Pred samu agresiju na Bosnu i Hercegovinu u toku mjeseca Ramazana boravila sam kod nene na Capardama, lijepom prigradskom naselju kod Zvornika. Te godine sam završila srednju školu u Kalesiji i zaposlila se u Zvorniku, vjerujući da me čeka lijepa budućnost. Za vrijeme Ramazana osjetila se neka napetost i strah se uvlačio među nas Bošnjake. Često smo sretali po gradu u uniformama JNA – vojnike, neuredne, pijane, što je davalo lošu sliku i izazivao baš ružan osjećaj. Za Bajram sam namjerila sa kolegicom na vašar na Omahi; i odemo mi do autobuske, međutim nigdje busa. Vidimo dole niz cestu tenkove. Pronijela se priča da će Kula biti napadnuta. Ništa od vašara. Bježi kući. U kući isto to veče zazvoni telefon. Bio je to jedan moj školski drug koji je otišao odmah poslije škole na odsluženje vojnog roka. Srbin. Kaže: – ”Elvira molim vas budite oprezni, najbolje bi bilo da odmah bježite nekud, biće svega, nije nikako dobro da ostanete tu”.
Sutradan smo nana i ja uspjele izaći i doći do mojih u Kalesiju, a nana je otišla kod dajdže u Živinice. Moj školski je, ispostavilo se bio u pravu. Ubrzo je u Zvorniku i duž cijele Drine nastao pakao. Čak je i Kalesija pala, i mi u bjekstvu završimo u Banovićima. Ja sam tada imala 19 godina, tek ono djevojčurak, a i po konstituciji prilično sitna, tako da su me svi tretirali kao dijete i jedva čekali da me kud pošalju. Kako su počeli konvoji žena i djece ići ka Hrvatskoj, jedan dan babo i majka me bukvalno na silu utrpaju u jedan bus da idem u muhadžirluk u Hrvatsku.
Imala sam neki čudan ruksak, nekako dugačak. Moj je bus bio prilično star, i u vožnji preko planine Zvijezde, prašina je prekrila taj ruksak. Kad smo stigli u Hrvatsku, izašli smo svi na neki stadion. Trava zelena, a onaj moj dugački ruksak prašnjav, kad sam ga pogledala ja sam u tom trenu vidjela mezar. Prva misao mi je bila, ako ću umirijeti-, što u tuđini? Ja hoću da umrem u mojoj Bosni. Sa kolegicom sam raspoređena u Omiš kod nekih divnih ljudi, bili smo tu skoro tri mjeseca. Većina prognanika je odlazila dalje u ostale zemlje Evrope, najviše u Njemačku. Nas dvije nismo htjele dalje, a kako je vrijeme odmicalo mi smo svakim danom sve više žudile za povratkom. Svakodnevno smo izlazile na jedno proširenje na magistrali, gdje su konvoji koji idu ka Bosni često stajali, i pokušavale se ukrcati na neki. Ja sam imala momka u Švicarskoj čiji je babo organizovao konvoje. Pronašao me je telefonom i nudio da odem do Zagreba gdje su njegovi imali stan, onda bi me oni prevezli do Švicarske. Ja sam to glatko odbila, jer meni je samo Bosna i ono što preživljava moj narod bilo u pameti i morala sam nazad. Jedan dan obilazeći konvoje, vidjesmo da je u jednom kamionu samo vozač, i on nas primi. Vozili smo se tri dana do Živinica, ali ništa nije bilo teško. Išli smo kući. Susret sa porodicom je bio nešto neopisivo posebno. Otac i brat već prekaljeni borci pričaju o podvizima, a ja mislim: ”Sutra i ja postajem vojnik”.
PRISTUPANJE ARMIJI RBiH: Kako sam i naumila, odmah sutradan se prijavim i dobijem raspored u prijemnu ambulantu u Kalesiji. Tu sam se nagledala svakakvih scena. Linije su bile blizu, svi ranjenici su dolazili prvo kod nas, a teže ranjene smo zbrinjavali i slali za Tuzlu. Stanovala sam kod svojih u Živinicama i svaki drugi dan išla pješke do Kalesije i nazad. Krenem pa ako naleti šta na četiri točka dobro je, ali više sam pješačila nego se vozila. I tako puna tri mjeseca. Jedan dan u ambulantu dođe Kale, komandir izviđačko diverzantske čete Rambo, i pravo kod mene:
– “Elvira bil’ se ti se pridružila mojim diverzantima, ostali smo bez sanitetlije”.
Svetlana čuvena Ukrajinka koja je od početka agresije bila u toj četi, i zaista bila poznata kao veliki borac, vraćena je u Ukrajinu, jer je imala malo dijete. Trebalo je zamijeniti takvu osobu. Ja sam bez razmišljanja pristala. I moja kolegica Dina Mešanović izrazila je želju da se pridruži, tako da smo obje prekonoći počele živjeti vrlo opasan život. Rambo četa je bila već dobro poznata i uz Živiničke Ose najpopularnija grupa. Počela su i prva izviđanja, pa onda i akcije. Adrenalin je rastao do neviđenih mjera, ali Dina i ja nismo odustajale i išle smo u svako izviđanje i akciju. Saborci su imali puno povjerenje da ih nećemo iznevjeriti i da će ako, ne daj Bože, budu ranjeni, brzo biti zbrinuti. Dok sam radila u Kalesiji u sanitetu nije na sreću bili smrtnih slučajeva.
