Ratni zločinac i bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić osuđen je danas pred žalbenim vijećem Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove na doživotnu kaznu zatvora.
Pravda, ona knjiška, ona zapisana u ljudske pravne kanone, zadovoljena je.
Pravda koju potražuje svaka majka, svaka sestra, svaki rođak, svako živo ljudsko biće za ubijenim u genocidu srebreničkom, poljima smrti od Prijedora, Ključa, Zvornika, Foče, Višegrada, Trebinja, Bratunca nikada neće biti zadovoljena. I to je svima jasno.
Gdje je dostojanstvo za sve nestale kosti?
Karadžić će umrijeti sam u nekoj tamnici evropskoj. Možda čak i uz svoje najmilije. I biće to dostojanstvena smrt u odnosu na smrti desetina hiljada ubijenih pod njegovom komandom. Imaće i ljekara i popa, imaće patologa, komuniciraće sa porodicom. Posjećivaće bibiloteke zatvorske, baviće se nekim relaksirajućim hobijem… Sjetite se, takvo nešto nisu imala ona djeca što su u Kravici pobijena, pa bagerom iz, kako monstrumi rekoše, “sanitarnih uslova” zatrpana, a onda nekoliko dana kasnije, u julu ‘95, otkopana, pa u redovima kostiju prenošena na istom tom bageru u sekundarne grobnice. Sjetićete se isto tako: sreću dostojanstvene smrti od starosti neće nikada imati žrtve opsade Sarajeva, onih više od 1.600 ubijene djece. Ni mladost nisu doživjela, a kamo li duboku starost! A šta je sa živim lomačama ljudskim u Pionirskoj ulici u Višegradu, šta je sa masovnim silovanjima djevojčica u kompleksu “Vilina vlas”, šta je sa stijenama Korićanskim…? Šta je sa hiljadama onih koji i dan-danas traže pokoju kost svojih najmilijih, ne bi li bar kalcifikovanom komadu materije dali pijetet???
Tijela ljudska u trenutku susreta sa smrću dostojanstva imala nisu.
Radovanovo obećanje
I to je taj aspekt polja armagedonskih koja je iza sebe ostavio Karadžić sa svojim hordama dok je sijao smrt po Bosni i Hercegovini trudeći se da ispuni obećanje o potpunom nestanku Bošnjaka. Malo mu je nedostajalo da ispuni zadatu riječ. Sati su ga dijelili od “konačnog rješenja”, holokausta pred očima Međunarodne zajednice. I na koncu, šta bi bilo da se pred žalbenim vijećem ponovila prvostepena presuda od 40 godina robije monstrumu? Morali bi svi zajedno da se pitaju, onako ljudski, šta je Karadžić trebao da uradi da bi dobio doživotnu kaznu. Ovako, ako ništa, Karadžić je dosegao jedan pravni limit koji iscrpljuje, u pravu kako poznajemo, najveću moguću kaznu.
Ironično, dobro je što je njegov tim uložio žalbu na prvostepenu presudu.
Nego, šta ćemo svi zajedno u Bosni i Hercegovini sa ovom presudom i spoznajom da je ratni vođa bosanskih Srba dobio doživotnu robiju?
Kako reče naš reditelj Dino Mustafić po izricanju presude: “Završeno je jedno poglavlje krvave historije BiH. Ova presuda je obaveza za svako ljudsko biće da pamti za budućnost u kojoj se nikada ne smiju ponoviti okrutnost i zločini!”
Je li baš tako?
Zločinac, a ne heroj za sva vremena
Hoće li se vođe bosanskih i prekodrinskih Srba, naši savremenici, povinovati odlukama najviše sudske instance, hoće li pravim imenom nazvati zločinca, genocid i presude Haškog mehanizma?
Za početak, onaj ljudski početak, trebalo bi, ma moralo bi da bude jasno predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine Miloradu Dodiku da je sramno ono što je uradio prije tri godine: otvorio je studentski dom sa imenom Radovana Karadžića, kako vidimo, najvećeg presuđenog zločinca. Za početak, samo početak, tablu sramnu treba skinuti, da ne bruka djecu koja žive u domu na Palama, a da ne bruka žrtve Karadžićevih dijaboličnih nakana, a da ne bruka ostatak svijeta.
Taj početak života slobodnih ljudi nakon presude morao bi da obuhvati potpuni otklon od Karadžićeve misli i djela, onog nastranog ikoničkog svijeta koji je donio smrt Balkanu. I u konačnom finišu, srpska oficijelna politika u Beogradu morala bi da poštuje presude, posebno onu za genocid. Gospodine Vučiću i gospođo Brnabić, GENOCID NIJE SAMO VELIKI ZLOČIN!
Hoće li to biti tako? Teško, ali to je jedini put.
Presuda je spas za srpski narod
Na koncu, Srbi kao narod nisu zaslužili da se kriju iza stražnjice jednog diktatora, jednog neuspjelog crnogorskog pjesnika zaposlenog na privremenom radu u Bosni i Hercegovini kao srbijanski ratni zločinac. Srpski narod je upravo taj koji ovom presudom sa sebe skida etiketu bilo kakve kolektivne odgovornosti, a pogotovo krivice. I zato baš predstavnici srpskog naroda ovu odluku moraju da shvate kao odbacivanje suludo nepotrebnog bremena nekakve šizme koju su mu nametnuli baš Karadžić, Mladić, Milošević i ostali ukopnici i tamničari srpskog duha u devedesetim.
Srpski narod bi trebalo da kaže: “Dosta je bilo, idemo dalje, ovi ljudi nisu moji i ne u moje ime!”
Danas je prvi dan proljeća u mojoj zemlji, danas je svjetski Dan sreće. Nema ništa srećno i lijepo u jednom zločincu i pisanju o njemu. A opet, pravda ima pravo da procvjeta, pa makar joj to bilo posljednje. U ime svih pomenutih ljudi u ovom tekstu. U ime svih nas, koji je čekamo da dođe.
A Radovanu Karadžiću pod ovakvim okolnostima može da se poželi samo dug život. Onako, bolno dug. A to je i ljudski i pravno i sociološki i etički. Kako god hoćete!
Nikome se ne ponovilo!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera / Dragan Bursac