Guslar i narodni pjevač Halil Bajgorić rođen je u Dabrici kod Stoca 1897. godine. Prilikom sakupljanja naše narodne epike, harvardski profesori Milman Parry i Albert Lord posjetili su tada 37-godišnjeg Bajgorića u njegovom selu. Po vlastitom kazivanju, tada je iza sebe imao 36 uz gusle otpjevanih pjesama.
O porodičnoj historiji ispričao je kako je svojevremeno neki crnogorski beg na prevaru uzeo zemlju od njegovog pretka, koji je onda doselio u Dabricu, a sa dječijim oduševljenjem govorio je o davnim vremenima pravih heroja, ratnika i ljudi od časti i obraza.
Bavio se stočarstvom i zemljoradnjom, a posebno uzgojem konja, goveda, ovaca i koza, a uz to je bio i aktivni guslar. Guslanje je naučio od svoga oca, s kojim je povremeno nastupao po svadbama, kafanama i sijelima. U razgovoru s američkim profesorima, Bajgorić s ponosom priča o svom stolačkom kraju i njegovoj prošlosti, a junaci o kojima pjeva uglavnom su s hercegovačkog krša.
Parry i Lord zabilježili su od njega 30 pjesama, a jedna od njih je i ona pod naslovom “Alijaga Stočević i Crni Arapin”, u kojoj Alija, iako teško bolestan, brani svoju sestru od Arapina zulumćara, kojem se u jednom trenutku ovako obraća:
Čekaj malo, crni Arapine,
Đe si došo Stocu kamenome
A da ljubiš cure neljubljene
I da piješ vino i rakiju
I da jedeš mlade pečenice;
Čekaj, đido, da nam danas platiš!