Pokupili su ih na nosila i krenuli. Iz Nihadovog džepa ispalo je nešto, neki crveni smotuljak. Podigao sam ga sa zemlje. Bila je to najlonska vrećica od pakovanja riže u koju je nešto bilo umotano. Razmotao sam je. Grlo mi se stisnulo. Pokušao sam udahnuti, ali jedva. U ruci sam držao veliki grumen halve.
Bio je posljednji dan ramazana 1994. godine. Grmjelo je na Kapljevcu. Mi smo gore, na liniju, stigli oko podne. U jutrošnjem su napadu naši četnicima izbili dio boka i ušli u njihova tri rova. Nije se to bradonjama nikako svidjelo – jok.
Behrudin, Hamza, Nihad Ramić i ja bili smo u zadnjem rovu. Tu smo se sastavili s momcima iz druge Tuzlanske brigade. Bio sam s ljudima u koje si se itekako mogao pouzdati ma šta da te zadesi.
Dolje, lijevo od nas, grmjelo je. Tukli su nas čime su stigli, glavu nisi mogao podići. Oko tri sata stigla je naredba da se krene u napad na dijelu kose, odnosno špica ispred nas.
Nekako smo usjekom uspjeli doći na nepunih dvadeset metara od četničkih rovova. Znali smo mi da oni ne smiju tu zanoćiti. Znali smo da bismo sutra imali pedeset puta veći problem ako ih ne maknemo.
Desno od nas Hamza je čekao naredbu da saspe iz osamdesetčetvorke. Ležao sam potrbuške i posmatrao njihovu liniju. Faktor iznenađenja bio je na našoj strani, jer su oni pucali skroz ulijevo prema dolje. Kad naši dobiju znak dolje u šumi, krenut će u simultani napad da četnicima odvuku pažnju. Osjetio sam, onako naslonjen grudima na zemlju, kako mi srce lupa i kako se eho odbija. Nije svejedno, treba ustati, a zna insan da će kiša olova poletjeti prema njemu.
Behrudin pokaza na sat – još tri minute. Uskoro je dolje proključalo. Odjeknuše detonacije ručnih granata i začu se pješadijska pucnjava. Udahnuo sam duboko i zažmirio. Čuh kako meci udaraju blizu nas. Tupi zvukovi udarca zrna u stablo drveta i kidanje komada triješća bili su sve učestaliji.
Otvorim oči i pogledam, vidim podignutu Behrudinovu ruku. Ponovo sam duboko udahnuo i izdahnuo. Hamza je stisnuo svoj mitraljez uz rame. To je to. U glavi tuče, čekamo. Sekunde kao minute.
Zvuk detonacije ručnog bacača zapara šumu. Svi smo skočili i zapucali. Naš mitraljez tukao je bjesomučno. S njim se stopi još jedna detonacija iz ručnog bacača.
Kako smo trčali prema njemu, taj mi se brežuljak činio sve daljim. Uskoro smo mu se potpuno primakli. Meci su zviždali na sve strane. Trčeći sam ponavljao: El-hamdu li-l-Lahi-llezi ahjana ba’de ma ematena ve ilejhi-nnušuru; El-hamdu li-l-Lahi-llezi ahjana ba’de ma ematena ve ilejhi-nnušuru.
Još nekoliko koraka i zaklon je bio preda mnom. Zapucao sam još jednom i bacio se na leđa. Skinuo sam bombu s RAP-a i poslao im je preko sebe. Nije bila ni detonirala, kada mi je pogled uhvatio nekoliko naših momaka koji su mi prilazili trčeći između drveća.
Gore, iznad mene, odjeknula je bomba koju sam bacio. Četnički mitraljez lijevo od nas nije prestajao pucati. Nihad je bio udaljen nekoliko metara. Nekako instinktivno, kao da sam htio ustati da mu mahnem. Iznad nas zatreštao je dugi rafal. Ovaj put jači, zloglasniji. Nihad i momak lijevo od njega bili su pokošeni.
Ostao sam u šoku, vrijeme kao da je u momentu stalo. Otvorio sam usta da udahnem, da ga zovem, ne znam ni sam šta sam zapravo htio.
