“Moj muž imao je običaj iznijeti kasetofon ispred kolibe i pustiti ezan. Ljudi bi dolazili da klanjaju u našoj kolibi. Kada je prodao dionice, rekao mi je, ‘ako se slažeš, ja bih na Prokoškom srušio našu kolibu i napravio veću da ljudi imaju gdje klanjati’. Kažem mu ja, u šali, ‘pa što nam, bolan, ne kupiš džip da možemo ići gore’. U jesen je izlio temelje i kupio materijal za kolibu. U januaru 2005. godine je preselio. Novac koji je ostao iza njega upotrijebila sam za gradnju mesdžida na Prokoškom”
Ništa nije vrednije nego smjestiti se u nečiju dovu, taj intimni razgovor između čovjeka i Boga. Stav je dobio tu počast od hadžinice Feride Čabaravdić, 85-godišnjakinje iz Visokog. Njen dom, u kojem živi sama, ispunjen je toplinom koju oko sebe širi vatra iz kamina. Kako to samo znaju bosanske žene, posjetitelje dočekuje toplim čajem i pitom od jabuka.
Ferida priču o svome životu započinje govoreći nam da ima sve brojeve Stava, i sve ih je pročitala. Osim prva dva broja.
“Prije sam čitala Behar, koji je izlazio u Hrvatskoj, a nama je stizao s velikim zakašnjenjem. Ali onda je Behar prestao izlaziti. Jedan hadžija u Begovoj džamiji rekao mi je da je urednik Behara došao u Sarajevo i da će pokrenuti novi časopis. Dobro se sjećam, Nihad Halilbegović mi je rekao da je počeo izlaziti Stav. Odmah sam ga kupila. To je bio 3. broj Stava. Eto, od tada do danas redovno čitam. Prvo uvodnik. Kada ne piše Filip Mursel Begović, budem tužna. Poslije toga čitam ‘Ratno djetinjstvo’ Ammara Kule. Ali, najdraži mi je bio Šoba (Nebojša Šerić, op.a.). Žao mi je što sad rijetko piše”, priča nam Ferida.
Djetinjstvo joj je, kaže, bilo teško. Otac joj je ubijen kao žrtva fašizma, a iza njega je ostalo šestoro djece, petorica braće i Ferida. Jedan brat joj je umro poslije Drugog svjetskog rata, a drugi je zatvoren kao Mladi musliman. Bilo je to teško vrijeme za njenu porodicu.
Ferida je završila srednju medicinsku školu i iz Sarajeva se udala u Visoko. Zaposlila se u Domu zdravlja u Visokom kao medicinska sestra laborant. I danas joj je žao što nije imala mogućnost da završi fakultet. Ali takva je sudbina. Nadoknađuje to čitanjem i ljubavlju prema pisanoj riječi. Njen je dom ispunjen knjigama.
Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Ferida je radila u Domu zdravlja, ali je bila i potpredsjednica “Merhameta”.
“Nisam ja nikada bila neko ko voli da se ističe, da traži nekakve pozicije. Takva sam. Ali u “Merhamet” sam došla, takoreći slučajno, bez namjere, ljudi su me predložili za to mjesto zbog jednog događaja od prije rata”, kaže Ferida i nastavlja: “Kada je počeo rat na Kosovu došlo je obavještenje da će doći djeca s Kosova na petnaest dana u Sarajevo, Visoko i druga mjesta oko Sarajeva i da se u općini trebaju upisati porodice koje hoće da prime djecu. Uslov je bio da ostanu petnaest dana i da se porodice pobrinu za odjeću i obuću. Ja sam upisala jedno dijete. Onda mi se javi prijateljica koja je u to vrijeme imala butik u Visokom, i kaže uzmi dvoje, ti im osiguraj smještaj, a ja ću odjeću. I upišem ja da hoću još jedno dijete.
