Papa Franjo je po mnogo čemu drugačiji od svojih prethodnika, a njegovi potezi nerijetko izazivaju kako oduševljenje tako i šok. Nije tajna da konzerevativniji dijelovi Katoličke crkve jedva čekaju da zaborave ovog nimalo uobičajenog papu.
Dakako, tu je niz razloga i problema kako unutrašnjih crkvenih, tako i međunarodnih državnih u kojima papa Franjo “odstupa” od vrlo strogih pravila pontifikata. Tako su ga nedavno kritikovali zbog odlaska u Ujedinjene Arapske Emirate, gdje je, pod okriljem arapskih autokrata, zajedno sa šejhom Azhara, promovirao “Povelju o ljudskom bratstvu radi svjetskog mira i suživota”. Međutim, papa Franjo se nije osvrtao na kritike, već je svojim novim potezima i kritičarima i podržavateljima dao prostora za komentare, pohvale i negodovanja.
Tako je 11. aprila Vatikan objavio snimak u kome papa Franjo kleči i ljubi stopala političkim liderima Južnog Sudana, moleći ih da učine sve kako se ne bi vratili u građanski rat. Papa je kazao predsjedniku Salvi Kiiru, njegovom bivšem zamjeniku i vođi pobunjenika Rieku Macharu i trojici potpredsjednika da poštuju primirje koje su potpisali te da se posvete formiranju vlade nacionalnog jedinstva slijedećeg mjeseca. “Molim vas kao brat da ostanete u miru. Molim vas svojim srcem, krenimo naprijed. Bit će mnogo problema, no oni nas neće nadjačati. Riješite svoje probleme”, poručio im je papa Franjo.
Gdje su ‘nestali’ katolici iz entiteta RS?
Tako je i ova gesta 82-godišnjeg pape, koji je, uz asistenciju pomoćnika, kleknuo i poljubio cipele dvojici sukobljenih vođa i nekolicini drugih ljudi u prostoriji, osim što je prekršila strogi vatikanski protokol, izazvala i odobravanja, ali i osporavanja. Mnogi su u ovoj gesti pape Franje ponovno uočili njegovog duhovnog pretka i uzora, srednjovjekovnog duhovnjaka, koji je na sličan način pokušavao miriti tadašnje političke moćnike u jeku Petog križarskog pohoda (1217-21). Dakako, radi se o Franji Asiškom, katoličkom svecu i utemeljitelju Franjevačkog reda, zaštitniku siromašnih, ali i istaknutom misionaru Katoličke crkve. Upravo je po njemu bivši argentinski kardinal Bergoglio uzeo svoje pontifikalno ime Franjo.
Posjeta Ujedinjenim Arapskim Emiratima početkom februara, kao i posjeta Maroku u martu, desila se upravo na 800. godišnjicu historijskog susreta Franje Asiškog i Sultana Melika al-Kamila. Poruke koje su poslate sa ovih susreta potcrtavaju važnost dijaloga, unatoč teškim sukobima koji danas traju ili pak prijete, kao što je to bilo i tokom križarskih ratova.
Ovih dana je u našoj zemlji, a i u regiji, zapažena tema najavljena posjeta Milorada Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Vatikanu. Prema onome što mediji pišu, uglavnom prenoseći izjave i najave Dodika o sadržaju razgovora, čini se kao da pravog dijaloga neće biti. Dodikovi medijski spinovi ovu državničku posjetu prikazuju kao da se radi o spisku želja bosanskosrpskog političara, koji ipak, sviđalo se to nekome ili ne, u Vatikan ide u kapacitetu državnika, dakle predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, jer je jedino u tom i takvom kapacitetu mogao dobiti poziv i primljen u audijenciju kod pape.
Dodik najavljuje kako će papi govoriti o ustaškim zločinima iz Drugog svjetskog rata nad Srbima, kako će razgovarati o izgradnji memorijalnog spomen-parka jasenovačkim žrtvama u Donjoj Gradini, ali ne spominje hoće li tema razgovora biti zločini koje su počinili Srbi iz 1990-tih, kada su sa prostora pod kontrolom Srba protjerani katolici Hrvati i muslimani Bošnjaci, srušene njihove bogomolje i popaljena njihova imovina. Na posljedice ovih zločina podsjetio ga je banjalučki biskup Franjo Komarica, kojeg raduje susret poglavara Katoličke crkve i predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a koji od pape očekuje da Dodika upita gdje je nestalo 95 posto katolika u bh. entitetu Republika Srpska.
