Samo pet dana nakon osvajanja Mijatovića kose i pogibije Safeta Isovića, poginuo je i Safet Zajko. Bilo je to 17. juna 1993, oko 11 sati
Sarajevo i Bosna i Hercegovina imaju svoje heroje koje nikada neće zaboraviti, ljude iz naroda koji su u najtežim danima agresije na BiH pokazali hrabrost i veliko srce i koji su napaćenim građanima davali nadu da će četničko zlo koje ih ubija, teroriše, granatira kuće i stanove, odvodi u logore, siluje… prestati i da će sloboda zakucati na vrata.
Jedan od njih je svakako Safet Zajko, heroj i ključni čovjek odbrane Sarajeva. A ko je bio Zajko, taj snažni, vedri i ponosni Bosanac i Hercegovac koji je poginuo 17. juna 1993. na brdu Žuč, iza koga su ostale supruga Hidajeta i dvije kćerke Alma i Džana i hiljade neutješnih boraca i prijatelja. Safet Zajko rođen je 1. marta. 1959. u selu Gaočić kod Rudog od oca Salke i majke Dude. Nakon završene srednje škole, kao metalac po zanimanju, zapošljava se u metaloprerađivačkom preduzeću Zrak. Završio je školu rezervnih oficira pješadije u Bileći. Pred agresiju u BiH je imao čin rezervnog kapetana.
BEZ MRŽNJE
Početkom 1992. počeo je da radi na organizovanju i pripremanju oružanog otpora u sarajevskim naseljima Buča Potok, Boljakov Potok, Briješće, Sokolje, Pofalići, Velešići, gdje se formiraju jedinice Teritorijalne odbrane. Do početka agresije Safet je nastavio raditi na organizovanju i pripremanju oružanog otpora u ovom dijelu Sarajeva. Koordinirao je rad novoformiranih vojnih jedinica u sarajevskoj općini Novi Grad i radio na njihovom uvezivanju.
Iz već formiranih jedinica sa ovog područja nastali su 19. maja 1992. Prvi samostalni bataljon Okružnog štaba odbrane Sarajevo i 15. pješadijska brigada TO Novi Grad, koja je formirana 1. jula 1992. Daljim okrupnjavanjem jedinica i poboljšanjem organizacione strukture 1. oktobra 1992. formirana je 2. motorizovana brigada, na čijem čelu je bio Safet Zajko.
Zajkini roditelji, majka Duda i otac Salko, imali su dvanaestero djece. Safet je imao sedmoricu braće i četiri sestre.
– Radilo se i živjelo od zemlje. Neko je radio u preduzeću, neko na selu. Bio je društven, htio je izaći u susret svakome i pomoći. I prije rata, ne samo u ratu. Nisi kod njega mogao naći neku riječ mržnje. Volio je šalu. Bio je svuda dobrodošao ne samo dok smo živjeli na selu već i kasnije u firmi, u društvu. Odgojeni smo da nikada nikome nismo mogli pomisliti zlo, kaže njegov brat Abid Zajko.
A da je bio čovjek iz naroda, svjedoče njegovi saborci. Prisjećaju se da se Zajko jednom prikrao rovu na Žuči i slušao kako jedan borac govori drugom da je dobio dijete, ali da je rat, da nema ni hrane, pelena, ničega. Sa Žuči je došao u komandu i naredio logističarima da se snađu i da se tom borcu mora pomoći. Kada je jednom od boraca na Sokolju agresorskim granatama zapaljena kuća, vidjevši ga kako plače držeći djecu u naručju, Zajko ga je smjestio u svoju kuću. Eto, takav je bio Zajko.
Za ratne podvige dobio je ratno priznanje Zlatni ljiljan, a posmrtno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata Armije RBiH. Odlukom Predsjedništva RBiH posthumno je proglašen u čin brigadnog generala. Jedna od ulica u Sarajevu, u općini Novi Grad, kao i park, nazvani su po Zajki
Kao što je on, tako su i njegova braća stala u odbranu BiH. Nažalost, osim Zajke, poginula su još tri njegova brata.
Sulejmana (20) ubili su četnici 1. augusta 1992. pred očima njihovog oca. Ubili su ga iz puške po naredbi učitelja Vasilija Krstića. Istog dana ubili su kod Rudog i njegovog brata Halila (24). Dva-tri dana kasnije na Stijenicama ubijen je i Munir Zajko (22), koji se sa grupom boraca borio protiv četnika dok im nije nestalo municije. Tu je poginuo i Zajkin zet Hašim. U užoj porodici Zajko ima 20 šehida.
Samo pet dana nakon osvajanja Mijatovića kose i pogibije Safeta Isovića, poginuo je i Safet Zajko. Bilo je to 17. juna 1993, oko 11 sati.
Tog jutra razgovarao je sa bratom Abidom, kojem je uz pozdrav rekao: “Izdržat ćemo.” Oko 9 sati nazvao je Seada Čardakliju i rekao mu da će doći na kafu. Poslije pet minuta ponovo je pozvao i otkazao dolazak jer mu je došla delegacija iz Glavnog štaba s kojom mora ići na teren. Trebali su obići novoosvojene položaje na Mijatovića kosi. U delegaciji koja je obilazila liniju bili su: Ismet Alija, Asim Džambasović, Vahid Karavelić, Nedžad Ajnadžić i Ibrahim Dervišević.
TRI KRATKA RAFALA
– Kad smo se vraćali s Mijatovića kose, pozvao je članove delegacije da im pokaže bunker i rovove na najisturenijem dijelu linije. Mada je bilo opasno proći taj prostor, prešli smo ga puzeći. Kada smo stigli do najisturenijeg rova, vojnici su nam govorili da se čuvamo, ispričao je ranije general Ismet Alija, član Glavnog štaba ARBiH.
Prema kazivanju Asima Džambasovića, kada su krenuli nazad, Zajko ga je pozvao da dvogledom pogleda jedan neprijateljski bunker.
Dok su posmatrali neprijateljske položaje, iz tog pravca odjeknula su tri kratka rafala.
– Ja sam čučnuo refleksivno. Pošto je iza nas bila blaga padina, čuo sam zrna koja su udarala u zemlju. Sageo sam se instinktivno, istovremeno sa mnom i on. Osjetio sam metak pored svog lijevog uha, ali nisam vidio da je Zajko pogođen u glavu. Njegov život ugasio se bez riječi, izjavio je Asim Džambasović, član Glavnog štaba ARBiH.
Čim se vijest proširila, nastali su tajac i nevjerica među borcima. Za mnoge je to bilo kao da su izgubili najbližeg člana porodice. Majka Safeta Zajke Duda, koja je još početkom rata iz Rudog izbjegla u Tursku, saznala je ovu strašnu vijest u izbjegličkom kampu slušajući vijesti Radija BiH. Ostaće upamćena njegova izjava koju je dao novinaru Oslobođenja i Radija BiH Šefki Hodžiću.
– Čast je i poginuti. Za ovakvu stvar može da se žrtvuje i život, izjavio je Safet Zajko na Žuči, tamo gdje je i položio svoj život, piše Oslobođenje.
[…] Heroj lavljeg srca: Safet Zajko bio je jedan od ključnih ljudi za odbranu Sarajeva […]