Kad su ih dovezli autobusom u Visoko, to je bio jedan od najemotivnijih trenutaka u mome životu. Oni izašli iz autobusa, onako izgubljeni, tužni… Htjela sam ih sve zagrliti, pomilovati. Pade mi na pamet, ako ja sad zagrlim ovo dijete, možda će se ono koje treba kod mene uvrijediti. Samo sam pomilovala jednu djevojčicu. Bilo već kasno kad su došli. Ali umjesto dvoje, dobila sam troje, jer su bili dvojica braće i sestra i nisu htjeli da se razdvajaju – Enis, Merita i Nermin. Skupio se komšiluk, ja pripremila večeru, no, djeca neće da jedu. Rekoh, hajmo prvo nazvati nekoga koga imate u kući i nazovemo njihovu nanu u Prištini. Oni se rasplakaše. Kažem ja, hajmo sad jesti, ali opet neće. Rekoh, jeste li ponijeli šta kad ste krenuli? Jesu, neku pitu. Hajmo onda svi ćemo jesti pitu, a sutra ćemo ovo što sam ja spremila. Tako je i bilo.
Nakon petnaest dana vratili su se na Kosovo. Održavali smo kontakt do početka rata i nismo se više čuli. Tek nedavno, kada je bila kod mene ovdje jedna ekipa s iranske televizije, ispričala sam im za taj slučaj. Oni su se potrudili i pronašli tu djecu, sada su oni odrasli ljudi, i čula sama se s njima putem Skypa. Tako mi je bilo drago. I znate šta, bila sam upravu kada sam se suzdržala da ne grlim svu djecu, kasnije mi je jedno od djece što su bili kod mene reklo da je vidjelo da sam pomilovala onu djevojčicu pred općinom.”
To je bio uzrok da je preporuče u “Merhamet”. Radeći u “Merhametu” tokom rata upoznala se s iranskim humanitarcima i ostala vezana za Iran. Istina, kaže da se s Iranom i iranskom kulturom ranije upoznala preko brata. Naime, jedan od njene braće otišao je u Iran za vrijeme Islamske revolucije, trebao je u zatvor zbog toga, ali je otišao u Tursku. Od njega je mnogo naučila o ovoj zemlji.
Tokom rata, zajedno s iranskim humanitarcima, pomagala je šehidske porodice, dijeleći pomoć u hrani i novcu. Kaže da taj period svoga života smatra Allahovom nagradom.
Feridin muž, rahmetli Salih, umro je 2005. godine. Hadžija Salih cijeli radni vijek proveo je u “Vispaku” i imao je dionice te firme. Malo prije nego što će preseliti, prodao je dionice za, tada, lijepu svotu od oko 30.000 maraka. U to vrijeme imali su malu, staru kolibu na Prokoškom jezeru.
“Moj je muž imao običaj iznijeti kasetofon ispred kolibe i pustiti ezan. Ljudi bi dolazili da klanjaju u našoj kolibi. Kada je prodao dionice, rekao mi je, ‘ako se slažeš, ja bih na Prokoškom srušio našu kolibu i napravio veću da ljudi imaju gdje klanjati’. Kažem mu ja, u šali, ‘pa što nam, bolan, ne kupiš džip da možemo ići gore’. U jesen je izlio temelje i kupio materijal za kolibu. U januaru 2005. godine je preselio. Novac koji je ostao iza njega upotrijebila sam za gradnju mesdžida na Prokoškom. Gradnja i dobijanje dozvola od općine i Islamske zajednice trajala je pola godine. Pomagali su mi, naravno, i prijatelji, iako nisam tražila, ali nisam nikoga htjela ni odbiti, neka svako ko može učestvuje u hajru. Tako je jedan prijatelj uradio mihrab, Iranci su dali prostirku. Kada je bio tevhid, moj rođak Hazim Zečević došao je i kaže meni ‘a što nema munare’. Ja ću njemu: ‘Moje su mogućnosti bile do munare, a dalje ne mogu.’ Kaže on: ‘E, munara je od mene.’ I stvarno, on je sagradio munaru”, priča Ferida.
Mesdžid na Prokoškom jezeru otvoren je 24. juna 2005. godine i od tada do danas svake godine na taj datum u džamiji na Prokoškom održava se mevlud. Iste godine Ferida je za svog rahmetli muža Saliha obavila hadž.
Bez obzira na godine, kojih je Ferida skupila 85, vitalna je i u dobrom zdravlju. Malo su je mučili problemi s pritiskom, ali to je zahvaljujući doktorici Sandri Đurevskoj riješila. Od kada joj je doktorica promijenila terapiju, Ferida se, kaže osjeća deset godina mlađe.
stav.ba