Da li smo mudri ili nemamo hrabrosti za vlastiti stav

Skoro pa su nas navikli da živimo u društvu u kojem je pristojnost i dobro vaspitanje incident, u kojem adekvatno ophođenje doživljavamo podilaženjem a osnovanu kritiku karakterišemo mržnjom i radom za mrske neprijatelje.

Neophodna vam je izuzetna moć manevrisanja i izvođenje raznoraznih vratolomija da u društvu koje je ispolarizovalo sve što se moglo podijeliti ostanete jedno i primarno, čovjek sa vlastitim stavom, mišljenjem i rezonovanjem.

Živimo u državi, u kojoj je sistem vrijednosti ne izvrnut naopačke i poremećen, nego dobrano uzurpiran i prilagođen društvenom djelovanju onih koji nemaju ni sistem ni vrijednosti. Živimo u zemlji čiji intelektualci se ne mogu dogovoriti da li su za da ili su za ne, a istina u ovoj zemlji mora proći tri kriterija, i to ne ona neophodna da li je provjerena, da li ima iza sebe činjenice i da li od istine ima društvene koristi. Ne, ne, u ovom društvu mi vagamo da li „našu“ istinu mogu provjeriti, da li može naškoditi mojoj interesnoj grupi i da li se na ovoj istini mogu diskreditovati drugi.

Običan svijet, samo ako je skriven duboko iza svojih nadimaka, istresa svu svoju frustraciji po društvenim mrežama, forumima, anonimnim znanim i neznanim portalima, bez snage i hrabrosti da stane iza svojih riječi, postupaka, punim imenom i prezimenom. Poslušnici klimaju glavom svakom mogućem političaru, od vijećnika preko poslanika do ministara i drugih visokih zvaničnika, kliče im se uživo ili imenom i prezimenom, a pod „nikom“ i anonimno spominji im se majke a oni lično proklinju se najtežim bolestima.

Nije li odveć licemjerno odnositi se spram političara kojem smo mi dali legitimitet kao spram donatora čestice zraka koju udišemo kako bi živjeli?
Nije li odveć licemjerno da onima koji nam umjesto oštrog, planinskog i čistog nude betonski, smrdljivi zrak i odavno istrule mrvice prekjučerašnjeg hljeba, reći “bravo” i “čestitam” uživo a lajati anonimno?

Da li nam je jedini fokus, briga za vlastitu g…cu, brinemo li za bilo koga ili bilo šta, osim što brinemo za sebe i svoju g…cu, da joj šta ne zafali i to malo što nam kapa, vječito sanjajući nešto drugačije, blistavije, sređenije, jesmo li nekada, barem onako bez emocije nego racionalno poželjeli da svi imaju barem osnovno, barem normalno.

I ne, ne koristimo floskulu da se ne radi o nedostatku hrabrosti, nego u univerzalnoj mudrosti kojom smo obdareni, pa mudro šutimo. Ne, priznajmo i sebi i drugima, u…li smo se od straha dok po ćoškovima pokrivajući usta, sakrivajući lice, da nas ko ne bi prepoznao po glasu, po hinjavim očima, silueti…

Nemamo hrabrosti ni izjasniti se u vlastito ime, a dijelimo svima savjete, citirajući vječne mudrace čije riječi ne prodiru dalje od naličja naše svijesti, o pamćenju ili primjeni citiranih preporuka suludo je i trošiti riječi. Znamo mi sve ali jednostavno, neće vam se. Nismo mi plašljivci nego mudri i naprednog shvatanja pa ne bi da se eksponiramo, osim da lajemo pod nadimcima?

Mene nije strah, nit’ me je stid uvijek i bez ustezanja, reći sve što mislim, uraditi sve što želim, napraviti stvari kako mislim da treba. Nije me strah ni pogriješiti. Ne bi bilo ni prvi a sigurno ni zadnji put. Nije mi teško ni uputiti izvinjenje. Tražiti oprost za grešku koju napravim. I znate šta, jednako kako pišem i govorim iskreno i bez ustezanja, i pokajem se i uputim izvinjenje – punim imenom i prezimenom, bez ustezanja. To ne smatram hrabrim već normalnim. I treba reći u lice sve svakome ko je to zaslužio. Ukoliko sam ja zaslužio, ali zaista zaslužio, i za to imate argumente, a ne da to bude ispoljavanje isfrustrirane besmislenosti, bujrum.

Ipak, ne znam da li zbog magle pred očima, ili smoga u mozgovima ne možemo da se skoncentrišemo i prepoznamo kako svoj i tuđi papanluk, pa da ga javno i transparentno kritikujemo i razotkrijemo, potencijalno anuliramo? Pa makar ga činio i naš najmiliji.
Strah nas fašizma pa prešućujemo i zalijevamo strahom njegovo i klijanje i rast. Hoćemo plasmane i ulaske u evropske unije i ko zna kakve još slične saveze, a ni sami sa sobom ne znamo šta bi, ni kud bi – ka istoku ili ka zapadu, a prispjeli haman nismo nigdje.

Ustvari, nije mi nikako jasno, čemu, otkuda i zašto toliki iracionalni strah od direktnog i otvorenog sučeljavanja i kritike? Šta nam se još može uraditi, a da već nije precrtano na listi „naudi čovjeku”? Možda je do korice kruha ili hljeba, zavisno od društva u kojem se nalazimo i kojem pripadamo. Nažalost jedva je deset posto normalnih koji uopšte rezonuju i pišu razborito, smisleno cijelu rečenicu, ne znam samo da li je to isključivo zbog nedovoljnog poznavanja materije, straha, poltronizma ili mudrosti koju kao smatramo da imamo.

A ja sam za to da se svima u brk kaže sve. Naravno, pristojno, civilizovano, bez vrijeđanja i bez prejudiciranja i nadasve najbitnije ARGUMENTOVANO. Stresti u brk sve meni, političarima, lopovima, taksistima, portirima i direktorima kome god šta hoćete, samo pod jednim uslovom – da je to ISTINA! Samo argumentovano, bez suvišnih izljeva gluposti, neznanja i pozivanja na tradicionalne izvore informacija u našem društvu – raju iz kafane, poznanike i prijatelje.

I ne, nije ovo priča o politici i političarima. Oni su naši i od nas su, ovo je priča o nama i o tome da mi polažemo račune političarima, a ne oni nama kako bi trebalo, jer ipak mi njih biramo i mi njima dajemo platu, ne oni nama. A zašto je to tako, to pitanje mi sebi trebamo postaviti, bez obzira da li su naši favoriti zeleni, plavi, crveni, narandžasti ili neki drugi, lijevo ili desno orijentisani, konzervativni ili liberalni, nije do njih, do nas je, jer još nikad haman, nismo shvatili kolika je moć naroda.