Piše: Jagoda Savić
Malo ko u Federaciji BiH ne zna ko je Alen Musić. Ovaj mladi čovjek je postao paradigma upornosti pokazujući svima da nikad neće odustati od potrage za svojom sestrom Selmom. Kao što znamo, Selma je nestala u Potočarima 12 jula 1995 godine nakon pada Srebrenice i horora koji je uslijedio. Majka Alija je u Potočarima bila sa četvoro djece, Selmom, Alenom koji je tada imao pet godina, Elvirom koja je imala tri godine i Sadikom koji je bio beba stara šest mjeseci. U toj groznoj gužvi koja je nastala, majka je Selmu izgubila iz vida i porodici je ostala neopisiva bol koja traje punih 27 godina.
Djeca, žene i starci su se skupljali u Potočarima, odakle su prebacivani u dva izbjeglička kampa, u Ravne kod Kladnja pa u Dubrave kod Tuzle. Otac Salim Musić je išao kroz šumu i sa porodicom se ponovo ujedinio tek sedam dana kasnije, 20 jula , kada su otišli da žive u selo Sižje kod Lukavca.
Selma Musić, rođena 17.09.1987 godine u Bukovici, opština Vlasenica, je ubrzo po nestanku iz Potočara stavljena na zvanični spisak nestalih lica iz Federacije BiH. Njeno tijelo nikad nije pronađeno, ali joj je ime uklesano u Memorijalnom centru u Potočarima. Otac Salim i majka Alija su svoje DNK uzorke deponovali u Međunarodnu komisiju za nestale osobe ICMP, i nalaze se u njihovoj laboratoriji u Tuzli.
Selma je u vrijeme kad je nestala imala sedam godina i deset mjeseci i sigurno je znala reći svoje ime i prezime. Kako je već pošla i u školu, takođe je znala i da napiše kako se zove. Ovi podaci o godištu i poznavanju pisanja su jako bitni kada se sagledaju u kontekstu Selmine kasnije identifikacije.
.
Meni se porodica obratila još 2007 godine znajući da sam se nekoliko godina bavila djecom iz dječijeg doma „Ljubica Ivezić“ koja su u ratu odvedena u Italiju i tamo usvojena bez saglasnosti bioloških roditelja. Te godine je svih tada postojećih 28 sudova za maloljetnike u Italiji primilo moj upit da li su vodili postupak usvojenja za djevojčicu koja se zvala Selma Musić. Nijedan odgovor nije bio potvrdan. Majka je jedno vrijeme bila ubijeđena da je Selmu uzela neka žena koja nije imala svoje djece, kako bi uspjela da se ukrca u neki od autobusa jer su autobusi koji su bili obezbijeđeni za prevoz izbjeglica iz Potočara do izbjegličkih kampova najprije primali žene i djecu. Ako bi to bilo tako, minimum civilizovanih ponašanja takve žene bi bio da, kad je uspjela izaći iz Potočara i smjestiti se u kamp, mogla reći da Selma nije njeno dijete. Za razliku od majke, Alen više zagovara opciju da je Selma negdje usvojena i da dječiji dom i Centar za socijalni rad u Tuzli ju imati neke detaljnije podatke o Selmi, ali da neće da ih daju porodici.
.
2019 godine se pojavila nova nada da je Selma možda živa. Na Fejsbuk profilu Ahmeda Bajrića Blicka, fotografa iz Tuzle, pojavila se fotografija iz izbjegličkog kampa Ravne kod Kladnja i majka Alija je prepoznala svoju kćerku. Blicko je rekao da je povodom godišnjice tragedije u Srebrenici htio da doda još nekoliko do tada neobjavljenih fotografija, pa je stavio i tu fotografiju na kojoj se nalazi i Selma. Ta fotografija je pokazala da je Selma najvjerovatnije izašla živa iz Potočara i stigla u kamp Ravne kod Kladnja. Nakon objavljivanja te fotografije, otac Salim i majka Alija su došli u Bosnu i Hercegovinu u nadi da će pronaći svoju kćerku. Ja sam pred njihov dolazak u Sarajevo zvala kabinet Šefika Džaferovića jer mi je jedna gospođa srpske nacionalnosti, kojoj je bio dodijeljen službeni stan u istoj zgradi gdje i gospodinu Džaferoviću, preporučila da mu se javimo jer bi po njenom mišljenju Džaferović sigurno želio pomoći porodici Musić. Ja sam lično zvala kabinet gospodina Džaferovića i pitala da li bi htio primiti roditelje Selme Musić u vrlo kratku posjetu , pružiti im psihološku potporu i poželjeti im uspješnu potragu za njihovim djetetom. Prvi put se javila neka starija gospođa čija vokalna ekspresija , tumačenje šta govori glas, je odavala da je bila puna nekih predubjeđenja ili prema meni ili prema porodici, a drugi put se javio šef kabineta i zapisao moju molbu. Uglavnom, kad se sve sabere, porodica nikada nije primila nikakav odgovor od gospodina Džaferovića, a ja sam ostala vrlo neugodno iznenađena jer nakon onakve preporuke takvo odbijanje nisam očekivala.
