Piše: Jagoda Savić
U mom tekstu „Svjetlo iznad zatrpane crkve“ objavljenom 02.05.2025 godine sam mojim čitaocima ostala dužna za odgovor gdje se sada nalaze dvije boginje iz mlađeg kamenog doba nađene na arheološkom nalazištu Blagotin kod Trstenika. Kad nam nadležne ustanove uskrate odgovor na postavljeno pitanje ili ga ne pošalju blagovremeno, uvijek ostaje prostor za sumnju da postoji neki problem koji se želi sakriti jer nam je država puna kriminala koji se uporno gura pod tepih.
Nakon objavljivanja teksta nam je Jelena Božić, portparol Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, potvrdila da su dvije boginje rekonstruisane i izložene u stalnoj postavci za neolitski period u Narodnom muzeju u Beogradu. Gospođa Božić nas je još obavijestila o tome „da Republički zavod za zaštitu spomenika kulture nije sprovodio aktivnosti na arheološkom nalazištu Blagotin kod Trstenika. Lokalitet je otkriven 1984 godine, a sistematska istraživanja je započeo tim Univerziteta u Beogradu, Filozofski fakultet, Arheološka zbirka, kojim je rukovodio Svetozar Stanković 1989. godine. Nastavak istraživanja sprovodio je isti rukovodilac u saradnji sa kanadskim stručnjacima od 1991–1996. Istraživanja manjeg obima nastavljena su do 1999 godine i od tada nisu preduzimani nikakvi radovi.
Republički zavod za zaštitu spomenika kulture nije publikovao nikakve podatke o arheološkom nalazištu Blagotin, šta više u našoj arhivi ne postoji dokumentacija sa arheoloških iskopavanja, s obzirom na to da smo nadležni za dobra od izuzetnog značaja, a ovo nepokretno kulturno dobro je utvrđeno ali nije kategorisano i time ne postoji obaveza da čuvamo dokumentaciju sa ovog nalazišta.
Za arheološko nalazište Blagotin teritorijalno je nadležan Zavod za zaštitu spomenika kulture u Kraljevu na čiji predlog je Skupština opština Trstenik utvrdila ovo nepokretno kulturno dobro 1989 godine. Nepokretno kulturno dobro je utvrđeno pod imenom Šupljaja u Poljni, a Blagotin potiče od imena planine u čijem okruženju se nalazi ovo nalazište i naziv je koji su istraživači koristili u stručnoj i naučnoj literaturi“.
Ja bih ovde samo dodala da Zakon o muzejskoj djelatnosti Srbije u članu 14 predviđa obaveznu kategorizaciju muzejske građe koja mora biti vrednovana kao kulturno dobro, zatim kulturno dobro od velikog značaja kao i od izuzetnog značaja, što u slučaju dvije boginje nije izvršeno, čime su nadležne ustanove kulture povrijedile zakon. Osim toga, član 15 istog zakona propisuje mjere zaštite muzejske građe, kao što su konzervacija i restauracija. Po tvrdnji Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture proizilazi da je urađena restauracija bez kategorisanja, što nije sasvim logično. Naime, član 40 istog zakona se odnosi na Narodni muzej Srbije kao na centralnu ustanovu i on u stavu 2 kaže da postoji obaveza da utvrđuje kulturna dobra od velikog značaja, a u stavu 3 da predlaže dobra od izuzetnog značaja koje proglašava Narodna skupština Republike Srbije, a to je muzej u slučaju dvije boginje propustio da uradi. Ne može se negirati da je ovakvo ponašanje neodogovoran odnos prema kulturnoj baštini.
Od Narodnog muzeja Srbije nam nedostaje odgovor na pitanje zašto dvije boginje iz mlađeg kamenog doba nisu vidno istaknute na prvoj stranici sajta gdje su najvredniji eksponati zbirke? Pored toga, možda je moje treće pitanje, da li se radi o originalima ili o replikama u muzeju viđeno kao neumjesno, a možda čak i drsko ili bezobrazno, ali obzirom na to koliko je kulturnog blaga Srbije završilo u privatnim džepovima, ovakvo pitanje se trebalo postaviti.
