Bližio se kraj rata. Oružja, municije i ostale opreme već se imalo prilično, ali je te godine bila nestašica hrane. Konzerve iz starih vojnih rezervi i nekakve francuske cigarete “Galez”, veoma gadnog mirisa, bile su jedino što su posjedovali vojnici Petog korpusa, kad nas je general Atif Dudaković okupio na poljani od Bihaća prema Ključu i Bosanskom Petrovcu.
Rukom je pokazao smjer i izdao kratku naredbu:
— Pravac Sanski Most!
Starješine nižeg ranga gledale su ga začuđeno, ne mogavši vjerovati svojim ušima. Dosad su linije pomjerane po nekoliko stotina metara, ako bi se pomakle za kilometar, pričalo se o tome danima, a sad komandant pokazuje prema Sanskom Mostu, koji je udaljen odatle četrdesetak kilometara. Na putu prema Sanskom Mostu nalazile su se najjače četničke
snage. Odatle bi se Banja Luka našla na udaru kao na dlanu. Tuda se nije mogao zamisliti proboj, ali komanda se morala slušati, a glad neka se strpi. Glavnina snaga Petog korpusa sa svom mehanizacijom i borbenim vozilima napredovala je cestom prema Sanskom Mostu. Prolazili smo kroz četničke linije i neki od njih su shvatili da će se veoma brzo naći u okruženju, a izaći pred toliku silu nije smio niko. Počeli su se panično povlačiti i bježati na sve
strane, pružajući veoma slab otpor. Prevalili smo nekoliko kilometara i zaustavili se da se odmorimo preko noći. Još uvijek smo bili gladni, ali nas je savladao takav umor da nas je većina pozaspala čim smo se spustili na zemlju.
Bio je mrkli mrak.
Ujutro smo primijetili svud oko nas goleme pečurke!
Ma kakve pečurke, nije bilo godišnje doba kad su one uspijevale, a zemlja je bila tako neplodna da na njoj nije moglo opstati ništa osim kamena i najtvrdokornijeg žbunja.
— Možda ste sanjali?
— Kakvi sanjali, ne mere sanjati isti san stotinu ljudi.
— Počeli smo ih ubirati i zagledati u čudu. Jedan se javi, mislim da se zvao Sead, i reče da su to sunčanice.
— Znam ja dobro tu vrstu pečurki, ali neke su otrovne a neke nisu, mada se vrlo malo razlikuju, da me ubijete ne mogu se sjetiti po čemu, reče taj Sead.
— Vjerovatno po ovoj peteljki, javi se jedan drugi i pokaza dvije veoma slične pečurke, ali je u jedne na korjenu bio prsten, peteljka, kako je on nazvao, koji je bio pokretan, a kod druge
nepokretan.
— Ih, ali koje je koja samo Bog zna, upade treći!
Na kraju zaključismo da će neko morati probati jednu vrstu, pa ako mu ne bude ništa, svi ćemo jesti tu vrstu, ako bude, mi ćemo jesti onu drugu, a njemu neka Bog da nagradu zato što se
žrtvovao.
— Pa koja će budala biti da proba?!
— I ja sam prvo pomislio da će biti teško naći onog što će probati, ali sam se prevario.
— Ja ću pojesti ovu, pa šta bude, reče Muho Lutvin i poče da je priprema za pečenje na vatrici i nekakvom plehu koji su već negdje bili pronašli.
— Stvarno je heroj taj Muho!
— Ko zna ili je toliko hrabar bio, ili jednostavno hazarder, ima svakakvih ljudi, nikad se ne zna, možda mu je bilo “dogruhalo”, pa se nadao na taj način kutarisati svega.
— Bio ti je Muho, moj rođo, slabe sreće, nije pojeo ni pola one pečurke, već mu pjena udari na usta, a lice promijeni boju.
— Otrovao se?
— Jes’ bome! Reče Hamić i obori zamišljeno pogled prema podu.
— Pa šta bi, pričaj dalje, požurivao je Mršo sav uzbuđen, je li umro čovjek?
— Nije umro, živ je i dan-danas, ali ima posljedice od toga. Mi smo se onda razletjeli da sakupljamo one druge i svi koliko nas je bilo tu u blizini najedosmo se kako se odavno nismo najeli.
— Ima li još ko da se toga sjeća, nešto mi to nevjerovatno zvuči, da nisi to stvarno sanjao kad si bio u komi u Bihaću, rođo? Nemoj mi zahateriti, ali zvuči k’o priča iz bajki!
— Jašta nego ima, čak smo prve godine iz rata išli tamo s dva auta da tražimo tih pečuraka.
— Iii?
— Nigdje ih nismo mogli naći, pa smo mislili da nismo na pravom mjestu. Sve je ukazivalo da je naša vojska prošla upravo tuda, bilo je još dubokih tragova… ali pečurki nije bilo, iako smo išli u isto vrijeme kad je bila ofanziva na Sanski Most.
— Naišli smo u blizini na neke kuće, koje su tad bile prazne, po njima se tačno sjećam da smo upravo tu jeli te pečurke. Sad
su se već tu vratili starosjedioci i u čudu su nas gledali kad smo ih pitali za sunčanice.
— Nismo te sreće, ovdje ništa nejma na poklon, rekoše i ustvrdiše da su sigurni da toga tu nigdje nije nikad bilo u krugu od pedeset kilometara!
— Eto ti, kažem ti da mi je to nevjerovatno.
— Ali bilo nas je mnogo u ratu kad smo tuda prolazili, a tu nas je bilo deset koji smo se najeli tih pečurki.
— Džaba!
— Šta džaba, nisam mahnit, osim toga eno i Muhe, od čega je on malo čvrknut poslije rata, to sad svi znaju, pitaj koga hoćeš?!
— Eto, dobro, haj’ da ti povjerujem, ali kako to objašnjavaš?
— Pa ti bi to bolje trebao znati, ti se baviš svakakvom naukom i pričao sam ti ovo ne bi li mi ti ponudio kakav odgovor.
— Nemam ga!
— E, ja imam, ali će tebi i taj odgovor izgledati nevjerovatan. To ti je keramet, Božije davanje onima koji su na Pravom putu!
Odlomak iz romana, Pokošeni cvjetovi Krajine, Muhamed Mahmutović