Historija će zabilježiti da su vojni i politički “stvaraoci” onoga što se zove Republika Srpska, i što se veliča na neustavni 9. januar, osuđeni za najteže ratne zločine i genocid. Osudio ih je ne neki lokaklni, već međunarodni Tribunal pod kontrolom Ujedinjenih nacija (UN).
Pretresno vijeće (Haaškog tribunala) je, recimo, ustanovilo da je Momčilo Krajišnik, čelnik narodne skupštine srpske republike BiH “učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu” čiji je cilj bio izmijeniti nacionalni sastav stanovništva na područjima pod kontrolom republike bosanskih Srba tako što će se “počinjenjem raznih zločina drastično smanjiti zastupljenost nesrba u tom stanovništvu”. Dakle, to “konačno rješenje” je u temeljima RS-a.
Vijeće je, također, konstatiralo da je postojala rukovodstvena komponenta “udruženog zločinačkog poduhvata”, smještena u glavnom gradu republike bosanskih Srba na Palama, u kojoj su bili Krajišnik, Radovan Karadžić i drugi vođe bosanskih Srba; lokalna komponenta tog udruženog zločinačkog poduhvata nalazila se u općinama republike bosanskih Srba i održavala je tijesne veze s rukovodstvom na Palama.
Ovo je dio presude Preteresnog vijeća koju je 17. marta 2009. pročitao sudija Fausto Pocar.
Strateški ciljevi i genocid
Zločini koji su doveli do ove i drugih presuda pripremani su mnogo prije nego što su se stvarno dogodili. To je još u prvoj optužnici Haškog tribunala naveo prvi haški tužilac Richard Goldstone, primjećujući da su najveći zločini na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata počinjeni upravo u Bosni i Hercegovini.
Nije slučajno predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko, također, svjedočeći pred Međunarodnim sudom pravde, kazala da su Srbija i JNA od 1981. godine pripremali rat i scenarij raspada Jugoslavije jer je “Srbija oduvijek shvaćala Jugoslaviju kao tzv. veliku Srbiju”.
Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH koja je usvojena na 16. sjednici skupštine tadašnje “srpske republike Bosne i Hercegovine” 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci.
Radovan Karadžić je tom prilikom kazao da je potrebno usvojiti šest ciljeva da bi se “osigurala srpska pobjeda”, a sve je dokumentirano u “Službenom glasniku RS” iz 1993. godine”. Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Potočari, svojevremeno je kazao da je Krajišnik “biću iz pakla”, to jeste Karadžiću, dao “strukturu, pečat i protokol”. Tako je stvarano ono što se slavi 9. januara.
Na ovaj dokument je prije skoro 20-tak godina ukazao i američki historičar Robert Donia, kojeg je Haški tribunal angažirao za sudskog vještaka eksperta.
Donia je tada otkrio da je Ratko Mladić na toj skupštini, kada je i imenovan za komandanta Vojske RS, ustvrdio da “šest tačaka koje se trebaju provesti u stvaranju RS znače – genocid”.
Splitska Slobodna Dalmacija 2011. godine je objavila transkript sa 16. sjednice skupštine bosanskih Srba. Kako je navela novinarka Zdravka Soldić-Arar, istina je, zaista, da je zločinac Mladić tada kazao:
“To je, ljudi, genocid! Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je… to neće… Ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid! Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo. I njima je mjesto sa nama i pored nas”, kazao je Mladić, što ga nije omelo da, jasno, učestvuje u realizaciji genocidne namjere.
Sve ovo objašnjava kako su tako sistematično i planski ljudi ubijani, njihova tijela zakopavana, a kasnije godinama skrivana u primarnim, a najčešće u sekundarnim, tercijarnim i drugim grobnicama.
Kako su vršeni progoni, uništavani kulturno-historijski spomenici…
I, zaista, u prvom strateškom cilju Karadžić je definirao “državno razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice”. Smatrao je da bi “oni koji su naši neprijatelji” iskoristili priliku i nastavili da nasrću na Srbe “ako bismo i dalje ostali zajedno u istoj državi”.
Drugi strateški cilj je koridor između Semberije i Krajine, a treći “uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminiranje Drine kao granice između srpskih država”.
“I s jedne i s druge strane Drine smo mi i naš strateški interes i naš životni prostor”, rekao je Karadžić.
Zato je počinjen genocid u srednjem Podrinju. Zato su napadani Srebrenica, Žepa, Goražde i druge enklave.
Četvrti strateški cilj je uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi, a peti “podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio”, što će se na koncu i dogoditi nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Šesti strateški cilj, i ne nevažan – reći će dr. Dabić – jeste izlaz “srpske republike Bosne i Hercegovine” na more. Karadžićeva ideja bila je da RS izađe na more kod Sutorine u današnjoj Crnoj Gori, nad kojom ovih dana na prilično otužan način kuka jedan bivši velikodostojnik.
Upravo onako kako istraživači tvrde zločina – genocid je uvijek strategija države. Znamo i koje. I ovaj dokument dokaz je svima koji imaju i najmanju dilemu – da genocid nije bio neka odmazda već temeljit plan čije je provođenje odavno zacrtano.
Nažalost, politika koju su zastupali preminuli Krajišnik i Karadžić bit će nastavljena u agendi nekih novih Dodika, Vučića, Dačića…Upravo oni danas slave neustavni dan RS-a, 9. januar.
Izvor: Radio Sarajevo.ba
[…] Historijske činjenice / Republika Srpska je rođena iz genocida […]