.
Smatrali smo da bi bilo dobro da se u potragu za Selmom uključi i talijanska emisija „Chi l’ha visto“ sa talijanske televizije RAI 3. Ova kultna emisija se emituje još od 1989 godine i redakcija je u roku od nekoliko dana poslala u Bosnu i Hercegovinu da naprave prilog sa Selminim roditeljima koji su stiglu i Bosnu i Hercegovinu.
Pomenuta emisija je nevjerovatno puno gledana ne samo u italiji već i u cijeloj Evropi, a uz pomoć satelita se gleda i u cijelom svijetu. Ono što je najvažnije, tu emisiju gleda i puno policajaca, pa ju je gledao i nekadašnji uposlenik službe za strance u primorskom gradu Ankona, u koji su dolazile sve izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koji su u Italiju stizali preko Splita, jer su Split i Ankona imali redovnu liniju. Taj penzionisani službenik je odmah kontaktirao emisiju „Chi l’ha visto“ ali i talijansku policiju jer se sjećao jedne veoma važne informacije. Naime, nakon tragedije u Srebrenici je u Ankonu došla grupa žena sa djecom koja nisu bila njihova i svi su bili upisani u evidenciju ureda za strance u Ankoni. Sva djeca koja nisu bila njihova su data na usvojenje, a Sud za maloljetnike u Ankoni je bio teritorijalno nadležan da vodi sve te postupke. Najveći broj djece je dat porodicama iz mjesta Senigalia, koje pripada gradu Ankona. Talijanska policija je pažljivo provjerila sudski spis svakog djeteta usvojenog putem suda u Ankoni i na kraju su ustanovili da se Selma ipak ne nalazi među tom djecom.
Inače, Italija kao država sa posebnom pažnjom gaji vrednosnu orijentaciju solidarnosti i pomoći potrebitima, pa je sav talijanski napor da pomognu Salimu i Aliji Musić da pronađu svoju nestalu djevojčicu bio pun topline i svima nama je ostao u veoma lijepoj uspomeni. Italija više ništa nije mogla da učini pa smo Selmu prestali tražiti u ovoj državi.
.
Kad se sagledaju sve aktivnosti koje je Alen Musić vodio da nađe svoju sestru Selmu, izgledalo je da su se iscrpile sve postojeće mogućnosti. Među njima se posebno ističu crteži Selminog lica kakvo bi sada moglo da bude rađeno posebnim kompjuterskim programom koje je Alen slao na hiljade i hiljade adresa. Zatim, traganje za osobama koje bi mogle ličiti na Selmu, uspostavljanje direktnog kontakta sa njima , provjera porodične anamneze, kao i provjera svih informacija koje su slale osobe koje su pratile Fejsbuk profil „Missing Selma Musić“ a kojih je bilo nebrojeno mnogo. Bila je i jedna DNK analiza mlade žene V.P. iz Požarevca za koju se pretpostavljalo da bi mogla biti Selma, ali je analiza bila negativna, bez poklapanja bitnih parametara. Istine radi, treba reći i da da se u našim medijima 31 marta 2020 godine pojavio tekst u kom je pisalo da je laboratorija koja je radila uzorke V.P. jednom pacijentu dala negativan nalaz, dok je na Kliničkom centru u Sarajevu nalaz istog pacijenta bio pozitivan. Tako da je do današnjeg dana ostala sumnja u pouzdanost nalaza V.P. jer je v.p. meni jako ličila na Alenovu sestru Elviru.
Posebno impresionira činjenica da Alen nikada nije bio umoran kada je trebao da provjerava pristigle tragove i samo on zna koliko je neprospavanih noći proveo šaljući upite i odgovarajući na prispjelu poštu.
.
Jedino mjesto gdje Alen do sada nije tražio svoju sestru je dokumentacija mirovnih snaga Ujedinjenih nacija koje su za vrijeme rata bile u Bosni i Hercegovini. Oko lociranja dokumentacije mi je pomogao jedan strani oficir sa visokim činom, kog sam upoznala u vrijeme rata, jer se brinuo da redovno snabdijeva lijekovima dvije stare bake kojima sam ja donosila pisma od njihove djece iz inostranstva. On mi je rekao da se dokumentacija mirovnih snaga UN-a nalazi u Arhivu Organizacije Ujedinjenih Nacija u Nju Jorku.
