Sve se može gledati i ‘vako i ‘nako, moj Muslime, govorio je stari mlinar lovočuvaru rijetkog imena, koji mu je često svraćao.
– Neko će reći da ova rijeka razdvaja dvije obale, a ja sam uvijek govorio da ih spaja. Treba samo znati s njom i ona će ti pomoći da dođeš na drugu obalu… Muslim, kako se zvao spomenuti lovočuvar, bio je dobroćudni div, majstor borilačkih vještina, koje je u ratu usavršio praktičnom obukom. Od njega nikome nije prijetila nikakava opasnost, osim prijestupnicima, koji su u zoni njegove odgovornosti činili ono što se ne smije, a to je krivolov divljači ili ribolov na mjestima gdje je zabranjen. Loše bi se proveli i oni koji bi bez odobrenja lugara posjekli stablo drveta, bilo koje vrste.
On je tu zonu odgovornosti od Cazin-Srbljana do Bihaća, sam sebi produžio nekad i do Martin Broda, gdje bi sa starim mlinarom vodio duge i njemu jako zanimljive razgovore. Namjestili bi se ispred vodenice, odakle bi pucao pogled niz smaragdnu rijeku Unu, a usprkos buci koju je vodenica proizvodila ili huku fascinantnih slapova nedaleko od vodenice, čuo bi pucanj i iz zračne puške.
Imao je neodoljiv nagon da ono što mu je povjereno uradi onako kako najbolje može, što je bila jedna od osobina dobrog muslimana.
Stari mlinar ga je za to neobično volio.
Turčin, kako su u njegovom selu zvali Muslima, bio je prvi musliman koji je nakon rata došao u njihovo selo i ohrabrio ih da ostanu. Kad bi njega ko upitao, kako je dobio ime, šeretski bi se nasmijao i odgovorio da je najvjerojatniji razlog što se zove Muslim, je taj što je ustvari musliman.
A musliman nije bio Bog zna kakav, barem ne prema onom što je manifestovao izvana, što se moglo vidjeti, ali njegovi postupci i način ophođenja s ljudima i sa svim što nam je Gospodar dao u amanet, bili su islamski do srži.
Nisu mu trebali reći da su u dilemi, zaputiti se u neko šumadijsko selo ili ostati na rodnoj grudi nakon strašnih zločina nad komšijama muslimanima, označenih od strane međunarodnih sudova kao zločinima protiv čovječnosti i genocida. Njegovom oštrom oku nisu promakle stvari spakovane za puta, koje su izvirivale iz šupa i staja, te polunatovareni stari traktori, za koje nikad nisi bio siguran jesu li u voznom stanju ili nisu.
Nisu ovi seljani digli ruke na komšije muslimane, nisu ih ni imali, živjeli su osamljeni na strani rijeke Une do koje nije bilo mosta, ali su čuli da su to radili njihovi sunarodnjaci u okolini Drvara, Prijedora, pa su se bojali osvete.
Oni se nisu često ni susretali s muslimanima, jer su u nabavku išli u obližnji Martin Brod, a do njih je neko poput Muslima, trebao doći dugim pješačenjem uz obalu suprotnu od tog gradića.
– Nikome vi niste ništa nažao učinili, zato se slobodno raspakujte i živite kao do sad. Osveta muslimanima ionako nije preporučena, a osvetiti se nad nevinim je veći zločin nego sami počinjeni zločin…
Nije bio baš viješt sa riječima, osjećao je nelagodu kad je morao držati imalo duži govor, ali je zato bio izuzetno dobar slušalac.
– Jednom je u davnim vremenima, poput tebe do našeg sela došao lijep mladić, kuštrave kose, pričao mu je stari mlinar prilikom već prvog susreta. Bio je Turčin kao i ti. Niko nije znao kojim povodom je došao, niti ga je ko više vidio ovdje, ali je za njim preko ove hladne i opasne rijeke jednog martovskog dana krenula naša najljepša cura, Marta.
Starac se sjetno zagledao u bistru vodu gdje se jasno oslikavao svaki oblačić na nebu i sjenka svakog drveta, pa uz duboki uzdah, nastavio.
– Ona se odmah zaljubila od njega i samo Bog zna kako su održavali vezu, te kako je Marta mislila preći rijeku. Svojim prijateljicama je povjerila, da će jednog dana brodom prijeći rijeku, gdje će je taj mladić dočekati, a one su se kikotale i obronke one tamo planine, zvale “Martin brod”. Kad je vidljivost bila smanjena, svaka ona ada, riječno ostrvo je izgledalo baš tako.