Progon i svojatanje Bosanske crkve
Dodik će razgovarati i o ugovorima između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve s Bosnom i Hercegovinom, ali nije propustio napomenuti kako će nastaviti opstruirati poptisivanje istog ugovora s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini. Jer, prema Dodiku, Islamska zajednica “traži mnogo veća prava”. Bez obzira što su ekspertske grupe Vijeća ministara i Islamske zajednice na ovom prijedlogu ugovora radile godinama i došle do usaglašenih stavova, uzimajući u obzir neke vjerske specifičnosti koje postoje i kod katolika i kod pravoslavaca i koje su kao takve prepoznate u ugovorima Katoličke i Srpske pravoslavne crkve u njihovim ugovorima s Bosnom i Hercegovinom, Dodik je izričit da “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine neće donijeti odluku kojom bi to prihvatilo”, unatoč negodovanjima iz Islamske zajednice.
Dodik će s papom razgovarati i o dešavanjima u svijetu, o terorizmu, o saradnji i miru, iako u vlastitoj domovini čini sve da mir i sigurnost naruši, od donošenja zakona o rezervnom sastavu policije u RS-u do onih koje olakšavaju naoružavanje, preko nerazriješenih ubistava i sve otvorenijih secesionističkih prijetnji, a da ne govorimo o njegovim stalnim i permanentnim verbalnim silovanjima građana ove zemlje i napadima na Bosnu i Hercegovinu, istu onu državu pod čijom zastavom i političkim legitimitetom je jedino mogao dobiti audijenciju kod poglavara Vatikana.
Dodik će papi Franji prenijeti i pozdrave srpskog patrijarha Irineja, kojemu je par dana prije posjete ipak morao otići po dozvolu u Beograd, a koju je, uz “blagoslov”, izgleda i dobio, jer poznato je da se Srpska pravoslavna crkva oštro protivila zbog najava oko moguće kanonizacije kardinala Alojza Stepinca. To je pogoršalo odnose SPC-a i Vatikana i onemogućilo najavljivane međusobne susrete i posjete, iako je kanonizaciju Stepinca papa Franjo očigledno usporio.
Interesantno je da Vatikan i Srpska pravoslavna crkva kada je Bosna po srijedi baštine intenzivnu saradnju još od 12-14. stoljeća, kada su “i srpska pravoslavna crkva jednako kao i rimska u vjernicima crkve bosanske gledala hereteike, iako za to nije imala opravdanja”, kako to tvrdi Jaroslav Šidak u svojoj knjizi Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni iz 1940. godine. Obje crkve su Bosansku crkvu, koja se, prema istom autoru, “oformila kao samostalna hrišćanska crkva i takvom ostala kroz čitavo trajanje srednjovjekovne bosanske države”, progonile, svojatale, optuživale i proklinjale.
‘U leglu smrtnih neprijatelja’
No, pitanje je sada da li Dodik može ispuniti obećanje Irineju i pred papom govoriti u svojstvu izaslanika srpskog naroda, budući da ga Vatikan poziva kao državnika i predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što je, na neki način, i sam Irinej potvrdio, oslovljavajući Dodika titulom “naš predsjednik”. Zanimljivo je kako će na ovo tituliranje Dodika gledati predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. K tome, imajući u vidu razmjerice o kanonizaciji spornih ličnosti iz prošlosti između Vatikana i SPC-a, također je zanimljivo da li će u Vatikanu biti riječi o veličanju i političkoj kanonizaciji ratnih zločinaca u Srbiji i RS-u, kako onih iz Drugog svjetskog rata, tako i onih iz nedavnih ratova tokom 1990-tih.
U organizaciju posjete Dodika Vatikanu nije bila uključena Katolička crkva, već je, kako to i dolikuje nivou suverenih država, glavni posrednik bila Ambasada Vatikana, odnosno Apostolski nuncij u Sarajevu. Kakve će poruke Dodik dobiti u Vatikanu, u tom “leglu smrtnih neprijatelja srpskog naroda”, kako su Vatikan često nazivali savremeni srpski crkveni i politički oci, ostaje da se čuje. Bosna i Hercegovina je u do sada najtežoj krizi poslije Daytona, a glavni generator te krize, stalni i neumorni provokator nemira među njenim narodima je upravo Milorad Dodik. Možda ćemo na pravoslavni Veliki petak i mi u heretičkoj Bosni ugledati neki čudni gest ili Božije proviđenje.
Možda se papa Franjo i Dodiku sagne ljubiti stopala, jer blagoslovi su tu, pitanja su na stolu, pokloni su vjerovatno spremljeni, a i akutna kriza u Bosni i Hercegovini izgleda zaslužuje jedan takav ponizan kršćanski čin.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera