Jedna višegodišnja “jednačina s mnogo nepoznatih” je riješena. Elektroprivredi Bosne i Hercegovine je odobreno kreditno zaduženje kod izvozno-uvozne banke Narodne Republike Kine s rokom otplate od 20 godina. Referentna kineska kompanija Gezhouba bi tako, zajedno s američkim i evropskim partnerima, formalno mogla početi gradnju zamjenskog Bloka 7 Termoelektrane Tuzla, koja je izgrađena prije 55 godina. Sa 715 megavata instalirane snage, i danas je to najveći pojedinačni proizvođač električne energije u zemlji. Ukupna vrijednost nove investicije s pratećom infrastrukturom je oko milijardu eura.
Radi se o prvoj kapitalnoj investiciji u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine u zadnjih 40 godina, a uz TE Stanari kod Doboja, u bh. entitetu Republika Srpska, koja je puštena u rad 2016. godine, to je druga strateška investicija uopće u cijeloj Bosni i Hercegovini od završetka rata. O koliko dugoj stagnaciji u strateškom investiranju je riječ najbolje govori činjenica da je većina kapitalnih elektoenergetskih objekata u ondašnjoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, kao što su TE Kakanj i Tuzla te hidroelektrane Jablanica, Jajce I i II, Trebinje i Rama, izgrađena u roku od devet do 25 godina po završetku Drugog svjetskog rata.
Kao manje-više i sve ostalo u Bosni i Hercegovini, tako i ova, za bh. uslove, mega-investicija ima svoje zagovarače i protivnike i već je izazivala, izaziva i zadugo će izazivati ekonomske, političke, energetske, ekološke, geopolitičke i druge rasprave. Elektroprivreda Bosne i Hercegovine, kao investitor, te izvršne i zakonodavne vlasti u entitetu na čijem će se gruntu radovi izvoditi, smatraju da je gašenje zastarjelih blokova TE Tuzla i Kakanj, izgrađenih 1963. i 1957. godine, ljudska, ekološka, energetska, politička i razvojna nemonovnost.
Šta kažu protivnici ‘prljavih energija’
Federalni premijer Fadil Novalić smatra da se radi o “histojskom momentu za Bosnu i Hercegovinu, imajući u vidu da investiciju ovakvog kapaciteta nismo imali od sticanja neovisnosti Bosne i Hercegovine”. Druga svijetla strana ovog projekta je, smatra on, sama energija kao strateški izvozni proizvod, na kojem Bosna i Hercegovina i sada dobro zarađuje. Energetska nezavisnost, kao faktor ekonomske stabilnosti i dinamičnog razvoja svake zemlje, također je na strani onih koji smatraju da izgradnja zamjenskog Bloka 7 od 450 megavata u Tuzli nema alternativu. Da se i ne govori o plasmanu vlastitog uglja kao energenta, kao i opstanku i daljem tehnološkom unaprjeđenju bogatih bosanskih rudnika.
Za Elektroprivredu Bosne i Hercegovine Blok 7 je “strateška investicija od značaja za cijelu Bosnu i Hercegovinu”. Izvršni direktor za kapitalna ulaganja u Elektroprivredi Bosne i Hercegovine Senad Salkić tvrdi da je svim dosadašnjim ekonomskim analizama i projektnim studijama potvrđeno da je ovaj projekat “100 posto isplativ”, pogotovo što će se njegovom realizacijom ostvariti višedesetljetni san građana Tuzle, Lukavca i Živinica o dugoročnom, stabilnom i ekološki prihvatljivom snabdijevanju toplotnom energijom. I član Odbora za energetiku u Zastupničkom domu federalnog Parlamenta Husein Rošić tvrdi da bi “bez izgradnje novog zamjenskog bloka u TE Tuzla Bosna i Hercegovina za nekoliko godina mogla biti primorana od izvoznika postati uvoznik električne energije”. On, također, smatra da je tuzlanska regija jedna od najzagađenijih u Evropi upravo zbog zastarjelih tehnologija te da će u novom bloku biti ugrađena najsavremenija oprema i primijenjeni svi najstrožiji ekološki standardi i energetske direktive Evropske unije.