Nihad je pokušao ustati. Dočekao se na desnu stranu. Rafal je još jednom zatreštao i oborio ga natrag. Šok! Nisam se micao. Sve je okolo grmjelo. Nisam se bio prepao, nisam uzmakao, ali nisam se micao.
Neko je doskočio do mene i viknuo: “Idemo, idemo!”
Skočili smo i zapucali. Detonacije odjeknuše šumom. Vidim Hamzu kako skače na tranšeju. Četnici, koji su krenuli da iskoče desno od nas, uhvaćeni u mrežu metaka, svališe se natrag u tranšeju.
Pucnjava je trajala još pola sata dok smo pobrali po tranšejama one koji nisu stigli pobjeći.
Vratili smo se do onog brežuljka. Četvoricu naših poginulih iznijeli su na puteljak. Čučnuo sam kod Nihada. Bio je pogođen s osam metaka. Na licu je imao samo jednu malu ogrebotinu, a usta su mu bila razvučena u prelijepi poluosmijeh.
Pokupili su ih na nosila i krenuli. Iz Nihadovog džepa ispalo je nešto, neki crveni smotuljak. Podigao sam ga sa zemlje. Bila je to najlonska vrećica od pakovanja riže u koju je nešto bilo umotano. Razmotao sam je. Grlo mi se stisnulo. Pokušao sam udahnuti, ali jedva. U ruci sam držao veliki grumen halve. Ni tad ni sad ne mogu opisati tu tegobu, taj pritisak u grudima. Smotao sam sve kako je i bilo i stavio u džep.
Klanjali smo iduće jutro bajram-namaz. Dženaza Nihadu bila je u tri sata poslije podne. Spremio sam se, obukao novo odijelo, uzeo iz kasete grumen halve i stavio ga u džep.
Na dženazi je bila masa svijeta. Siba, mati Nihadova, samo je jecala. Imali su samo jedno drugo. Nihadov otac poginuo je u rudniku kada mu je sin imao samo sedam godina.
Jedva sam koračao. Došao sam do Sibe i izjavio joj saučešće. Strahovito me gušilo u prsima, jedva da sam mogao pričati. Posegnuo sam u džep, izvadio najlonsku kesicu i pružio je Nihadovoj majci. Siba je odmah prepoznala smotuljak i zagrlila me oko vrata.
Brišući suze, odmaknuo sam se korak unatrag. Tiho progovori jecajući: “Spremila sam mu ovu halvu za jučerašnji zadnji dan posta, za iftar.” Od zujanja u ušima nisam čuo dobro ostale njene riječi.
Nakon dženaze otišli smo kućama. Nisam dugo smogao snage da obiđem nanu Sibu. Dogovorimo se da joj odemo za Bajram 1998. godine. Dočekala nas je na vratima s osmijehom i očima punih suza. Pričala je o svom i našem Nihadu, o njegovim prvim koracima, polasku u školu, o svemu čega se sjećala.
U jednom momentu ustade i mahnu mi rukom da pođem za njom. U susjednoj sobi otvoren ormar, na ofingeru maskirno odijelo s amblemima, u staklu dvije fotografije rahmetli Nihada. Posegnula je rukom i izvadila iz regala neki galon. Pružila mi ga je u ruke. U galonu je bila ona ista najlonska kesa od pakovanja riže i potpuno taman grumen halve.
Otvorim ga i dodirnem halvu tvrdu poput kamena. Neka struja kao da proleti mojim tijelom. Siba me pomilova po ramenu i s malim osmijehom na usnama samo reče: “Fala ti.”
Vratili smo se i sjeli. Ja sam samo slušao šta drugi pričaju, mislim da usta nisam više mogao otvoriti.
Često sam znao otići do Sibe, a ona bi uvijek iznova iznosila onaj galon s halvom i opet ga vraćala.
Nema je više. Ni Sibe, ni njena male kuće, ni galona s halvom. Sve je progutao i sažvakao zub našeg zaborava.
Nana Siba vratila se 2008. godine svome Gospodaru.
(Amir Hasanović, Magazin Stav)