Postoji jedan profil učenika u Srbiji, naročito karakterističan za dvadeset i prvi vijek. To je učenik kome nikada ništa nije uskraćivano, koji nije kažnjavan, koga roditelji vole najviše na svijetu, i koji je vrijednost sam po sebi. Za njega/nju se podrazumijeva izvestan uspjeh – koji varira od dvojke bez obzira što ne radi domaći i ne uči ništa, do prosjeka „pet zapeta nula“, a sve zavisno od toga kakve predstave o uspjehu imaju njegovi/njeni ugledni roditelji.
I kada eto nastavnica ne udovolji zamisli uglednih roditelja, i njemu/njoj upiše keca ili četvorku, eto roditelja u školi da riješe problem. Školski pedagozi i psiholozi (tzv „pepsi služba“) će dati svaki savjet i svaku preporuku, najčešće neko opšte mjesto – treba učenika bolje motivisati, treba više razgovarati i sl. Samo jedno nikada neće prevaliti preko usta – da je učenik jednostavno bezobrazan i lijen. A najčešće je to slučaj. A nekako se uvijek pritisak svali na nastavnicu, kao da je problem u njoj i kako ona radi, a ne u učeniku.
Slučaj Trstenik
Slučaj koji se prije izvjesnog vremena odigrao u Trsteniku je, barem kako sada izgleda, bio posljednja prilika da se sistem promijeni. Da se podsetimo, obijestan učenik je nastavnici engleskog izvukao stolicu i ona je završila sa stražnjicom na patosu. Druga dva učenika su to snimila mobilnim telefonom i snimak pustili u etar. Jedan od učenika je u upravnom postupku prvo isključen iz škole, ali se nekoliko mjeseci kasnije pokazalo da škola nije do kraja ispoštovala proceduru pa je isključenje poništeno. I pojeo vuk magarca. Koga je briga za neku tamo nastavnicu engleskog iz Trstenika.
I naravno, kada je sve dozvoljeno, pa i javno ponižavati nastavnicu, a da ti se na kraju ništa ne desi, samo je bilo pitanje trenutka kada će neko da zaključi kako je dozvoljeno i više od toga. Zašto samo poniziti nastavnicu? Bolje da je upuca. I dogodilo se. I to baš u „Ribnikaru“. Slučajno?
Po svoj prilici nije, baš zato što je „Ribnikar“ škola za tzv. „elitu“, za tzv. „krem društva“. Koje god da im je porodično porijeklo, pripadnici tzv. „elite“ dijele jednu stvar – uvjereni su da su nešto posebno, da za njih ne važe pravila koja važe za ostale. I onda naravno takav stav prenose i na djecu. Njihova su djeca najčešće prevoljena, razmažena i prezaštićena. Njima je dozvoljeno skoro sve. Da li je onda slučajno što se u takvoj sredini našao neko ko je pomislio da je dozvoljeno pucati u nastavnicu i drugu djecu?
Razumije se, ja ne znam da li je počinilac bio neko kome je sve dopuštano još u kući. Ili naprotiv, neko ko je propisno vaspitan, ali je u školi vidio da najbolje prolaze oni kojima se sve pušta, pa prelomio na drugu stranu. Važno je da je društvena sredina takva.
Pitanje vrijednosti
Ima to, naravno, veze i sa zapadnim vrijednostima, jer napredna Amerika je prepuna sličnih događaja, tzv nemotivisanih ubistava, kada ludak upadne u školu, jedino mesto u SAD gde je nošenje oružja zabranjeno i nasumice puca, pa se to prelilo i u Evropu, dok takve vijesti nekako ne stižu iz nazadne Sjeverne Koreje, Irana ili Saudijske Arabije, gde se to na vrijeme riješi putem nazadnog i patrijarhalnog šamara ili kaiša. Sa trinaest godina je kasno.
Mnogo se govori i o video igricama, koje jesu problem, ali ne glavni. Jeste problem i neodgovoran odnos prema oružju, ali ne glavni. Jeste problem i odsustvo razgovora, ali ne glavni. Glavni problem je to što učenicima u školi ništa nije zabranjeno.
Ako hoćete da riješite problem, najurite prvo sve nevladine organizacije koje se bave „dječijim pravima“. Umjesto njih finansirajte one koje se bave učenjem. Osmislite i realizujte sistem u kome učenik ima da poštuje profesora, u kome ne smije da vrijeđa nastavnike, a kamoli da im izmiče stolice. (O ovome bih svakako mogao mnogo toga da kažem – ali nekom drugom prilikom.)
Najzad, dajte oružje obezbjeđenju. Čemu služi radnik obezbjeđenja bez oružja? Da izvuče uši nevaljalom učeniku? Pa to može i profesor fiskulture.
Manite se razgovora, naklapanja, a naročito se manite opravdavanja počinioca – kao sa njime se nije razgovaralo i slično. Nedostatak jasnih granica ponašanja je problem.
Ako riba smrdi od glave, čisti se od repa. Ako hoćete da ne ubijaju djecu u centru Beograda, morate prvo zaštititi nastavnicu iz Trstenika.
Dragoljub J. Kečkić je redovni profesor Matematičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Ekskluzivno za Novi Standard.
Post Views: 27