.
8 oktobra prošle godine smo tom arhivu napisali molbu za pristup informacijama i predali je na pisarnicu Ministarstva vanjskih poslova BiH. Molba za pristup informacijama se donosila na spiskove pristiglih izbjeglica u kampove Ravne kod Kladnja i Dubravu kod Tuzle od 12 do 20 jula 1995 godine. Resorno odjeljenje za ljudska prava je tu molbu odmah proslijedilo našoj misiji pri UN-u. Kako odgovor od arhiva dugo nije dolazio, 18 marta ove godine smo napravili urgenciju. U igri su bile obadvije opcije; ukoliko se radi o dokumentima koji imaju oznaku službene tajne, zamolili smo da neko ovlašteno lice arhiva pregleda te spiskove i vidi da li se Selmino ime nalazi na nekoj od stranica. Dok smo čačkali oko tih spiskova, jedna osoba iz Tuzle, koja je u medijima željela ostati anonimna, nas je obavijestila da su mirovne snage vršile vrlo pedantnu evidenciju pristiglih žena, djece i starih osoba, da je u oba kampa postojao tzv. „desk“, na engleskom sto, koji je vršio ulogu prijemne službe i da niko ko je ušao u kamp nije mogao biti smješten dok „desk“ o njemu ne uzme osnovne identifikacijske podatke. Nakon obrade na „desk-u“ pristigle izbjeglice su išle na ljekarski pregled u ulazile u proceduru dodjele smještaja. To bi značilo da, ako je Selma ušla u kamp Ravne pa u kamp Dubrave, da se njeno ime moralo naći na tim spiskovima „desk-a“. Druga opcija je bila da Alen Musić lično pregleda te spiskove i sam se uvjeri ima li Selminog imena na nekoj od stranica.
.
Odgovor Arhiva UN-a se još uvijek čeka. Našem ambasadoru pri UN-u, gospodinu Svenu Alkalaju je resorno odjeljenje za ljudska prava Ministarstva vanjskih poslova BiH dostavilo obje molbe za Arhiv UN-a. Ambasadoru Alkalaju je takođe bila dostavljena i molba da za potrebe ovog teksta da neki svoj komentar, ali se gospodin Alkalaj toj molbi nije odazvao. Ja ne bih ni o kome govorila loše jer svako za sebe polaže račun kod Stvoritelja kad za to dođe vrijeme i tako i treba da bude. Takođe mislim da ne treba investirati svoja očekivanja u druge ljude, jer nas puno više razočara naše neispunjeno očekivanje nego nedovoljno kulturna reakcija ili nekarakterna crta ličnosti. Treba se čuvati tog pristupa da vjerujemo da bi drugi ljudi bili spremni učiniti za nas ono što bismo mi sigurno učinili za njih kad bi se oni nama obratili. Za utjehu su nam ostala tri topla glasa u odjelu za ljudska prava MVP-a BiH, iz kojih se osjetila iskrena želja da pomognu porodici Musić.
.
Situacija se dodatno zakomplikovala upetljavanjem Međunarodnog Crvenog krsta u zahtjev porodice Musić da pogledaju spiskove izbjeglica u dokumentaciji mirovnih snaga u Nju Jorku. Istom Arhivu, sa istom svrhom potrage, traženjem Selme Musić, se obratila i ova međunarodna ustanova a da o tome uopšte nije obavijestila porodicu Musić ! Osnovni principi civilizacijske komunikacije su zahtijevali da se o ovakvom koraku obavijesti i porodica nestale djevojčice. Međunarodni Crveni krst će možda odgovoriti da nisu htjeli porodici da daju lažnu nadu, ali taj argument nije prihvatljiv. Bol porodice stoji na jednoj strani vage a procedura traženja podataka na drugoj. Možda je neko dobronamjeran pokušao da uključi ovu organizaciju jer je sigurno puno viši nivo od Alena i Jagode, ali ta organizacija nema moju podršku.
Prvo, kad sam svojevremeno išla na sastanak u njihove prostorije u Sarajevu, morala sam im pokazati notarski obrađen dokument punomoći koju mi je dala porodica, da bih sa njima uopšte mogla razgovarati o nestaloj Selmi. Znači, o nestalima se može razgovarati samo uz odgovarajući notarski papir, kao da npr. niko dobronamjeran ne može pitati za svog nestalog komšiju ili školskog druga.