Marta je vaistinu jednog dana zagazila u hladnu rijeku. Ljubav i krajiški inat su bili jači od razuma, a bijela haljina koja joj je trebala biti vjenčanica, nije mogla više čekati da se kuštravi mladić pojavi u selu i povede je svojoj kući.
Krišom je obukla tu haljinu i zaplivala prema drugoj obali, ali nije dugo ostala neprimijećena. Cijelo selo se začas našlo na obali i počelo vikati za njom da se vrati, ali ona ih više nije čula.
Prije nego je nestala ispod vode, njezina haljina i kosa su dugo plutale na površini prema drugoj obali, kao silueta malog broda na pučini.
Tako je bilo suđeno da se onaj tamo grad nazove, Martin Brod, pokazao je starac prema obrisima gradića u daljini i ponovo uzdahnuo jako i bolno, kao da se tragedija desila juče i njemu lično.
Sličnu narodnu priču o samoj rijeci Uni, Muslim je čuo od svog oca, koji ga je od malena upozoravao na njezinu prgavu narav i opasnosti koje se kriju ispod naizgled mirne površine ove rijeke.
Ta priča je odavala tajnu njezina imena!
Prenosilo se s koljena na koljeno da su rimski osvajači u ovim krajevima vodili žestoke borbe s inače miroljubivim domicilnim stanovništvom, a da je jedan od njih, dok se ranjen pokušavao udaljiti s bojišta, ugledao rijeku. Dehidriran jedva je stajao na nogama, a ionako prelijepa rijeka mu se u takvom stanju učinila još ljepšom. Odjednom je dobio snagu i povikao “Unaaaaa”.
To je na latinskom, a kasnije i italijanskom jeziku značilo,Jedna ili Jedina. Tako je kažu ponavljao i nakon što ga je voda povratila u život, a rane mu je krišom, čitavu jesen i zimu, vidala djevojka u jednoj sojenici, na proplanku iznad rijeke u selu koje se danas zove Spahići.
Na proljeće se iz te sojenice začuo dječiji plač, a rimski vojnik, potpuno oporavljen izašao napolje s djevojčicom u naručju, kojoj je govorio isto što i rijeci, Una, Una, Una…
Tako su isto ime ponijele jedna djevojčica i jedna rijeka.
Muslim je s rijekom i okolinom imao neki familijaran odnos. Pazio ih je kao dobar domaćin svoju porodicu. Radovao se svakom novom drvetu koje raste, a jedva suzdržavao bijes kad sretne na putu kamione s balvanima, koje je neki gramziv poduzetnik izvozio u bescijenje, iako je bio siguran da nisu sa prostora koji je povjeren njemu na čuvanje.
Iako nije mnogo volio čitati, niti imao vremena za to, jer je bio u stalnom pokretu, sve što bi pronašao o vodi čitao je s velikim zanimanjem, a onda bi se zagledao u smaragdno zelenu površinu Une, divio Stvoritelju i pokušavao pronaći u njoj ono o čemu je čitao.
Od kako je čuo za istraživanja Masaru Emota i teoriji po kojoj je tajna svemira zabilježena u vodi, činilo mu se da su te tajne vidljive prostom oku svakog upornog posmatrača i tragača za kristalima. Memorija vode pamti sve utjecaje, tvrdi taj japanac, a Muslim vjeruje da su sve njegove tvrdnje tačne. Naučnici su dokazali da svaka stanica memorije vode ima 440.000 informacijskih panela, od kojih je svaki odgovoran za svoju vrstu interakcije s okolinom. Emoto je mikroskopski promatrajući kristalnu strukturu smrznute vode primijetio da se voda iz grada i iz prirode razlikuje, da prirodna voda ima ljepšu i skladniju kristalnu strukturu. Također, primijetio je da kada se voda izloži agresivnim zvukovima, kristali vode gube skladnu geometrijsku strukturu, dok uz opuštajuću ili klasičnu muziku zauzimaju simetričan položaj.
Najljepši kristali u vodi su bili oni koji su bili izloženi učenju Kur’ana, što je Japanca natjeralo da postane musliman. Jednu od najviše traženih njegovih knjiga “Poruke skrivene u vodi”, započeo je riječima: “Otkrio sam da su najljepši kristal stvorile riječi – ljubav i zahvalnost…!
