Hasanovo veliko srce: Danijelu i Adisa u vihoru rata vratio roditeljima

Hasan Isić (77) iz Maglaja s ponosom se može sjećati 1992. godine, jer je u to nesrećno vrijeme, djevojčicu Danijelu te dječaka Adisa, koje je rat odvojio od roditelja, uspio spojiti s njihovim očevima i majkama.

Da nije Hasanovog velikog srca, ko zna šta bi se desilo sa tada petogodišnjom Danijelom Petković, smještenom u Kantonalnoj bolnici Zenica, te šestomjesečnimAdisom Hambašićem, koji je u isto vrijeme bio hospitalizovan u dobojskoj bolnici.

U dirljiv filmski scenarij, sa srećnim krajem, mogao bi se pretočiti ratni podvig maglajskog poštenjačine, zahvaljujući kojem su Danijela (32) i Adis (25) danas odrasli ljudi.

U izjavi za Nezavisne Novine Isić potvrđuje da je sve počelo u ljeto 1992, kada je sa suprugom Mihnetom na lokalnoj radio-stanici čuo da se traži bilo ko od članova porodice Danijele, djevojčice koja je završila liječenje u Zenici.

Roditelji te djevojčice su se, naime, u to vrijeme iselili iz maglajskog mjesta Brezove Dane, a otišli su ka Tesliću, pa se nije znalo ko će preuzeti Danijelu.

“Javljeno je na radiju da djevojčicu nema ko preuzeti. Ja sam se sa ženom dogovorio: ‘Hajde da je dovedemo sebi. Šta jedu naša djeca, neka jede i ona'”, prisjeća se Hasan.

Bio je pripadnik Armije RBiH te je od Teritorijalne odbrane tražio dozvolu da djevojčicu preuzme, jer se u to vrijeme tako nešto nije smjelo raditi na svoju ruku.

“Dobio sam dozvolu i onda sam otišao u Crveni krst i dobio dozvolu da sam podoban, da mi bolnica smije predati dijete. S tim papirima otišao sam u bolnicu, gdje sam preuzeo djevojčicu. Kada sam je doveo kući, bila je vrlo tiha i mirna. Valjda je bila isprepadana, jer je u zeničkoj bolnici provela tri mjeseca. Tri mjeseca roditelji nisu znali šta je s njom”, kaže Isić.

Po njegovim riječima, Danijela je u njegovoj kući bila 11 dana, a to mu je bio najteži period u životu. 

“Počeli su svakakvi telefonski pozivi, prijetnje. Tada su zatvori puštali osuđenike i mogao si za pet minuta na ulici biti mrtav. Bilo mi je teško, jer mi je prijećeno da će ubiti i mene i dijete. Pitao sam se šta da radim. Donio sam odluku, ako neko to dijete napadne i naudi mu, ubiću se, jer ne smijem na oči izaći roditeljima te djevojčice. To psihički ne bih mogao podnijeti”, prisjeća se ovaj heroj.

Odlučio je da ode u komandu svoje tadašnje čete i upita ih da li može dozivati Srbe koji su bili na liniji u Krsnom Polju kako bi im predao djevojčicu. Tako je i bilo.

“Tokom dozivanja, javio mi se neki Savić i ja sam mu rekao: ‘Možete li vi to dijete preuzeti, da vam ga dam na liniji, da se dogovorimo kad ću doći, da niko ne puca. Oteglo se to desetak dana. Nakon toga, zovu me iz komande da idem na dogovor. Kada sam došao, opet smo se dovikivali'”, kaže Isić.

Savić mu je rekao da djevojčica ima rođaku u Bakotiću i da će je ona preuzeti. Ali, rekao mu je i da je u dobojskoj bolnici već tri mjeseca šestomjesečni dječak iz Maglaja, po kojeg niko ne može doći te predložio da oba slučaja riješe istovremeno – da jedni donesu jedno, a drugi drugo dijete i razmijene ih. Dogovor je pao.

“Šuma je bila puna vojske i s jedne i sa druge strane. Isprva niko nije smio ići sa mnom. Ipak je potom odlučio da pođe jedan stariji čovjek. Prošao sam kroz kukuruzište do jedne kuće, na livadu, sa djevojčicom. Kad smo stigli, došli su ovi sa djetetom koje je bilo u Doboju”, priča Isić.

Po Danijelu je došla predsjednica Crvenog krsta iz Bočinje, još jedan čovjek te dva nenaoružana vojnika obučena u uniforme JNA. Tako je razmjena uspješno okončana. Potpisali su i zapisnike o preuzimanju djece.

Ostali dio teksta pročitajte na ovom LINKU

Nema poruka za prikaz