Isto tako, moje četvrto pitanje je bilo koji način se vrši dokazivanje originalnosti nekog eksponata, kao što su te dvije boginje i koju proceduru su trebale da prođu jer me je zanimalo da li im je starost uopšte utvrđena na kredibilan laboratorijski način. Naime, postoje metode sa većim ili manjim procentom greške u procjenjivanju, ali u nauci postoji saglasnost da je radiometrijsko datiranje – postupak određivanja starosti stijena na osnovu radioaktivnog raspada pojedinih elemenata najkredibilniji, a inače je u širokoj upotrebi već više od pola vijeka. Do danas je usavršeno preko 40 ovakvih postupaka u kojima svaki koristi različit radioaktivni element ili različitu metodu mjerenja njegovog sadržaja. Glasoviti institut „Ruđer Bošković“ iz Zagreba smatra da je maksimalna starost koja se može izmjeriti GPC metodom oko 40 000 godina, LSC metodom 50 000 godina, a AMS metodom nešto više od 60 000 godina. Urezala mi se u pamćenje i izjava uposlenice ovog Instituta dr. sci. Andreje Sironić, više asistentkinje u Laboratoriji za mjerenje niskih radioaktivnosti Zavoda za eksperimentalnu fiziku koja se bavi metodom C-14 zasnovanom na korištenju ugljenika, „da je datiranje metodom C-14 gotovo 100 % pouzdano ako znaš šta radiš“…
Svjetlo nad zatrpanom crkvom:
Svjetlo iznad zatrpane crkve je prvi put objelodaniorežiser Slobodan Jovanović u dokumentarnom filmu „Blagotin- grad dobrih ljudi“, na osnovu izjave jednog mještanina. Arheolog Jelena Malešević, koja je učestvovala u iskopavanju arheološkog nalazišta 1993 godine, je rekla da su „Blagotinska istraživanja pratili i neobjašnjivi fenomeni što mogu da potvrde svi učesnici iskopavanja a koji nisu logički objašnjivi“. I Jelena je potvrdila pojavu zelene svjetlosti koja bi noću obasjavala horizont a koja je ličila na tzv. Auroru Borealis.“ Tako se pored mještanina, broj svjedoka koji su vidjeli svjetlo iznad crkve značajno proširio na Jelenu i sve ostale učesnike.
Vile i motike:
Još treba reći da seljaci iz Poljne nisu bili srećni zbog arheološkog istraživanja: „Optužili su nas da smo uznemirili duhove i boginje i tako izazvali sušu koja je te godine ozbiljno pogodila njihov kraj inače prirodno vrlo bogat i plodan. Naravno da mi kao “naučnici “ nismo pridavali značaja njihovim optužbama i to smo posmatrali kao izraz sujeverja tj. praznoverja. Došlo je do zategnutih odnosa na terenu izmedju arheološke ekipe i lokalnog stanovništva koje je odbilo da nam prodaje hranu, mlijeko, jaja, sir, povrće itd. pa je šef projekta, arheolog Svetozar Stanković Nani obično slao mene u nabavku jer sam nekako uspijevala da ih nagovorim da nas ne ostave bez ičega. Međutim u jednom trenutku je izbila buna kao u filmovima. Seljani su se pojavili ispred arheološkog kampa sa vilama i motikama i zahtevali od šefa projekta Nanija da im hitno vrati “ Boginje “.
