Tajanijev je ispad utoliko bio doista ljekovit jer je kao ništa drugo u proteklo vrijeme desni dio hrvatske političke scene razotkrio kao lažne domoljube i lažne suvereniste, čiji je hrvatski nacionalizam u svojoj suštini zapravo antihrvatski. Skoro svaki dan se busaju pred svima u svoja hrvatska prsa, a kad je trebalo to učiniti pred Tajanijem, nigdje nikoga od njih.
Razotkrilo se još nešto iznimno važno, a to je da ono što je Kolinda zamjerila Tajaniju – posezanje za teritorijem druge suverene države – za te iste političare baš i nije neki problem ako je ta druga država Bosna i Hercegovina i ako je Hrvatska ta koja poseže za tuđim teritorijem.
Herceg-Bosna iz Perkovićeve pjesme, to “srce ponosno”, zapravo je propala zločinačka tvorevina osnovana s ciljem teritorijalnog razbijanja BiH, presuđena u Haagu kao udruženi zločinački pothvat. Ono što je Mussolinijeva fašistička Italija u Drugom svjetskom ratu radila Hrvatskoj, to je Tuđmanova HDZ-ovska Hrvatska u ratu devedesetih radila Bosni i Hercegovini.
Perkovićevo odavanje počasti Mati Bobanu
Perković se, uostalom, potrudio da ne bude nikakve sumnje o kakvoj Herceg-Bosni on pjeva u “Lijepa li si” pa je u službenom spotu našao mjesta i za kadar groba Mate Bobana, od Tuđmana i hrvatskog HDZ-a oktroiranog predsjednika HDZ BiH i kasnije zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, kojega je samo smrt spasila od Haaga, baš kao i njegove mentore Tuđmana i Gojka Šuška.
Kolinda je uspjela u Tajanijevim riječima prepoznati posezanje za hrvatskim teritorijem, ali u očitom nacionalizmu Perkovićevog hita, koji je nažalost postao službena himna hrvatske nogometne reprezentacije, ona ne vidi očito posezanje za teritorijem BiH. Dapače, ona “apsolutno odbija” da se ta bjelodano nacionalistička pjesma koja slavi udruženi zločinački pothvat zvan Herceg-Bosna, nastao pod patronatom Franje Tuđmana, “karakterizira kao nacionalistička pjesma”.
Parola hrvatske desnice – svoje damo, tuđe hoćemo!
Čini se da svoje inherentno licemjerje barem nesvjesno prepoznaju ti i takvi hrvatski samozvani domoljubi i suverenisti pa su zato jučer skoro bez izuzetka ili šutjeli pred Tajanijem ili ga osuđivali tonom kao da mu se ispričavaju, ne odričući se prijateljstva s njima. Valjda u dubini svoje crne duše prepoznaju da bi se opet poklonili pred stranim crnokošuljašima kada bi oni još jednom umarširali u Hrvatsku, kao što su gmizali pred Mussolinijem i Hitlerom od 1941. do 1945., radije se baveći genocidom nad Židovima, Srbima, Romima i Hrvatima, koji za razliku od njih nisu htjeli biti domaći izdajnici.
Baš suprotno od Onoga Čije Ime Se Ne Smije Spomenuti u tim kakti domoljubnim i suverenističkim krugovima. Tito je govorio da “tuđe nećemo, svoje ne damo”, dok smo zahvaljujući Tajanijevom profašističkom ispadu o “talijanskoj Istri i Dalmaciji” nepobitno otkrili da današnje perjanice hrvatske političke desnice vodi parola “Svoje damo, tuđe hoćemo”.
Kome srce može biti ponosno od toga, taj treba ići na pregled mozga.
Gordan Duhaček / index.hr