Begu Halilovića rat je uhvatio u trećem razredu srednje škole u Bratuncu. Kao maloljetni borac izbjegao je u Srebrenicu. U julu 1995. godine uspio je izbjeći sudbinu brojnih bošnjačkih muškaraca nastradalih u genocidu koji je izvršila Vojska Republike Srpske. Zbog majke Bego je odlučio ove godine pješačiti gotovo 1.800 kilometara, od Haga do Potočara.
U svojoj ispovijesti za N1 Bego je ispričao svoje bolno iskustvo.
“U aprilu 1992. povlačim se iz škole, vraćam se u selo koje je odmah bilo napadnuto jer je blizu Srbije, tada sam stupio u jedinicu kao maloljetni borac. ‘93. dolazim u Srebrenicu, a Srebrenica fildžan, padaju zvornička, milićka, vlasenička općina, svi dolazimo u Srebrenicu. Tada je ušao Holandski bataljon, proglašavaju Srebrenicu zaštićenom i demilitarizovanom zonom, ostajemo goloruci. Formiraju se jedinice, iako nemamo oružja, čisto da postoje, gdje u moju četu stupaju muškarci iz raznih općina koji su se zadesili u Srebrenici”, kazao je Bego, te nastavio:
“Kada smo došli na Šušnjare odlučeno je da upravo moja jedinica ide na čelo, s obzirom da je bilo momaka koji poznaju tu teritoriju. Uz put smo granatirani, pucali su na nas, ali na Baljkovici je bilo najgore. Bio sam mlad i držao sam se kolega koji su poznavali teren. Imao sam tu hrabrost jer me vodilo to da bar iko prođe iz porodice”.
Bego je u razgovoru za N1 ispričao kako je ostao bez oca kojeg su Srbi “ispred očiju Holanđana” u Potočarima odvojili od njegove majke i sestre.
“Nisam imao braće, ali otac kojeg nisam vidio prilikom pada Srebrenice, on je odlučio da ode s majkom gdje je Holandski bataljon. Računao je da će sto posto biti zaštićen, a mi nismo znali šta će biti s njima, jedino sam čuo da je bio odvojen ispred očiju Holanđana u Potočarima od majke i sestre. Sestra je pitala kuda ćete s njim, rekli su vi idete prema Kladnju, a mi ćemo nešto njih ispitati, oni će doći za vama i to su bile posljenje riječi. U Kamenici su pronašli njegove posmrtne ostatke, vjerovatno i da je to bila sekundarna grobnica. Ukopan je 2007. sa nekompletnim tijelom, nema desne ruke i nema prste lijeve noge”, otkrio je.
Majka kao i svaka majka, ispričao je Bego, kad ga je ugledala da je preživio, s jedne strane bila je sretna jer je bio jedinac, a s druge strane bila je tužna jer…
“Kada se uzmi svi članovi porodice, stradalo nas je preko 60. Žalost, jer meni je žao svake druge majke kao i moje majke”.
Bego kaže da je danas dobro, 28. godina nakon strašnog genocida u Srebrenici, jer treba gledati naprijed, a ne nazad, ali ne treba zaboraviti.
“Najviše sam potresen danas radi onih majki koje još nisu pronašle kosti. Opet ja sam ukopao oca, i 11. jula otići ću mu na mezar, a gdje će otići ona majka koja ne zna gdje je njeno dijete, neke su umrle a nisu dočekale? Žrtve se i danas vrijeđaju, ali s obzirom na to kakvi su borci bili u ratu, danas me ne čudi šta rade”.
Upravo je zbog majki Bego odlučio ove godine pješačiti gotovo 1.800 kilometara, izdržati jedno od najtežih iskustava, od Haga do Potočara.
[…] Bego Halilović: Iz školske klupe u jedinicu kao maloljetni borac, sada je pješice iz Haga stigao … […]