Te skulpture su nađene 1992 godine i prenijete su u Beograd radi čuvanja i daljih istraživanja. Kako smo se našli u nezgodnoj situaciji jer nisu htjeli da napuste prostor našeg kampa dok se ne izvrši njihov zahtjev, Nani je riješio da im izadje u susret. Pozvao je kolegu arheologa Vladu Lekovića i zamolio ga da hitno spakuje “ Boginje “ i dođe sa njima u Blagotin . Mi smo stajali postrojeni u kampu kao odred a ispred su nas seljani iz Poljne okružili kao taoce sa vilama i ostalim alatkama jer smo po njima mi bili glavni krivci zbog čega je izbila velika suša. Nepobitna je činjenica da do tada već duže vrijeme ni kap kiše nije pala na zemlju. Na našu veliku radost poslije nekoliko sati se pojavio Vlada Leković sa kutijama u kojima su u slami bile položene skulpture “Boginja “. Leković je svečano otvorio kutije i na naše veliko zaprepašćenje u tom trenutku je počeo pljusak ! Ne kiša već pljusak … Seljaci su bacili vile i počelo je opšte veselje u selu! Poslije tišine i užasne atmosfere bili smo pozvani na gozbu, volovi su se okretali na ražnju , cijelo selo se ponapijalo a mi smo mogli da nastavimo sa radom…Bio je Petrovdan i nikada neću zaboraviti taj 12 juli 1993 godine…
Liječenje rana:
Dok kopaš u “ rupi “ u zemlji samo je nebo iznad tvoje glave i svi ćutimo zadubljeni u misli i iščekivanju pronalaska svakog traga koji se iz zemlje oslobađa kao svjedok života ljudi iz daleke prošlosti. Čudan je osjećaj da ti sada sjediš u njihovoj kući , oko njihovog ognjišta , u nečijem grobu ili oltaru starog svetilišta. U Blagotinu sam počela da se molim , da tražim oproštaj što remetim mir i upadam u neki prostor gdje nismo dobrodošli i koji možda ne treba da se uznemirava i izvlači iz tame vremena na svjetlost dana. Neke tajne možda nije potrebno otkrivati. Nisam jedina kojoj su se pojavile takve misli , čak se i Nani pitao da li smo zakoračili u svijet koji nije želio da bude pronadjen .
I tako sam jednog jutra oko 5 sati ujutro pravila doručak za cijelu ekipu. Pošto sam bila pospana i smotana a kuvala sam 20 litara mlijeka u velikom loncu na metalnoj ploči “smederevca”. Kako sam u isto vrijeme spremala doručak meni je mlijeko počelo da kipi i kako je lonac bio težak pola kipućeg mlijeka se prosulo po meni dok sam pokušavala da ga sklonim sa ploče .
Dva sata kasnije je Nani primijetio da mi curi znoj sa čela pa me je pitao da li sam dobro a ja sam mu pokazala da mi je kombinezon natopljen krvlju i da se zalijepio. On je skočio, uzeo makaze i isjekao materijal i uklonio ga sa moje noge zajedno sa kožom i mesom. To su bile užasne opekotine koje su nastale od proključalog mlijeka koje se zadržalo u naborima i tu je ostavilo duboke ožiljke sve do kostiju . Htio je da me hitno vozi u prvu bolnicu međutim selo se usprotivilo jer su imali vračaru, tj. stariju ženu koja je to rešavala na tradicionalni način. Uglavnom zbog dobrih odnosa sa mještanima Nani me je poslao kod lokalne vidarke. Prvo sam morala da preskačem prag nekoliko puta na jednoj nozi jer na drugoj ionako nisam mogla da stojim. Onda me je u ponoć ta stara žena odvela niz neke jaruge do malog potoka koji se tu nalazio i pošto je baš te noći bio pun mjesec izvela je neke “bajalice” dok je mene stavila da stojim u potoku sa ogledalom. Ona je stajala na obali i izgovarala neke riječi koje nisam mogla da razumijem i pri tom je pomjerala ruke u nekom transu.
Poslije te noći mi je redovno previjala rane i stavljala neki melem za koji samo znam da je u sebi imao i hajdučku travu . Zbog toga su moje rane dobro zarasle a ožiljci ostali skoro neprimjetni mada ih i danas imam. Ko je tu bio lud ne znam ali da me ta baka nije njegovala sada bih sigurno imala grozne ožiljke sigurno. Hvala joj!