Muslim se zato i ljutio na bespotrebnu viku i galamu u blizini Une u strahu da ne promijeni kristale koje je svakim danom sve više vizualizirao u mašti, ali mu je to bio jednak doživljaj, kao Emotu pod mikroskopom.
Pokušavao je vodu iz Une nositi kući i puniti s njom staru kadu iza kuće, ali je ona promijenila boju. Izgledala mu je toliko tužno, da je vratio nazad i pustio u njeno korito, a zakleo bi se da je već bila drukčije boje dok je bila blizu obale.
“Ma nije meni trebao taj Emoto da shvatim blagodat vode i da budem prema njoj pažljiviji nego jesam, da sam samo slušao roditelje i naše stare, da sam malo više pažnje posvetio Kur’anu, u kojem sve lijepo stoji”, govorio bi Muslim nekad u žaru želje da nekom objasni svetost vode. “Ma nije džaba moja nena uvijek bismilom prinosila ustima posudu s vodom, pa je tako na taj način očistila, a nakon i najmanjeg gutljaja zahvalno i pobožno rekla – Elhamdulillahi!”
Ptice i ostala divljač su u blizini vode bile potpuno drugačije nego na planini. Njihovo najveselije glasanje se moglo čuti uz obalu, kao da se svijet izvode dovikivao s onim na kopnu, pa je iz tog razloga najčešće i šetao uz nju, a oštrim okom pratio šta se dešava na brdima okolo.
Jednog dana su njegovo uživanje u ophodnji obalom poremetili ljudski glasovi sa druge strane rijeke, koje je ispočetka jedva čuo, a onda sve glasnije.
Šta li rade tu?
Nije bilo ni vrijeme lova, ni lijepo vrijeme za piknik. Iako je bilo sunčano, na obali Une je hladno i kad su puno veće vrućine…
Sanjarski izgled njegovog lica dok je šetao, poprimi potpuno drukčije crte. Oči su sad postale širom otvorene, jedna obrva vidno podignuta u odnosu na drugu, što je odavalo ljutnju i uznemirenost. Sav se pretvorio u uho. Nečujnim koracima se prikradao što bliže mjestu odakle je čuo glasove.
Na drugoj obali je ugledao trojicu mladića koji su očito bili pod utjecajem alkohola. Štapovi za pecanje riba su bili zabačeni i svezani, a oni su pripremali mjesto gdje će naložiti vatru i zapaliti roštilj.
Možda nisu znali da je to zabranjeno, pomisli Muslim pokušavajući savladati bijes koji je izazvala njihova galama i prazne razbacane pivske flaše na travi. Odlučio se da će ih upozoriti i samo natjerati da očiste prostor, uzdajući se u to da ga svak u ovim krajevima poznaje i da nema toga ko bi mu se volio zamjeriti.
Izašao je na čistinu i što je blaže mogao, da ne uznemiri Unu i divljač, dao momcima na znanje da su u prekršaju i šta im je činiti.
Ali, umjesto da počnu kupiti razbacane flaše, oni se grohotom nasmijaše i počeše urlati, psovati i vrijeđati lovočuvara uvredama kakve do tad nije čuo, kakve može izustiti samo usijana pijana glava, koja misli da je na sigurnom.
Znali su da nigdje ni za deset kilometara nema mosta preko kojeg bi prešao do njih, a bili su sigurni i da ih ne bi prepoznao s ove razdaljine ni kad bi ih sutra sreo u Bihaću, zato su nastavili s urlanjem, koje je bivalo sve glasnije.
Zvali su ga imenom, što znači da su ga poznavali i pokazivali srednji prst, a onda, kad je izgledalo da ne može biti gore, jedan od njih otišao iza žbuna i u naramku mu pokazao lane svezano za drvo.
Očito je da su ražanj pripremali za njega, a Muslim bi se zakleo da je lane molećivo gledalo baš u njegovom pravcu i kad ga je pijani mladić vratio gdje je bilo svezano, kao da je znalo da mu je on zadnja nada. Upozorio ih je malo glasnije da to ne smiju nipošto uraditi, da će ih do kraja života tražiti i kazniti za to, ali je to kod njih izazvalo samo veći delirijum.
Sva trojica su mu okrenuli leđa i pokazali gole guzice, a onda prasnuli u grohotan smijeh, koji će mu još dugo odjekivati u ušima.