Protvinici “prljavih energija” tvrde da ni sa novim Blokom 7 u TE Tuzla građani Tuzlanskog kantona neće prodisati punim plućima. Rudarima oslonjenim na Termoelektranu i njihovoj djeci neće bit osigurana dugoročna egzistencija zbog zadate energetske tranzicije ka “zelenoj energiji”. Kredite će morati vraćati generacije koje se nisu pitale o finansijkom zaduživanju. A Bosna i Hercegovina, kao potencijalna članica Evropske unije, mogla bi ostati na začelju rijetkih područja na tlu Evrope, za koja se u Briselu tvrdi da im “debalkanizacija nikako ne ide od ruke”.
‘Tamo neka Evropska energetska zajednica…’
Iako strateški zagovara postepeno, ali neminovno odbacivanje uglja kao energenta za proizdovnju struje, Evropska energetska zajednica se ne protivi izgradnji Bloka 7 TE Tuzla, pod uslovom da se primijene svi dostupni tehnološki standardi u gradnji ovakvih energetskih objekata i da se ispoštuju evropska pravila. Direktor Sekretarijata Evropske energetske zajednice Janez Kopač nedavno je izjavio da je ova investicija “sama po sebi dobra”, imajući u vidu da bi se u narednih tridesetak godina, dakle do 2050. godine, uloženo u nju moglo isplatiti. “Ovo je zadnje vrijeme kada se stara i ekološki neprihvatljiva postrojenja moraju zamijeniti novim, jer su zagađenja u njihovom okruženju nepodnošljiva.”
Sekretarijatu Evropske eergetske zajednice ne smeta ni to što će gradnja biti finansirana kineskim kreditima. Ono na čemu se insistira iz sjedišta ove zajednice sa sjedištem u Beču je poštovanje propisa Evropske unije o državnim subvencijama, koji su, kako se navodi u pisanom dokumentu od 27. septembra prošle godie, ujedno i propisi Bosne i Hercegovine i moraju se poštovati. Ono što, po sudu Evropske energetske zajednice, ne miriše na dobro jeste to što kreditni ugovor o izgradnji termobloka u TE Tuzla “veže ruke” Federaciji Bosne i Hercegovine, jer je obavezuje na otplatu kredita u slučaju da Elektroprivreda Bosne i Hercegovine, kao investitor, to ne bude u mogućnosti. Vlada Federacije se, također, obavezala da će pokriti sve ostale “vezane troškove”, iako ova vrsta troškova u ugovoru nije precizirana, niti se ugovorom određuje koliki oni mogu iznositi u ukupnoj investiciji. Na ovakva upozorenja Novalić je uzvratio obrazloženjem da “tamo neka Energetska zajednica ima pravo na sankcije, ali nema pravo ometati razvoj i priječiti put ka energetskoj nezavisnosti Bosne i Hercegovine.”
U novembru prošle godine sve nadležne evropske institucije podržale su novu Dugoročnu strategiju Evropske unije za čistu Planetu, kojom se energija i ekologija prvi put dovode u potpunu korelaciju. Ciljevi su vrlo ambiciozni, za balkanske pojmove možda još uvijek i nezamislivi. Do kraja 2030. godine obnovljivi izvori energije trebali bi sudjelovati s najmanje 32 posto u ukupnoj proizvodnji struje u Evropskoj uniji. Do 2050. godine cilj je potpuna dekarbonizacija svih izvora električne energije, a to znači i izbacivanje uglja kao pogonskog goriva, gašenje svih 250 evropskih termoelektrana u 42 evropske regije, prelazak na obnovljive izvore i proizvodnja takozvanih zelenih energija.
Kasnije bi moglo biti prekasno
Da bi uspjeh bio izvjestan, energetski najnaprednije članice Evropske unije, poput skandinavskih zemalja (u Norveškoj se čak 98 posto potreba za električnom energijom već podmiruje iz obnovljivih izvora) – odavno od evropskih institucija traže da se dosadašnji pristupni kriteriji (poltički, ekonomski, pravni i institucionalni) neizostavno i što prije upotpune i ekološko-energetskim uslovima i vjerodstojnošću potencijalnih članica prema zajedničkim energetskim direktivama Evropske unije. Rezultat takvih nastojanja je već vidljiv. Crna Gora i Srbija najbolje znaju koliko je već pooštrena metodologija pristupnih pregovora u sektorima energetike (Poglavlje 15. – evropske pravne stečevine), životne sredine (Poglavlje 27.) i zaštite ljudskog zdravlja (Poglavlje 28.).
