Piše: Jagoda Savić
Čini se da je potraga porodice Musić, a posebno njenog neumornog brata Alena, za nestalom Selmom Musić došla u završnu fazu. Da podsjetimo, ova djevojčica stara skoro osam godina, je nestala u Potočarima 12.07.1995. nakon masakra u Srebrenici, a postoje fotografija i televizijski snimak koji dokazuju da je živa stigla u izbjeglički kamp Ravne kod Kladnja. Iz ovog kampa se Selmi gubi svaki trag, i uvrštena je u zvanični spisak nestalih lica Bosne i Hercegovine.
Stalna misija Bosne i Hercegovine pri UN-u je dopis porodice Musić za pristup arhivi UN-a u Nju Jorku od 08.10.2021 godine uz verbalnu notu proslijedila u Odjeljenje za politička pitanja, izgradnju mira i mirovne operacije ( Department of Political and Peacebuilding Affairs and Peace Operations) 21.10. 2021 godine. Ovim odjeljenjem predsjedava sedamdeset petogodišnja gospođa Rosemary Anne Di Caprio iz SAD-a, doktor slavenskih jezika i književnosti.
Iz službene korispondencije se vidi da ovo odjeljenje nikada nije odgovorilo na taj dopis. A to možda nije ni čudno kad na web stranici tog odjeljenja Bosne i Hercegovine uopšte nema! Naime, u popisu mirotvornih misija ovog odjeljenja, ni u sadašnjim ni u bivšim, nema nikakvih tragova aktivnosti ovog odjeljenja u našoj državi. Iz perioda koji nas zanima navedene su UN Specijalna misija u Avganistanu 1990, UN Međunarodna civilna misija na Haitiju 1993 , UN kancelarija u Burundiju 1993, kancelarija u bivšoj jugoslovenskoj republici Makedoniji 1993, politički ured u Somaliji 1995 , UN misija u El Salvadoru 1995, UN kancelarija za podržavanje mira u Liberiji 1997 i kancelarija u Angoli 1999 godine. Pa kako da gospođa DiCaprio odgovori kad žena možda ni ne zna gdje je Bosna…
Mišljenja sam da svaki ured, koliko god visoko da bio, mora da uredi svoje kancelarijsko poslovanje tako da odgovori na svaki dopis koji stigne. To je osnov civilizovanog komuniciranja, koje je u ovom slučaju izostalo. Drugo, u svakoj kancelariji treba da postoji osoba nadležna za praćenje signiranih dokumenata unutar odjeljenja, i koja će utvrditi da odjeljenje potraživaču duže vrijeme nije dalo nikakav odgovor.
Tek sad sam sam shvatila da je, kad sam našeg ambasadora Svena Alkalaja zamolila da mi da komentar za prethodni tekst, njegovo uskraćivanje odgovora možda bilo i najbolje rješenje. Jer, da mi je ambasador Alkalaj tada rekao istinu da je UN Department iskulirao porodicu Musić, ja bih se iste sekunde upalila k'o kutnjak i naslov mog prethodnog teksta bi sigurno bio „Hallo, Rosemary, what a fu..?!“
Naime, moj opšti stav prema tim velikim sistemima je „što veća visina, tim veća trulež“ i ne bih imala nikakvu kočnicu da napišem šta zaista mislim. Međutim, sa diplomatske strane gledano, u najboljem interesu svake države je da ima beskonfliktne odnose i sa drugim državama i sa međunarodnim organizacijama. Diplomatija je umjetnost glađenja odnosa kako bi se postigli ciljevi države koji će kod druge strane pokrenuti voljno-motivacijski mehanizam da država dobije ono što traži bez ikakve nervoze i tenzija. Diplomata mora da ima jaku samokontrolu i jak želudac, jer za neke događaje treba puno pepsina i hlorovodonične kiseline da bi se mogli svariti. On predstavlja državu i uvijek i sebe i državu mora prikazivati u najboljem svjetlu. Faktički, naša stalna misija pri UN-u je trebala naći balans između nehumanog ignorisanja Departmenta na potragu za živim djetetom i traženja načina da se uđe u arhiv UN-a kako bi porodica Musić došla do spiskova izbjeglica iz kampova Ravne kod Kladnja i Dubrava kod Tuzle.
Ja sam se u međuvremenu ispuhala i moj afektivni naboj bi sada bio na nivou „Rosemary, no hard feelings“, a za opadanje moje emotivne reakcije je bio neophodan protok vremena. Možda je od strane stalne misije pri UN-u nedostajalo ono „Jagoda, života ti, o'ladi“ jer da mi je barem portir na glavnom ulazu u ministarstvo ili gospođa sa pisarnice objasnila da postoje prepreke zbog kojih bi se ova aktivnost trebala spustiti na niži, diskretniji level, ja bih takve razloge i razumjela i prihvatila. Našu beskompromisnu borbu za nalaženje Selme Musić ne bi ni na koji način ugrozila činjenica da ćemo je voditi bez apostrofiranja nekog ambasadora u medijima.
.
