, ležeći nemoćan u postelji…ubij me odma’, samo me nemoj predat’ onima što me skoro ubiše! – Ne budali sinko, šuti i spavaj. Očistio sam ti rane, previo, zna i đed nešto, srećom pa me oči još služe kako treba, pa ti umjesto kuršuma nisam kurje oko izvadio…nasmija se više za sebe i teško zakašlja. -Ali, ako Zoran naidje, vidio sam ga…-Šuti tu…neće Zoran preć prag ove kuće dok sam ja živ, više nikad…šuti i odmori…pa kad prezdraviš da gledamo šta ćemo s tobom. Ovo zlo je tek počelo…- Samo da pitam, majka, sestra…-Šuti…štedi snagu, kad odmoriš i oporaviš se, sve ćemo polako, hajd, popij ovo mlijeka, sad sam pomuzo kravu…

Ne znam koliko sam spavao, čini mi se vijek čitav, kad sam se probudio, nije bilo nikoga oko mene, a tek se spuštala pomrčina. Ustao sam iz kreveta, osjetio sam blago probadanje u desnoj strani, ali su mi se vratili žmarci u desnoj ruci i snaga u tijelo. Kroz mali prozor vidio sam svjetlo fenjera u štali te pažljivo iskoračih napolje i uputih se ka izvoru svjetlosti. Vidio sam kroz odškrinuta vrata ledja đeda Save, nagnutog nad tek oteljenim malim bićem iz kog se tek rodjen život pušio ko jaka materina juneća čorba sa onog veselog šporeta u našoj kući koji nisam zatekao…kad sam se vratio…neki dan ili neki mjesec…ne znam. Udjoh, nazvah Boga đedu, a on se blago osvrnu i kao da me očekivao reče: -Ne možeš život zaustaviti…sine…gdje jedno tele umre, drugo se negdje rodi…i opet stidljivo zaplaka pred tudjom sramotom iz vlastitog dvorišta.

Te večeri sam čuo da su mi mater i sestru odveli u varoš, ali on dalje nije znao ništa jer sa Zoranom i ocem mu Dragojem ne zbori otkako su uniforme obukli…Kako reče dobri đed Savo da su Nijemci il Turci na nas udarili, i ja bih je vakav kljakav obukao i tandžaru o rame okačio, ali da komšije bijemo i tjeramo sa njiovog, braću, sestre naše, e to je sramota pred kojom živ ostat ne mogu, a moram. Možda sam živ sinko zbog tebe.

Spremio me đed, natrpo mi je pun lovački ranac hrane, nekih lijekova i ispratio me u tihu i zlokobnu noć…Na oproštaju mi je rekao, grleći me ko najrođenijeg: -Sinko, ne nadaj se da ćeš mater i sestru zateć žive. To je sve poklano, obesčaščeno i protjerano. Daj Bože milosti da su negdje žive. Idi svojima, jebem ti život kad to moram reć svome! Idi i preživi. Neko mora da posvjedoči o ovom zlu. Moj glas niko ne čuje ili ne želi čuti. Džaba mi ludoj glavi pametno zboriti. Tvoja je zdrava, čuvaj je, pamti i vrati se jednom, gdje pripadaš. Tako ćeš i mene sačuvat od zaborava. Hvala Bogu što ti ovo mogu reć. Hajde, mrak ti je saveznik. Sretno…sine!

Preostale godine rata sam se borio za slobodu…svih nas slobodnih, a vazda nečijom voljom i čizmom gaženih. Pucao sam, a nisam želio da pogodim nikoga. Dje ću na moje ljude, makar kakvi da su…Nadao sam se da moj kuršum nikoga nije ubio, da li je, vjerujem da to neću nikad saznati…

Završio se rat u nekoj vukojebini u Americi, prostom odlukom onih koji su rat i započeli. Eto, poslije sto hiljada mrtvih, tolko ranjenih i obogaljenih, još više raseljenih, oni nam, te umišljene važne glave, pokazaše da umiju da se dogovore. Serem vam se u sporazum.

