U početnim vjerskim školama vjerska nastava se izvodila na nekoj čudnoj jezičkoj simbiozi. Ali prilično rano među tadašnjim intelektualcima i vjerskim funkcionerima javljala se misao o upotrebi narodnog jezika u ukupnoj školskoj nastavnoj praksi, jer je turski jezik bio djeci nerazumljiv, a i metodika nastave bila je formalistićka i nije budila zanimanje kod djece.
Koliko je do sada poznato Muhamed Velihodžić Razi (1722.-1786.) prvi od muslimanskih intelektualaca postavio je zahtjev da se nastava vjeronauke u mektebima izvodi isključivo na narodnom jeziku , umjesto djelimično i na turskom i arapskom jeziku.
Prvi strastveni zagovornik uvođenja narodnog jezika u mektebsku nastavu bio je Omer Humo. Poznat kao narodni prosvjetitelj uočio je nužnost reforme u cilju podizanja vjersko-prosvjetnog života Muslimana.
Htio je to učiniti na najneposredniji način – putovao je po naseljima, držao predavanja i podučavao seljake. Nepravedna je ocjena koju je o njegovom radu iskazao H. Kikić, koji Humu svrstava u opskurna imena u bh literaturi naglašavajući da su sve njegove poruke štetne za čitaoce.
Međutim, Omer Humo smatra da je on jedan od “poznatih uzgajatelja omladine, a ističe i njegov spisateljski rad (Savjete)”.
Humo potiče iz poznate mostarske porodice Humo. Oskudni su podaci o njegovu životu. Službovao je kao nastavnik u Konjicu na medresi, a umro je dvije godine nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine.
Napisao je ilmihal Sehlet-ul-wusul, pjesme: Savjeti, Molitva bosanska, Pohvala knjiga i u njoj strofa. Humin ilmihal prva je knjiga štampana arebicom u Bosni (Sarajevo) 1875. g.
Istina, prije Huminog Ilmihala Mehmed Zaim Agić iz Bosanskog Broda napisao je udžbenik islamske vjeronauke pod naslovom “Od virovanja kitab” i litografirao ga u Carigradu 1868. g. Prema tome, ipak je Humin ilmihal prvi udžbenik štampan našim jezikom u Bosni.
Uz ilmihal štampao je i četiri pohvale. Literarna vrijednost ovih tvorevina je skromna, značaj ovih djela je u tome što je u njima istakao odlučan zahtjev za uvođenje narodnog jezika u nastavu koju je, po njegovom mišljenju, trebalo. reorganizirati.
Osim zamjene turskog našim jezikom. Humo se zalagao da se napusti okamenjena tradicija, da se isključi mehaničko pamćenje pravila, da se odstrani šablon i kruta forma. Kako bi napuštanje arapskog pisma značilo potpun neuspjeh reforme, smatrao je da treba zadržati arebicu koju su sva djeca poznavala.
U predgovoru llmihala Humo piše: “Dobro znadi, svakom insanu svoj jezik od sviju jezika odveć lagan je. Nama Bošnjacima naš jezik veoma je lagahan da se opiše arapskim resrni-hatom i j azijom kao što je u Musafu”.
Da je situacija za reformom početnih vjerskih škola bila zrela, da je djeci mehaničko zapamćivanje pravila na jeziku koji nisu ništa razumjeli stvaralo teškoće, najbolje je okarakterizirao Hamdija Mulić riječima: “Dijete prolazi kroz knjigu kao čovjek zavezanih očiju kroz nepoznat kraj”.
Humo je bio zagovornik osavremenjivanja cjelokupnog odgojno obrazovnog rada – bio je pristalica stvarne i racionalne nastave, upućivao je seljake kako će bolje obrađivati zemlju, a u tumačenju vjerskih propisa bio je veoma fleksibilan. Ali najviše upornosti pokazao je u nastojanju da se u vjerske škole uvede narodni jezik.
Poznata je njegova maksima izrečena u pjesmi Pohvala knjiga u slavu maternjeg jezika: Brez šubhe je babin jezik najlašnji. Svako njime vama vikom besidi.
Ekspresivnost ove konstatacije pojačava ikavski izgovor i glagol besidi koji asocira na vrijeme u kojem je izražajnost i ljepota jezika dolazila do izražaja kad se njim besidilo, a ne govorilo, jer besidu kao usmeni vid kazivanja i saopćavanja krasile su toplina. neposrednost i melodičnost.
Kao prilog llmihalu Humo je štampao i četiri pohvale od četiri različita autora: travničkog muftije, sarajevskog muderisa Abdulaha Sarajli, treću mostarskog muftije Mustafe Sidika Karabega i četvrtu od Ahmeda Nijazije Bosanca, učitelja iz Travnika.
U sve četiri pohvale kao najveća vrijednost llmihala istaknuto je da je pisan narodnim jezikom.
(Iz teksta “NAPORI ZA UVOĐENJE NARODNOG JEZIKA U POČETNE VJERSKE SKOLE MUSLIMANA” autora Muhameda Hukovića, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke KNJIGA XVII-XVIII,Rijaset IZ BIH, Sarajevo 1996. godine)