Drugo, kancelarija Međunarodnog crvenog krsta u Sarajevu tri godine nije ništa poduzela da potraži Selmu Musić, i sad, kad joj je brat stigao do Ujedinjenih nacija, naprasno su se aktivirali da se i oni obrate na istu adresu.
Treće, Međunarodni Crveni krst ima pogrešan pristup zaštiti svojih podataka. Njhiovi spiskovi ubijenih i nestalih nisu dostupni građanima i smatram da je ovakav stav višestruko štetan i da puno više odmaže nego što pomaže traženju nestalih osoba.
.
Prije svega, stradali su naša krv i naše suze i niko nema prava da od njih pravi službenu tajnu, to je javna bol Bosne i Hercegovine. Kad kažem „naša krv“ mislim na sve narode u našoj državi, jer pripadam građanskoj orijentaciji koja nikad nije prihvatila da nas zavade i podjele po krvnim zrncima. I, ja još uvijek jednako volim i moju Mejru, i Šteficu i Slobodanku i Rahelu. Zato mislim da je nedopustivo da Međunarodni Crveni krst insistira da nam spiskovi nestalih budu nedostupni.
.
Ovi ističem posebno zato što ima prigovora da spiskovi ubijenih i nestalih nisu tačni, odnosno da su prenaduvani. Onaj ko nije zlonamjeran će primijetiti da kod unosa podataka uvijek može doći do štamparskih grešaka kod pisanja imena, propuštanja da se upišu ili duplog pisanja istog imena, zbog umora ili slabe koncentracije i bez neke skrivene namjere ili skrivenog cilja. Insistiranjem na tajnosti spiskova onemogućava se trećim licima da ukažu na greške.
.
Evo, na primjer, ja sam kačeći skenove novinskih članaka na moju web stranicu, od 537 tekstova ispustila da prikačim 43, a koje sada moram naknadno da ubacujem. Znači, nije bilo nikakvog skrivenog motiva, već je uzrok tim propustima bila moja rasijanost. Međutim, ako ne damo priliku trećim licima da primijete greške, one se neće moći ni ispraviti. Međunarodni Crveni krst smatram najodgovornijim za nemogućnost ispravljanja grešaka, jer su oni nametnuli princip tajnosti spiskova.
Da spomenem još i primjer da ista imena uvijek mogu biti problem. Npr., česta imena kao što su Jagoda Savić, pa od 17 Fejsbuk profila s imenom Jagoda Savić samo dva su moja, ostali pripadaju Jagodama iz Leskovca, Skoplja, Splita i slično. Po istom principu se može desiti zabuna sa imenom, pa ću za primjer uzeti fiktivnog Hase Hodžića, za kog ne znam da li se nalazi na spisku, da nijednu žrtvu ne povrijedim. Govorim samo o mogućnosti da je ubijen npr. Haso iz Gornje Bukovice, a Haso iz Šadića nije. Kod takvih primjera se moraju precizirati i neki drugi podaci osim imena i prezimena.
.
I isti datumi rođenja mogu biti problem. U jednoj tuzlanskoj banci je poznat slučaj dva brata od strica, koji su se, da opet upotrijebim fikciju radi zaštite privatnosti, zvali Mirsad Hasić, oba rođena 17.01. 1978 godine i oba stanovala u istoj ulici Aleja lipa, jedna kuća na lijevoj, a druga na desnoj strani ulice. Kad je prvom Mirsadu umro otac i dok je bio u tuzi, drugi Mirsad, brat od strica, je ukrao njegovo rješenje o nasljeđivanju, otišao u banku i mrtav ‘ladan tražio da mu se isplati sav novac sa računa njegovog strica, kog je sud presudio sinu umrlog, što je bilo oko 15 000 KM. Ovu priču mi je ispričala bankovna službenica koja je odbila da isplati novac od ostavine jednom čovjeku kom je sud napravio štamparski grešku u jednom slovu imena a koji je živio u inostranstvu i nije bio u prilici da vodi proceduru ispravljanja greške. Na ovakve i slične greške kod upisa imena žrtava i nestalih bi reagovali građani i takve greške bi se ispravile, jer uvijek „neko zna nekog, ko zna nekog“ i ima tačnu informaciju.“
.
Bilo kako bilo, Alen još uvijek čeka odgovor iz Ahiva UN-a . Alen je od Arhiva u Nju Jorku udaljen 1529 kilometara, a to za njega nije niti nepremostiva razdaljina niti nepremostiva prepreka. Jer, u konačnici, šta je tih 1529 kilometara za jednog brata kog ništa ne može da zaustavi.