Bajrami u Mehanovoj kući počeše izostajati otkako ih utaba krajnja starost i oronulost Hedijina, što u konačnici izazva njenu smrt. Za svu kućnu provedbu životnih timarenja i nepojmljivih bijedosti bitnih za porodične ceremonijale, Hedija imađaše katance. Ljubav prema njenim rukama nalik na okomljeni ćokot i naivno seljaštvo pristajaše njegovoj lihvarskoj prošlosti tek stoički, ovaploćavajući se samo u njenu naličju.
Provaljena fotelja sa isparanim drvenim stranicama podupiraše njegove flekave ruke što zatežu brk i čupkaju bradu, a oči mu ostale na raširenom čohanom katu uzelenjenih nijansi i tvore u njemu lik s mirisom ubrane dunje. Čas se oči starčeve zatvore a glava laganim klaćenjem prati mirisnu putanju, čas se razrogače i zaustave sve prošlosti i sadašnjosti u svučeno runo.
Mehan zna da je bajram. Znao je i pripostiti koji dan tokom ramazana, ali se vazda pitao šta ima od toga kad tovar koji mu ostaviše kamatešine valja vući u grob. Bajrami su teški samcima.
„Shvatiti njenu pokornost Svevišnjem“, to ga ljušti dlakavim nesalomljivim ručetinama, „otuđenost od belaja, tronutost pred raspravama“.
Još bi plijesan ispod memljivog bajramskog jutra zamirisala na Dunjin korak do užegle sanduklijice da nepravilnost ljudskog karaktera poput crteža djeteta ne susteže penzionisani odron u grudima unutar čijeg je veza zarobljen čekao svoju, a ne njenu (!), smrt.
„Imat ćeš sve, bit ćeš željna svega“ progovara Hedijin upljuskani glas, kao lokvom upljuskan kroj na haljini, kao ukislim kompotom poliven svježe pečen hljeb, iz bezne okovratnice razastrtog kata, udarajući šibom po svoj plemenitosti koju bješe sahranila jedna žena sićušnim prigovorom na Mehanovo ronđanje u zasjedama, pripisivanje krivice ženinoj zatupljenosti zbog svakog neuspjelog kamatarenja. Hedijin glas neće iz ove mutvačnice! Postaje mu jasno. Kad god bi ispio svo njeno poimanje svijeta i ljubavi iz njenih udova, sljuljala bi se njena vječna pobožnost na ovu izlizanu plahtu na kojoj se ustoličio njegov nauk i govorila bi tako samoj sebi. Nepomična, prekorena, izdana. Ona, Hedija nad hedijama!
Koliko je samo želi sada!
Ni svanulo još nije. Oblaci znaju jurišati, ali njihovu usidrenost danas ne razumije jednako kao vasc’jeli vijek. Ždrale su jučer prevagnule ovom umivenom trasom iznad prestarog lihvara. Je l to jedna od hedija? Bajramskih? Za njegov savladani i turobni dùnjā? Od koga? Od Svevišnjeg? Poput plemenitosti njegove neoplakane dunje!
– Esselamu alejkum! – glas poznat džematlijama visočkoga okruga, sa katancima koji od hrđe popadoše, počasti mirisne brade i očetkane kapice pred džamijskim vratima.
Nije uspio izredati sve misli očiju čiji ga pogledi opkoliše: „Mora da je zalutao“, „selam se ne izgovara tek tako“, „došao da se smiri od neprospavane noći“…, a na raširenim vratima ga dočeka Hedija u blistavom bijelom satenskom katu sa obaveznim vezom rascvjetalih latica kadife oko vrata pružajući mu prozirne ruke i darujući mu riječi šehadeta prije srčanog okovratnika, darujući mu smrt. Smrt pred džamijom! Smrt na bajram!
Ako poslije bijaše mogli jedni drugima udijeliti priču o izvanrednoj smrti kjafirskog cicibana, nisu računali na kamatu pod njenim dušecima.
Mersiha Džafić