Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu brojni strani dobrovoljci su dolazili u redove zaraćenih strana. Rusi, Bugari, Rumuni, Ukrajinci i dr. su se borili u redovima Vojske Republike Srpske, dok su dobrovoljce Armije Republike Bosne i Hercegovine uglavnom činili ljudi iz islamskih zemalja. Ipak, bilo je i onih koji su na zapadu uvidjeli svu strahotu agresije na R BiH, tako da su se pojedini odlučili priključiti pripadnicima ARBiH u odbrani domovine. Među takvim je i Adolf Fridrih, penzionisani pripadnih njemačke armije.
U aprilu mjesecu 1992. godine, kada je agresija na BiH poprimala ozbiljan zahvat, Adolf je radio u centru za primanje bosanskohercegovačkih izbjeglica u Darmstadtu. Tih dana su mu pored lica prolazile brojne izbjeglice iz BiH, vidno iscrpljene i ponižene. Presudan momenat u odluci da dođe u BiH i priključi se u redove ARBiH je bio kada je u njemačkim novinama vidio kolonu civila Bošnjaka iza žice u jednom logoru na sjeveru Bosne. Tada se sjetio svoga oca koji je kao njemački ratni zarobljenih nakon Drugog svjetskog rata odveden u sovjetski gulag u Sibiru. Uz pomoć Saliha Džidića i Enisa Srne, uspio je, preko Hrvatske 9. aprila 1993. godine, doći na planinu Igman. Čim je stigao prijavio se u redove ARBiH. Kada je došao da se prijavi jedini mu je uvjet bio da ratuje u Sarajevu. Tih dana je novinarki Aidi Čerkez rekao: “Vidio sam slike Sarajeva. Bio je to sjajan grad dok ga nisu uništili srpski vojnici. Ovo što se događa u Sarajevu važno je za cijeli svijet. Želio sam biti dio toga. Nisam htio prespavati ovo što se događa”.
Nakon što je postao pripadnik ARBiH, priključio se 2. motorizovanoj brigadi, u kojoj je bio snajperista. Ipak, želja mu je bila da pored snajpera služi i pištolj, što je saznao komandant brigade Esad Paldum te je nabavio niklovani pištolj i dao da se na njega ugravira njegovo ime. Pištolj mu je trebao biti uručen na Dan brigade 17. februara 1994. godine. Ipak, ovaj hrabi Nijemac će poginuti na dan kada se desio prvi masakr na Markalama, 5. februara 1994. godine. Strašno pogođen onim što se desilo na Markalama uzeo je svoju snajpersku pušku i uputio se na liniju kako bi likvidirao neprijateljske snajperiste. Suborci su ga molili da to ne čini jer postoji mogućnost da njegov položaj bude otkriven. Međutim, srpski snajperista je bio brži i otkrio njegov položaj nakon čega je ubijen djelovanjem srpskog PAT-a. Njegovi suborci su ga ukopali na groblju Lav”, na mjestu koje je pokazao kada je tek došao u Sarajevo i rekao da tu bude ukopan ukoliko pogine. Smrtni list mu je na dva jezika ispunio tadašnji župnik Crkve Presvetog Trojstva Zvonko Baotić.
Adolfov suborac Mirza Ibrahimpašić je nakon rata, otišao u Njemačku i revolver sa Adolfovim ugraviranim imenom poklonio njegovom ocu Albertu. Albert mu je tada rekao da su mu Rusi u gulagu stavili šake u kipuću vodu, držeći ih u njoj dok mu koža nije spala sa šaka. Tako da on nije više imao čulo opipa. Rekao je da samo zbog toga nije došao u Bosnu da je brani zajedno sa svojim sinom.
O tome kakav je bio Adolf govori još jedan njegov suborac: “Ja ga se sjećam onako kao kroz maglu, bio je plav i imao je brkove, a nosio je nekakvu šarenu uniformu njemačke vojske. Vojska ga je voljela jer su osjetili na njemu da je bio iskren, hranio se kao i sva ostala vojska, a sjećam se da je u par navrata obradovao svoje saborce hranom koju je dobijao na punktu kod Stupske petlje od svojih sunarodnjaka iz UNHCR-a, i kojekakvih humanitarnih i TV kuća. Pušku mu nisam nikada vidio, niti se kofrčio po liniji, a znam da smo i mi komentarisali – eno onog Švabe, pa smo onda namišljali šta bismo mi radili da smo na njegovom mjestu. Uglavnom, svima nam je bila zajednička misao da ne bi napuštali udobnost Njemačke da bi jeli nemastan i neslan kupus i frtalj Ikara, spavali u razvaljenim kućama na “konjskim” dekama i čekali sljedovanje cigara i gledali svaki dan kako ćeš glavu zijanit u gradu u kojem 70% vojno sposobnih gleda kako da izbjegne liniju. Koliko se ja sjećam njega je ubio tenk (možda i praga) negdje oko “Zizine” kuće, možda na onoj kući gdje su bile časne sestre, ne znam sa sigurnošću, ali se sjećam koliko je vojska bila tužna. Jedna ulica na Stupu nosi ime Fridriha Adolfa. Slava mu!”
Još jedan Nijemac, Oliver Švajkard, koji se sa Adolfom borio u redovima 2. motorizovane brigade, u posljednjem pozdravu komandantu Adolfu, na bosanskom jeziku kojeg je naučio sa suborcima, napisa: “Veliki je žalost da ti nećeš vidjeti konačni pobjed od ovaj zato si se borio. Ali smrt ne znači ništa pošto u moje i druge mišljenje češt ostanti zauvijek živ.” Tako je okončana i obnovljena životna priča čovjeka koji je ostavio svoju domovinu, roditelje, suprugu i djecu da bi došao braniti nas i našu domovinu i zahvaljujući časopisu “Stav” koji je u jednom od svojih brojeva obradio temu ovog hrabroj Nijemca.