Kreneš iz Sandžaka u potrazi za boljim životom i skrasiš se negde na Zapadu. Prije polaska istreseš svu ljutinu na Sandžak i nemogućnost dobijanja posla i zbog svog odlaska tek toliko da bi ti bilo lakše da odeš.
Tamo na Zapadu skrasiš se u nekom stanu od 40-50m2, pronađeš posao 50 km daleko, ustaješ u 05:00h vraćaš se nazad u 18:00h. Plata fina ali se ne može puno trošiti jer tu si da zaradiš i da uštediš. Nema kafana, društva, pečenja i dolazaka kući poslije 23:00h. U krevet se ide najkasnije u 21:00h.
Godine lete a ti to ne primjetiš jer ti stanje na bankovnom računu kaže da si na pravom putu. Vidiš kako drugi grade u onom Sandzaku na koju si bio ljut pa i ti za njima. Na zapadu radiš, u Sandzaku gradiš, a kad gradiš onda je para uvijek malo pa se mora s vremena na vrijeme i vikendom raditi. Plate pošteno, govora nema.
Jedva čekaš 25 dana godišnjeg da odeš do domovine da završiš još nešto oko kuće i dogovoriš s majstorima nove poslove. Usput jedva obiđeš rođake jer si u izgradnji a Bogami se ipak stigne otić na neko veselje da se primjeti da si tu, pa se malo baci na muziku više nego što daruješ mladu i tako godišnji prođe, moraš nazad u 50m2, ali nije problem, naviklo se.
Godine lete, kuća u Sandžaku sve veća i ljepša a tebe sve manje u istoj.
Ove godine nećeš nigdje ići, trošak je veliki a konto se taman ispraznio. Djeca više u Sandžak i ne idu jer slabo koga tamo poznaju, a i šta će u Sandžaku kad su Nana i Deda umrli.
I dalje vrijedno radiš jer treba šta imati kad se u penziju ode, a i ta penzija vrlo brzo stigne, ako budeš imao sreće da je doživiš, brže nego što si ikad mislio. Eto te kao penzionera nazad u Sandžak u svoju vilu da konačno počneš živeti tim boljim i ljepšim životom, ali te malo strah jer osjetiš da nešto oko srca preskače.
Ostalo je još nekoliko zdravstveno neizvijesnih godina, a na tebi starom teret održavanja 400m2 prelijepe vile.
Misliš onako da se utješiš :”Kad nisam ja uživao, uživat će barem djeca”. A djeca, već odrasli poslovni ljudi bez neke jake povezanosti sa Sandžakom nemaju kud nego vilu staviti u oglase kada pokopaju roditelje.
Tu se i završava priča o potrazi za boljim životom tamo negjde na hladnom zapadu, negde u nekim Frankfurtima, Kopenhagenima, Briselima, Berlinima, Lucernima, Ofenbahima , Studgardima , Cirihu, Malmeu…
Ostaće vila kao uspomena na jednog Babu i Mamu a u vili novi vlasnik, onaj koji nije iz Srbije mrdnuo.
Podijelit će ovo svako ko se bar u nečemu ovdje pronašao. Selam za dijasporu i vole vas vaše Sandžaklije koji žive i rade u Sandžaku.
Preuzeto sa FB profila : Sead Sadiković