Vratih se u selo. Prodjoh kroz čaršiju. Ništa se nije promijenilo. Opet tudje zastave…nema onih zelenih doduše, ali ima crnih, zacrnilo im se daBogda. Ima i bradonja, više nego ikad. Mada i oni bez duge i zapuštene brade, nisu sretni što me vide. U ovim ratu se ubijalo nekako posebno pakosno. Nije prvi put da komšija na komšiju udari, niti je Drina neobično gladna mrtvih tijela ovaj put iskala šta drugo…nego što poslije novog zla…nekako je sve staro, bolesno i beznadežno. Poraženi u ratu, sad slave svoju pobjedu. Taj sporazum o miru omogućio im je da slave vlastiti poraz. Pobjednici ne smiju ni kući da se vrate, u nazovi slobodnoj Bosni…no, nisam ja gledo u to, već kako da nadjem sestru, mater, kako da kući i imanju život opet udahnem, a to što primjetim detalje oko sebe koji mi govore ono što drugi ne vide…i to je moj problem i teret s kojim živim čitav vijek.

Išao sam pjehe ka selu, kako drugačije, prošao kraj zapuštenih i zakorovljenih imanja moje famelije. Niko nije preteko. U Goraždu sam čuo da su mi mater i sestru prvo silovali, pa ubili, ne zna se tačno gdje…iako su ljudi svašta pričali. Negdje idući ka kući u mislima sam vjerovo da ću ih zateći tamo, mater za šporetom, sestru sa knjigom u ruci, na klupi ispod trešnje, uz kuću…Vjerovao sam, a onda sam blizu pravoslavnih kuća uz put, odmah podno nekog malog grabića, vidio mali zapušten grob, na čijem je krstu pisalo ime đeda Save…Stadoh, neka mi slabost udari u noge, neka tuga skopa dušu, pa zaplakah i za svojim dedom, babom, sestrama, majkom, za samim sobom i mojim đedom Savom…Ostah satima šuteći i nijemo gledajući pred sobom, u grob čovjeka koji mi je život spasio. U njihovim kućama nikog nije bilo, imanja su takođe zakorovljena. Čuo sam još u ratu da Zoranov otac poginuo, a da se Zoran krije po Srbiji, od ruke pravde…a možda i od mog pogleda…ili samog sebe…Ne možeš se od toga skriti Zorane…od pravde ćeš lako…

Podigao sam imanje brzo na noge…udahnuo sam mu život, priroda oko mene je ostalo uradila sama. Ona vazda nagradi ljudski trud oko nje, višestruko. Oženio sam se iz dobre kuće, unukom hodže Lutvije, Sultanijom, dobio djecu, njih troje, svako jedno drugom do uha…Merjema…Salko…Hana…Imamo svega hvala Allahu milosniku…Podigli smo i seosku džamiju, opet se s nje od Bajrama do Bajrama čuje mujezinov glas…tek da se one doline podrinjske usaglase sa sobom. Od famelije više se niko nije vratio da živi, što je od rata preteklo, žive po Njemačkoj, Švedskoj…obnovili su kuće, sve nove, lijepe, a prazne. Ja pokosim, održavam, ko svoje. Oni pošalju koju paru, da se plati državi što mora, prate šta para djeci mi i kažu, hvala. Hvala Bogu. U varoš idem kad moram…nevoljno. Šta ću tamo pored ove ljepote?! Kad odem, srećem iz godine u godinu ljude sve pognutije glave…ali srećem i bradonje…ništa se tu ne mijenja, a to zna da jede čovjeka…sa dušom.

I što ti ja ovo sve pričam jaro moj…Moram…Pritiska me nešto iznutra…jede me, a ne vidim šta. Doktoru ne idem, jer on liječi tijelo, a meni treba razgovor sa insanom koji umije slušat da zaliječim dušu…i da se moje riječi…upamte..jer su istina, tako mi Allaha…a ko će to bolje razumjeti od komšije…moj Srdjane…Ličiš na svog oca Zorana, pa ću te ako ti ne smeta zvat Babin, al su ti oči žive na pradjeda Savu, pa mi dodje ko da sam se šnjim izdivanio…Hvala što si došo, pozdravi oca kad ga vidiš… i kaži ocu da mu ja sve opraštam…

Duši bosanskoj…prostoj od vječnosti, pitkoj od slobodoumnosti…prkosnoj od bola…

Preuzeto sa fb, Islam Hurem