Nakon urgencije da se Alenu Musiću odobri pristup arhivi UN-a, situacija se drastično promijenila. U prvom obraćanju se pretpostavilo da se radi o građi za koju postoji zabrana pristupa javnosti i koja je samo interno dostupna, kako oni kažu „only internally available“, pa se tražilo da neko od uposlenika pogleda spiskove iz kampova Ravne i Dubrava i odgovori ima li u njima Selme ili nema. Međutim, kad smo počeli da se preračunavamo da je po navodima mnogih izvora bilo najviše 25 000 izbjeglica iz Srebrenice, i ako bi spiskove izbjeglica iz ta dva kampa pregledavala jedna osoba po 8 sati dnevno, to bi značilo da bi za potragu za Selmom Musić na prvom spisku bila potrebna nepuna tri dana, i još toliko da drugi spisak. Proračuni iz oblasti efikasnosti u poslu kažu da je za pažljivo čitanje jednog imena potrebno 3 sekunde, pa to dođe ukupno 75000 sekundi , odnosno 1250 minuta , tačnije rečeno 20,8 sati , ili precizno izračunato ukupno 2, 6 dana . Eto, da zaokružimo na tri dana za jedan spisak, odnosno šest dana za oba spiska. Onda smo postavili pitanje koji bi to uposlenik arhiva sebi mogao da dozvoli luksuz da šest dana radi na obradi traženih spiskova. Iz tog razloga se Alen u drugom dopisu arhivu UN-a, u urgenciji, odlučio da ide na mnogo direktniju varijantu i zatražio lični pristup. Inače, Sent Luis i Nju Jork su udaljeni 1529 kilometara, što je 14 i po sati autobusom, pa mu ne bi bio problem da dođe u Nju Jork.
.
Druga ustanova kojoj se naša stalna misija pri UN-u obratila u namjeri da pomogne porodici Musić je bila poznata biblioteka Dag Hammarskjard. Iz ove biblioteke su odgovorili da biblioteka ima samo službena dokumenta UN-a i da se do njih može doći putem Interneta , ako se kontaktira UN Digital Library. U Digitalnoj biblioteci ima 49 grupa dokumenata o Bosni i Hercegovini, od 1996 pa sve do 2002 godine, najviše o finansiranju misije u BiH, zatim o policijskom osoblju, izvještajima za generalnog sekretara, rezolucijama, trgovini ženama i djecom i slično. Postoji sam jedna grupa dokumenata poz nazivom , [ST/]DPI/1845 | 1996 | Documents and Publications, koja se odnosi na 1996 godinu, ali nema 1995 godine. U tog digitalnoj biblioteci pretraga dokumenata se vrši po principu upisivanja tzv. ključnih riječi. U cilju provjere da li je 1995 godina slučajno priključena 1996-oj, probali smo upisati nekoliko bitnih pojmova, kao što su Ravne, Kladanj, Dubrava, Tuzla, Potočari, i sa slovom c i sa slovom č, i slično, ali nijedan pojam nije dao nikakav rezultat.
Biblioteka Dag Hammarskjard je našu stalnu misiju u Nju Jorku obavijestila i o veoma važnoj činjenici da se UN arhiv odvojio od te biblioteke i da bi ih trebalo direktno kontaktirati. Ovo je bila novost i za mene jer kad sam zadnji put prije koju godinu kopala po UN- arhivu , imao je isti ulaz u sistem kao i ova biblioteka.
.
Naša neumorna misija pri UN-u je kontaktirala i UN-arhiv i predložila da Alen pogleda dokumenta u prisustvu nekog od članova misije, što je bio veoma lijep gest jer on uvijek znači neki vid garancije i podrške. Ono što mi se posebno dopalo je što je u dopisu ovom arhivu naša stalna misija stavila oznaku visoke važnosti ( high importance), zbog koje je dopis bio više uvažen i brže obrađen. Sa te dvije riječi je misija zapravo pokazala koliko joj je stalo da pomogne.
Misija je ubrzo dobila odgovor od sekcije za upravljanje arhivskom građom, pododjela za administraciju, koja pripada Odjelu za operacijsku podršku arhiva UN-a. U odgovoru je pisalo da bi jedan drugi arhiv iz istog sistema puno više mogao pomoći i o tome obavijestio i kolege iz tog drugog arhiva. I ova reakcija je iskočila iz hladnog birokratskog komuniciranja
Misija je kontaktirala i taj drugi arhiv i dobila čak i imena dvije osobe koje trenutno pretražuju taj dio arhivske građe! Tako je zahvaljujući našoj stalnoj misiji pri UN-u u Nju Jorku, Alen Musić dobio kontakt sa osobama koje trenutno kopaju po papirima u kojima bi se mogla naći njegova sestra Selma. Da nije bilo njihovog truda i zalaganja, Alenu se ova vrata nikad ne bi otvorila.
Treba još napomenuti da ostali detalji ovih novoostvarenih kontakata za sada nisu za javnost, barem dok se u obimnoj arhivskoj građi ne nađu spiskovi izbjeglica iz izbjegličkih kampova Ravne i Dubrava.