BOSANSKI FRANJEVCI, Sedam stotina godina s Bosnom i njenim narodom!
Među franjevcima je bilo i onih koji su bili politički aktivni. Većina ih je djelovala u prošlom stoljeću kad započinje nacionalni preporod južnoslavenskih naroda, a time i njihova borba za oslobođenje ispod tuđinske vlasti. Među tim djelatnicima najpoznatiji su bili Fra Frano Jukić i fra Grga Martić.
Oni su s ostalom svojom braćom dali neprocjenjiv doprinos kulturnom i nacionalnom osvješćenju Bosne i njenom konačnom oslobođenju ispod tuđinske vlasti. Vrijedno je spomenuti da su bosanski franjevci gornjivo zastupali ideju bošnjaštva i listom se izjašnjavali kao Bošnjaci (Bosanci). U tome su se posebno isticali fra Ivo Frano Jukić i fra Anto Knežević.
Ovaj posljednji je s ponosom isticao svoje bošnjaštvo (bošnjaštvo=bosanstvo). U svojim djelima potpisuje se „Bošnjak iz Varcara“, a Bosnu je smatrao svojom jedinom i dragom domovinom. Bio je žestoki borac za nacionalnu afirmaciju bošnjastva. Na jednom mjestu piše: „Mi bolnim srdcem gledamo dvoličnost austrijske vlade koja naš jezik naziva „Zemaljskim“, i dopušća da se njeki zovu „Srbi“ i njeki „Hrvati“, mjesto da pravedno i iskrene rekne „zemlja Bosna„ i njeni žitelji „Bošnjaci“, a njihov jezik „Bosanski“.
U jeku živih polemika srpskih i hrvatskih historičara i političara oko toga “čija je Bosna”, fra Anto Knežević je 1871. godine objavio u zagrebačkom “Zatočeniku” raspravu u kojoj pobija aspiracije Madžara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kaže: “Žao mi je na Madžare ali mi je žalije na jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate.
Od ovih, jedni nam razciepiše Bosnu i Bošnjake te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci da su Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i da su Bošnjaci Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pisu čirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom; treći da su u ovoj Bosni sami Srbi; dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle “Bosna ponosna” i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljenja od nekih zanesenjakah”.
Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubića, koji je pod pseudonimom Ild Bogdanov, godine 1895. u brošuri “Spor izmedu Srba i Hrvata” napisao ovo: “Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: “Amo k nama, vi ste Srbi”. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: “Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati”.
Ali Bošnjaci nisu bile lude. Prije nego što bi se odlučili il’ na desno il’ na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja “bratska ljubav” ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasma logično, dođose do zaključka: “Ni amo ni tamo, već svak za se“.
Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju “dva naroda”, a jezik im je jedan, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili “treći narod?” Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su im “dva” imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime drugačije nego li njihovo, bili “treći narod?” Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili “treći narod”? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad su muslimani, bili “treći narod”?
Ono što su franjevci učinili za Bosnu kroz razdoblje od preko sedam stoljeća nemjerljive je vrijednosti. Toga su u Bosni svi svjesni, pa su i danas, kako je to bilo u doba banova i kraljeva, pod turskom i austrijskom vlašću, cijenjeni i od svih rado viđeni. Njihov nadaleko preoznatljiva odjeća, smeđa fratarska halja sa kapuljačom i bijelim konopcem oko pasa, toliko je uobičajena u Bosni da je takoreći postala njen simbol. Sve je to razlog da ih svi u Bosni, kako njihovi katolički vjernici tako i muslimani, a nerijetko i pravoslavci, od milja nazivaju “naši fratri”. Tu naklonost i poštovanje stekli su svojim stoljetnim korisnim radom i nepokolebljivoj ljubavi prema Bosni i narodu kojem služe.
Prof. Enver Imamović