Zbog trenutnog statusa Bosne i Hercegovine u procesu integracije s Evropskom unijom (status “potencijalnog kandidata”), tu “oštrinu” pristupnih pregovora bh. vlasti i građani još uvijek ne osjećaju na vlastitoj koži, što vjerovatno i jeste ključni faktor sveprisutne ležernosti prema energetsko-klimatskom pitanju, koje, uz opću sigurnost i borbu protiv terorizma, prerasta u najvažniji dugoročni prioritet visokorazvijenih članica Evropske unije. Iako strategija proširenja Evropske unije zadnjih mjeseci doživljava reafirmaciju kao “politika solidarnosti, uzajamnosti i progresa”, najnovija njemačko-francuska kriteorologija za prijem novih članica, koja je inovirana početkom ove godine, ne podrazumijeva nikakve ustupke, već upravo umnožavanje mehanizama provjere pripremljenosti potencijalnih kandidata za pristupanje Evropskoj uniji.
Francuska i Njemačka, kao glavni pokretači evropskog integralizma, dakle, nisu protiv proširenja ako će se ono ubuduće temeljiti na unutrašnjoj apsorpcionoj sposobnosti Unije, efikasnosti njenih institucija i “bespogovornom ispunjavanja svih kriterija za članstvo”. Ako doista misle ozbiljno, institucije i politički lideri u Bosni i Hercegovini bi trebali znati već sada dešifrirati gornje poruke. Kasnije bi moglo biti prekasno.
Da nije prijeratnih centrala…
U Briselu se s uvažavanjem gleda na činjenicu da je Bosna i Hercegovina među rijetkim zemljama tranzicije u svijetu koja, zahvaljujući hidroelektranama (čija je instalirana snaga oko 2.000 megavata), čak 42 posto ukupno proizvedene energije obezbjeđuje iz obnovljivih izvora. Po strukturi ukupne potrošnje energije i dalje je, međutim, najzastupljeniji ugalj, sa 45,3 posto, tečna goriva sa 21posto i drvna masa sa 20,5 posto. Hidroenergija, prirodni plin i uvozna električna energija sudjeluju sa 13,1 posto u ukupnoj potrošnji. Korištenje vjetroenergije, sunčeve energije i biomase još uvijek je u povojima. Prema podacima Elektroprivrede Bosne i Hercegovine, instalirani kapacitet malih hidroelektrana, vjetro, solarnih i elektrana na biomasu je 112 megavata, dok je 91,23 megavata instalirano u industrijskim elektranama.
Sve kada se zbroji, Bosna i Hercegovina je po energetskim potencijalima div, po proizvedenim kilovatima “zelene energije” evropski patuljak. Desetak solarnih centrala, jedna vjetrenjača, nekoliko eksperimentalnih pogona za biomasu – bilans je s kojim bi ova zemlja, unatoč tolikim rijekama, sunčanim danima u godini i tolikom biljnom otpadu, i u 21. stoljeću živjeli uz svijeću i petrolejku da nije prijeratnih termo i hidrocentrala, kojima je radni vijek odavno istekao ili je pri kraju. Kakogod se okrene, pregovori s Evropskom unijom su jedina nada da će se u Bosni i Hercegvioni sjetiti da imaju rijeke, sunčanih dana u godini dva puta više nego Njemačka i milione kubika otpadnog drveta. Kako pregovori budu odmicali, toliko će se obruč više stezati.
I da hoće, povratka nema, jer je Bosna i Hercegovina dio Evropske energetske zajednice sa sjedištem u Beču, a Energetska unija u Briselu je rampa kroz koju se prolazi do punopravnog članstva u Evropskoj uniji.
Izvor: Al Jazeera