Bajram u kući majke

Podijelite ovaj članak:

Nikada nije bila spretnija u pripremanju kuće i jela za Bajram. Stara Emina. Uspjela je zadnjih dana Ramazana i da opere, i okreči i pospremi. Okopala je i hadžibege u avliji. Držala je to ona po “starinski”. Položi se od auta stara guma, u sredu zemlja, ona šumska, i hadžibeg raste ” ko iz vode”. A njemu malo treba. Napravila Emina i baklavu i revanije. Avlija blista. Kuća miriše. Nisu joj djeca došla istovremeno još od poslije rata. Prvih godina. Kada su ljudi vratili se sa Bajram namaza, u avliju dođe prvo auto. Suada iz Luksemburga.

I čoek’ i djeca. Grli Emina svoju Suadu i unučad.

-Bujrum, bujrum..govori a u ruci joj najmanja Suadina curica, Sara. Tek što sjedoše, taxi doveze Amira i snahu Zehru. Prevalili toliki put iz Australije. Bili prije 10 godina kada je Avdo preselio.

-Uh mašala, mašala, trčeći Emina izađe pred Amira i snahu. Plače, grli, ljubi.. Eh da mi je moj Avdo živ da i on vidi ovu ljepotu.

-Majko djeca nisu mogla doći, ova korona..govori Zehra.

-Šta ćeš, Zehra šćeri moja, makar ste vi tu, kroz suze govori Emina.

Evo našeg Ibre, povika Amir ugledavši sivi golf, njemačkih tabla.

I on i Merima,..reče Emina. Majčinski raširi ruke. Ibro izlazi i plačući grli ljubi, svoju majku..

-Bajrambarećula svima..a zagrlio majku i ne pušta. Merima poljubi uvehlu Emininu ruku. Bajrambarećula majko, reče..

Majka usplahirena. Ne zna kome prije krenuti. Koga zagrliti. Sa kim progovoriti..

-Djeco moja, dugo mi Bajram nije bio slađi. Puna vas kuća. Puno mi srce.Duša mi ozarena a moje staračke oči progledaše bolje..Djeco moja, samoća je teška.Pogotovo za stara insana. Kada god klanjam, molim dragoga Boga za vas. Za vaše zdravlje vašu sreću . A Bog dragi i mene obradova. Da vas vidim. Sve u kući zajedno . Za istom sofrom.Vidim i ova dunja stara i hadžibezi, ko’ da su i oni drugačiji. Ljepši su. Ko’ da i oni osjete sreću.

Sad će i amidža Muharem, samo što nije. Eto ga..

A stari Muharem sa štapom ulazi u avliju. Plače i viče: “Mašallah, mašallah..Nek’ i nas stare neko obraduje zijaretom bajramskim. Pa zagrli Amira. Plače.. On tako uvijek. On i Remza, rahmet joj duši, nisu imali djece. Svog evlada. Al’ su našu gladali ko’ i svoju.

I darovali.. I pomagali u školovanju. I zajedno sa nama učestvovali ženidbama i udaji naših..

Graja u kući se čuje do sokaka. Oživjela stara porodična kuća Hodžića nakon toliko godina..Potpuno. Sofra, smijeh djece. Snahe i kćerka pomažu Emini u postavljanju jela.. Peru sudove. Pospremaju.. Muškarci zapalili. Pričaju ” ozbiljne teme”. Emina je iz avlije slušala kuću koja je oživjela. Kao da ne vjeruje. Da su svi na jednom mjestu. Da su svi tu za Bajram.I snahe… Nakon toliko godina tišine.. Isčekivanja.. Uzdisaja..

Onda je otišla u njegovu sobu.. I zagrlila uokvirenu šehidsku fotografiju njega. Najmlađeg. Nuska..Samo on fali.. Kada su je snahe našle kako plače u sobici sa zagrljenom fotografijom, samo im je rekla:” Dok ste svi tu, da i on osjeti bajramsko porodično okupljanje.. Znam da ćete pomisliti.. Al’ morala sam.. Jedino mi on neće doći, osim na san. Šćeri moje, svaku noć mi dolazi nasmijan. Mlad.

I govori: “Kad dođu majčice moja, poselami..Sve..A ja sam šćeri moje, mati.

I znam. Osjećam. Da slijedeći Bajram ćete se ovdje skupiti.. A ja.. ja ću biti sa njim.

I dolaziti stidljivo nekome od vas u san.. Nemojte muškarcima govorit’. Nek’ oni svoje..”

Dvije krupne suze se otrgnuše niz Eminino uvehlo lice.. U tom trenutku zapuha južni vjetar unoseći u staru porodičnu kuću miris behara stare dunje, a krupne kapi kiše počeše udarati u stara prozorska okna kuće u kojoj su rođeni, odrasli.. Kao da i kiša oživljava davne uspomene. Uspomene na zajednički život. Topli dom. I sofru.

I Bajram…

Elvir Peštalić

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments

[…] Bajram u kući majke […]

1
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x