Posprdni smijeh se pojačao kad su vidjeli da odlazi nizvodno. Vratili su se bezbrižno svom poslu i sad uživali još više, što su “pobijedili” živu legendu Krajine i već zamišljali lica društva kad im ponosno budu prepričavali ovaj susret.
Muslim je zamakao za žbunje i grozničavo razmišljao šta da učini. Računao je koliko mu treba vremena da pretrči do najbližeg mosta i dođe drugom obalom do njih. Bio je siguran da će ih i tad naći tamo, iako bi to moglo trajati i tri sata, ali bi vjerovatno za mlado lane bilo prekasno. Sad kao da je jasnije vidio njegov tužni pogled i nadu koju ulaže u njega kao spasitelja.
Una je na ovom dijelu bila preduboka i preopasna, znali su to mladići s druge strane, a osim toga, bila je prehladna u martu. U svemu tome mu naumpade i mlinareva priča o djevojci koja se nekako u ovo vrijeme utopila zbog svoje ljubavi, čije ime, Marta, se poklopilo s imenom ovog mjeseca u godini.
On je bio strašno dobar plivač i kondiciono spreman na sve podvige, ali je u prvi mah odbijao bilo kakvu pomisao da pokuša preplivati rijeku.
Branio se sve dok se nije ponovo u mislima susreo s pogledom nemoćnog laneta i dok se nije postidio hrabrosti djevojke, koja je bez straha zbog svoje ljubavi ušla u rijeku. Zar njegova ljubav prema prirodi i ne zaslužuje da pokuša?
Potrpao je odjeću u poluprazan ruksak koji ne propušta vodu, kojeg je stalno nosio na leđima i zaplivao prema suprotnoj obali. Krajiška huja i inat su bili jači i od nemirne hladne Une, pa se relativno brzo našao na drugoj strani.
Dok se oblačio, smišljao je način na koji će kazniti bezobrazne mladiće. Činili su mu se dosta mladi i najprimjerenija kazna će im biti grabova motka po golim guzicama koje su mu pokazivali, pomisli i zlurado se nasmješi.
Pronašao je odgovarajuću motku i ukazao se mladićimana na svega nekoliko koraka od njih!
Gledali su ga u nevjerici, kao u duha!
Uveliko su bili pripremili ražanj. Otvorili su još po limenku Heinekena. Lane je trebalo ubrzo biti spremno za ražnja…Zabava je tek trebala početi, ali su sad potpuno bili svjesni da od toga nema ništa.
Imali su oni tu i noževa, sjekira i raznih predmeta. Bila su trojica, ali su znali da opet nemaju nikakve šanse za fizičko suprotstavljanje, zato nisu ništa ni pokušavali. Jedan od njih se zamuckujući poče izvinjavati, svaljujući krivicu na ostalu dvojicu.
– Daj deeee, da vam sad vidim te gole guj’ce, progovori Muslim prijetećim glasom i pokaza im šta trebaju činiti. Pokazao im je da trebaju svući pantalone i gaće, pa se namjestiti u onakav položaj kao kad su mu se rugali dok je bio na drugoj strani rijeke.
Oni tek sad ugledaše grabovu motku u njegovoj ruci i s užasom shvatiše da će im s njom “našareniti guj’cu”, kako se to govorilo u ovim krajevima.
Zgledali su se međusobno i uvidjeli da će tako proći još i jeftino. Prvi je počeo skidati gaće onaj što se pravdao, namjestio se i počeo čekati svoju sudbinu. Ona dvojica su malo odugovlačila, dok ih ledeni glas lovočuvara, “šta vi čekate” nije odvratio od svake pomisli da ne poslušaju.
Grabova motka je poslužila svojoj svrsi. Mladići su već od prvog kontakta s njom vrištali od bolova, a kad se polomila, prolomila se gromka naredba.
– Kupite se odavde u što kraćem roku. Ni pikavac na travi ne smije ostati!
Dok su oni užurbano izvršavali naredbu, Muslim je odvezao lane i nježno mu nešto šaputao. Bilo je povrijeđeno dok su ga lovili ovi divljaci, ali je stajalo na nogama i bilo spremno da ode.
Iako je već bilo oslobođeno, dugo je sa zahvalnošću gledalo svog spasitelja, a prije nego što je odskakutalo u slobodu, on mu šapnu ime.
-Marta!
Napisano u vili Daman na Uni 10.06.2022. Srdačno se zahvaljujem porodici Mirsada Sefića, koja mi je vilu dala na korištenje!