Na nedavno održanom takmičenju u oblasti međunarodne trgovačke arbitraže u Beču, Sarajlija Muhamed Tulić, kao član Pennsylvania State Universityja iz SAD-a, dio je ekipe koja je osvojila prvo mjesto. Kao diplomant Pravnog fakulteta i zlatna značka Univerziteta u Sarajevu dobio je priliku da studira u Americi. O životu na američkom kontinentu Tulić govori za naš list.
Kako život Bosanca izgleda u Pennsylvaniji?
– Moj život u State Collegeu izgleda dosta drugačije od mog života u Sarajevu. Tokom čitave školske godine imao sam gotovo ujednačen plan aktivnosti za svaki dan, s obzirom na količinu obaveza koje sam preuzeo na sebe.
Susret s Unom
U svrhu bolje učinkovitosti, isplaniran i organizovan dan je potreba. Ono što sam od bosanskih običaja zadržao je da u toku dana uvijek nađem barem pola sata za prijatelje i nova poznanstva, jer uvijek postoji student na fakultetu koji dolazi iz nekog dalekog dijela svijeta, o čijoj kulturi i načinu života možda i ne znam toliko.
Šta je to što Vam iz domovine najviše nedostaje?
– Porodica i prijatelji. Također, nekad se zaželim jedne šetnje od Tabije do Velikog parka, čisto da osjetim energiju i emociju mojih sugrađana.
Da li ste imali priliku družiti se ili sarađivati sa našim ljudima u Pennsylvaniji?
– Nažalost, tokom studija nisam imao prilike da upoznam mnogo ljudi iz BiH, jer sam primarno bio fokusiran na svoje studije i profesionalnu nadogradnju koja mi se nudila na nastavnim i vannastavnim aktivnostima. Međutim, podijelit ću s vama jednu anegdotu. Prilikom prve sedmice studija imali smo organizovan prijem za sve LLM studente (magistri prava), ali i studente prve godine studija. Bio sam ubijeđen da sam jedini Bosanac i tako sam se predstavljao svojim kolegama. Tom prilikom upoznao sam i Unu kojoj sam rekao da sam “jedini Bosanac na Penn Stateu”, na šta je ona odgovorila na tečnom bosanskom: “E, nisi više jedini”.
– Prošle godine sam zajedno sa kolegicom Enom Lalić i kolegom Alijom Genjcem bio dio tima PF-a UNSA. Pokazali smo upornost i kvalitet, što je urodilo plodom jer smo bili plasirani kao četvrta od oko 80 ekipa na poznatom pre moot takmičenju u Beogradu. U Beču sam imao priliku da upoznam dekana za međunarodnu saradnju Penn State Lawa Stevena Barnesa, koji je već imao iskustvo sa bosanskim studentima, te smo se, na preporuku bivšeg studenta PF-a u Sarajevu, mog kolege Zlatana Omerovića, i sastali. Dekan je bio upoznat sa našim radom i rezultatima, i s obzirom na njih, ponudio mi je da se pridružim LLM programu naredne godine, uz naznaku da bi bilo poželjno da sarađujem sa Vis Moot Teamom Penn Statea. Godinu poslije, u istom gradu dekan i ja proslavljamo titulu pobjednika Vis Moot takmičenja.
Koliko je vremena bilo potrebno da se priviknete na život u novoj sredini i koliku razliku primijetite u obrazovnom smislu u odnosu na BiH?
– Kada studenti počnu sa studijem u Americi, jednostavno nemaju luksuz na dugoročnu aklimatizaciju, jer obrazovni sistem je jako dinamičan i traži veliku angažovanost od prvog do zadnjeg dana. Od studenata se očekuje da dolaze na sva predavanja, te da za svako predavanje pripreme materiju koja će biti tema predavanja, jer profesori imaju zaista malu ulogu na predavanjima.
Planovi
Njihova je uloga u predavanju posrednička, dok glavnu riječ imaju studenti koji vode diskusiju i raspravu o slučajevima i pravnim konceptima koja su tema predavanja.
Kakve su buduće ambicije u profesionalnom polju – u nastavku obrazovanja i zaposlenju?
– Nakon što završim LLM program, planiram da polažem pravosudni ispit u New Yorku, koji bi mi mnogo značio za pravnu praksu u ovoj saveznoj državi, ali i širom svijeta. Nadam se da ću pronaći posao u jednoj od advokatskih firmi koje se bave arbitražom i međunarodnim trgovačkim pravom.
Imate li želju, u okviru svoje struke i na osnovu svog znanja, na neki način doprinijeti bh. društvu? Ako da, na koji način biste to voljeli učiniti?
– Svakako da jednog dana želim pokušati, u okviru moje struke, unaprijediti situaciju u Bosni i Hercegovini. Međutim, smatram da je jako rano govoriti o nekim velikim potezima, jer još nisam na tom profesionalnom nivou sa kojeg bih mogao da dugoročno i efektivno pomognem bh. društvu.
“Budućnost je jako nepredvidiva i nisam siguran da mogu davati i definitivne odgovore, ali sasvim sigurno da je povratak u domovinu moguć.”