Ostale bitne informacije:
Tragajući za Boginjama iz Bogatina koje su neki nazivali i Venere, našila sam i na još nekoliko informacija koje upotpunjuju sliku o ovom nalazištu i događanjima oko njega. Prije svega, Nanijeve kolege arheolozi su potvrdili da je crkva u Bogatinu najstarija u Evropi. Drugo, na ovom arheološkom nalazištu su pronađeni najstariji za sada poznati statički žrvnjevi za proizvodnju brašna što pomjera naša saznanja o pravljenju hljeba za 2000 godina. Ovaj nalaz, stariji od nalaza žrvnjeva u Egiptu, ukazuje na to da su blagotinske neolitske zajednice znale da mijese hljeb.
Najstariji sloj oltarskog prostora crkve u Bogatinu pripada još starijem periodu srednjeg kamenog doba, tzv. mezolita . U tom najstarijem sloju su pronadjeni ostaci vilice kao i jelenski rogovi što upucuje na mezolitske religijske duhovne koncepte koji se vjerovatno odnose na kult predaka i kult Sunca. Parcijalno sahranjivanje, posebno lobanje ili vilice, naročito mandibule, je koncept koji svoje porijeklo vuče još iz starijeg kamenog doba paleolita. Ono je zabilježeno i na nekropoli na Vlascu, koji je jedan od lokaliteta koji pripada kulturi Lepenskog Vira, kao i jelen, sveta životinja koja je bila posvećena kultu Sunca . Poznati su bili balkanski Jeleni Lopatari čiji rogovi otpadaju na svakih sedam godina i spominju se i kasnije kao poznata vrsta Ilirskog jelena sa impozantnim rogovima sa puno parožaka. Parcijalno sahranjene vilične kosti su bile postavljene pod naročitim uglom tj. orijentacijom u samom oltaru hrama . U sledećem sloju oltarskog prostora nadjeni su ostaci dječijeg skeleta, što je utvrđeno laboratorijskim analizama pronađenjih kostiju, ali ostaje nejasno da li se radi o kultnoj sahrani novorodjenčeta.
Više bivših kolega Svetozara Stankovića je očekivalo da će negde u to vrijeme preuzeti katedru za Metodologiju Arheoloških istraživanja nakon odlaska profesora Vladislava Popovića koji je do tada predavao taj predmet. To bi bio jedini logičan i najbolji izbor jer u tom trenutku nisu imali boljeg stručnjaka sa tako velikim i bogatim terenskim iskustvom. Nani je prije svih uočio prednost korišćenja savremenih tehnologija i jedan od zadataka koji je sebi postavio je bilo pravljenje Arheološke baze podataka. Njegove ideje su išle često ispred vremena a posebno uslova za rad koje je sam morao da obezbedi ukoliko je želio da se istraživanja nastave.
Još vrijedi pomenuti da je pokojni Svetozar Stanković radio doktorsku disertaciju na Filozofskom fakultetu u Beogradu na temu „Sakralna mjesta i predmeti u starijeneolitskim kulturama centralno-balkanskog područja” na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Osnovni zadatak je bio da se kroz analizu kultnih mesta, a posebno kultnih predmeta, osvijetle problemi vezani za religiju i vjerovanja ljudi najstarijih faza neolitske epohe. Rad je podeljen na dva dijela, prvi dio je tretirao kultna mjesta kao što su svetilišta, grobnice, grobove i ognjišta, dok je u drugom, opširnijem dijelu, obradio kultne predmete.
Očito je da je Stanković bio nadaren istraživač i da je njegovim odlaskom zajednica mnogo izgubila. Sa druge strane gledano, pitanja zašto mu je zatrpano zadnje mjesto istraživanja, zašto mu je bio zabranjen rad na njemu i zašto barem neko drugi nije nastavio iskopavanja, još uvijek ostaju bez odgovora. A bilo bi lijepo znati ko je taj ko se usudio da uništi karijeru, zdravlje i život ovog posebno vrijednog stručnjaka i sa kakvim motivom. Neki kulturni radnici su na pomen njegovog imena reagovali kao da sam dirnula u osinjak. Nešto razmišljam, nije neizvodivo da se uđe u osinje gnijezdo. Potrebno je samo nabaviti skafander i zaštitnik za lice i šake, pa valjda ćemo nekad skuckati pare da ih kupimo i da zabodemo nos u misteriju zakopavanja Blagotina…