A onda jedan dan jedan naš saborac je teško ranjen. Metak mu je prošao kroz prepone i imao je jako arterijsko krvarenje. Mi u sanitetu smo učinili sve što smo mogli i ubacili ga u auto. Bio je tu prisutan i doktor. Ja sam bila uz glavu ranjenika i kako je vrijeme odmicalo on je poprimao u licu neku čudnu žutu boju. Krvarenje je bilo moguće jedino hirurški zaustaviti, a vrijeme je izmicalo. Ja sam osjetila da mi se nesvijesti od nekog čudnog straha. Bilo je to prvi put da gledam smrt. Doktor mi govori da mu stavim masku s kisikom na usta, a ja već potpuno gubim svijest. Vidjela sam onaj zadnji izdisaj i momenat kad se smirio. Ranije sam slušala kako je uz umirućeg prisutan melek smrti, Azrail, i baš sam to nekako osjetila. Brzo sam se povratila iz tog šoka i zaista nikad više me nije bilo strah ni od čega.
Dani prolaze i jedinica se mijenja. Teško ranjeni i poginuli svakodnevno nas napuštaju. Diverzantska četa korpusa je tražila sanitetlije, i mene i Dinu su prebacili kod njih. To je bila elitna borbena jedinica. Nastupali su bez zaziranja i straha ali je bivalo i puno poginulih i ranjenih. Dodjeljivani su im najteži zadaci.
Sjećam se tako i jednog teškog momenta, kad je poginuo mladić Bernes Šiljković. Bio je 1979. godište. Imao je tek petnaestak godina, ali je bio ludo hrabar. Bili smo na Vozućoj. Trebalo je zauzeti neke kote, Čedinu kuću i Mali šiljak. Mi smo u privlačenju došli preblizu i nismo imali nikakvog zaklona. Samo glavu da podignemo i gotovo. Ja sam sugerisala grupi u kojoj sam bila, Dina je bila sa drugom, da se vratimo malo u jedan potok i sačekamo da i ostale grupe napadnu. Oni su me poslušali i vjerovatno smo tako izbjegli veće gubitke. Kad je zapucalo bilo je strašno. Bernes je ustao ispalio rafal, viknuo Allahu Ekber… i samo je pao. Pored njega je ekplodirala zolja kojom su četnici gađali. Ja sam ispalila jedan rafal iz zaklona i prišla mu. Nije bilo krvi nigdje po tijelu, samo na sljepočnici mala rupica. To je bilo dovoljno da ugasi jedan mladi život pun čestitosti, ljepote, snage, patriotizma… Gledajući kako da ga izvučem, nisam ni primjetila da sam ostala potpuno sama sa poginulim saborcem. Spremila sam ga za izvlačenje i motorolom pozvala Dinu koja je preko minskog polja prešla i došla do nas, pozivajući i ostale saborce da pomognu da izvučemo Bernisa. Četnici su se spuštali niz šumu ka nama. Bili su na nekih pedeset metara, ali hvala Bogu, uspješno smo izvukli našeg šehida. Saborci su nas dvije veoma poštovali. Bili su sigurni da ih nećemo ostaviti ni mrtve. Tako iz bitke u bitku.
Jedan dan nam ponude da malo odmorimo, da pristupimo nekoj vojnoj obuci u kasarni, da bi dobile dodatne vještine i znanja. Odabrale smo i ja i Dina da budemo vezisti i uspješno smo završile obuku.
Meni su ubrzo ponudili da budem vezista u Komandi Drugog korpusa što sam i prihvatila. Postavili su me za komandira desetine i dobila sam čin Štabnog narednika.
Radeći u Korpusu imala sam priliku pratiti vjesti i događanja na različitim ratištima. Čini mi se, rat se bliži kraju. Juli 95. Srebrenica. Haos. Ja sam sa komandantom na Baljkovici. Dolaze preživjeli iz kolone smrti. Ljudi su uplašeni, premoreni. Iscrpljeni, na leđima nose već odavno umrle saborce, braću, ukočena tijela. Gledajući stravične prizore, pokušavala sam pomoći koristeći svoje znanje stečeno za vrijeme borbi. Previjala sam ih i zajedno s njima plakala.
Ne ponovilo se!
Poslije Jula ’95, više ništa nije bilo isto… Potpisan je Dejton. Povukli smo se u kasarne. Formirale su se neke nove jedinice. Oko mene se tih dana vrtio jedan naočit, kapetan Zinet (Zinko) Butković. Bio je u Živiničkim osama. Borčina. Poklanjao mi je puno pažnje, ali ja sam bježala. Bojala sam se veze. Jedan dan brigadni hodža u šali mi dobaci: – ”Ne bježi. Proučio sam vam ja dovu i to je gotovo.”
Kako su dani prolazili u meni se javio osjećaj prema Zinku, tako da smo se ubrzo i vjenčali. U profesionalnoj vojsci Federacije ostala sam do 2002. godine, a Zinko do 2004. Ja sam rodila dvije krasne cure Eminu i Fatimu, a Zinko stekao penziju. Borili smo se sa PTSP-ijem, ali hvala Allahu prebrodili smo i to.
I sada da me neko pita: ”Bil’ ponovila?”, odgovorila bih: ”Sve iz početka.”
I ako, ne daj Bože, opet zatreba Bosni, ja sam tu. Do zadnjeg daha mog života.
(Harun Hodžić; Bošnjaci.net)