Kod njega sam nakon toliko godina. Mnogo se promijenio, do neprepoznatljivosti. Nekada markantan, korpulentan, pravi ljepotan.. Gledam ga sada, ispijenog i blijedog lica. U invalidskim kolicima.. Bolest je uzela maha.. Sjećanje me odnese u vrleti prošlosti.. Naša mladost. Ljubav.. Zajedničke godine. Toliko vremena zajedno. Nježnosti.. Obećanja.
A onda se pojavi Selma.. Sa svojim šarmom. Bogatstvom. Pedigreom.. Njegovi nisu bili zadovoljni što je planirao budućnost sa mnom.. Kćerkom običnog radnika konfekcijske firme.. On ih nije slušao.. Sve dok sudbina ne posla Selmu.. Da pokvari. Da uništi.. Da prekine. Tolike godine pažnje i ljubavi.. Ostavio me je kao da se nikada ni sreli nismo.. Njegovi su bili oduševljeni.. Neko ko je njihovog ranga.. Neko ko je iz društva novobogataške elite.. Ostala sam sama sa uspomenama.. Plakala sam.. Onda sam jedne večeri, na obali rijeke odlučila.. Sa suzama sam skinula vjerenički prsten i bacila daleko, daleko.. U dubine plave rijeke.. Otišla sam ubrzo u Njemačku.. Hanover.. Poslije dvije godine sam upoznala njega.. Nihada. Mog sadašnjeg supruga.. Odlučili smo se na brak.. Došla su djeca. Predivna Alma i Esmer.. Nihad je radio kao vozač kamiona a ja sam radila u bolnici.. Dobro smo zarađivali.. Prilično smo se snašli..
I onda nakon toliko godina, vidjeh na TV- u. Mirsad bolestan. Teško. Skupljaju novac za liječenje u Turskoj.. Uz izgovor da trebam roditeljima hitno, Nihadu sam rekla da putujem u Bosnu.. Na dan, dva… Složio se..
Stigavši raspitala sam se za Mirsada.. Ostao je sam u svojoj bolesti.. Selma mu okrenula leđa čim je saznala za dijagnozu.. Saznala sam i da je kroz kocku i lumpovanja ” proćerdao” imetak.. Kažu da je patio. I pio.. Niko nije znao razlog..
I evo me sada kod njega.. Pogled mu je tužan.. Gleda u daljinu, preko mog ramena.. Na licu mu grimase.. Trpio je velike bolove.. Nije me prepoznao.. Tolike godine i bolest su učinile svoje. Velika ljubav i zajedničke godine su otišle u zaborav.. Otišle su preko horizonta u beskrajno more zaboravljenih istina.. Uplatila sam na račun kompletan iznos liječenja.. Kad su saznali da je uplaćeno, otišli su u Tursku odmah.. Sa njim je bio njegov brat.. Ja sam ostavila narukvicu u kovertu i adresirala na njegovo ime.. Narukvica je sinonim početka naše ljubavi.. Početka tolikih zajedničkih godina i nježnosti… A on će onda znati…
Vratila sam se u Njemačku svojoj porodica.. Bila sam uprkos svemu, nekako sretna.. Uslijedilo je nekakvo neobjašnjivo olakšanje.. Nisam više sebe hvatala kako zurim u daljinu.. Ipak sam ispala čovjek.. Za razliku od njega..
I njegovih..
Život se vratio odavno u normalne tokove..
Onda sam pripremajući ručak, vidjela njega na TV-u.. Izliječen. Gost u studiju.. Zahvaljuje.. Nepoznatom donatoru . Blagosivlja.. A ja znam da je dobio narukvicu.. I da zna.. Vidjela sam po njegovom pogledu..
Suza mi se otrgnu i pade na friško izrezano povrće.. I odjeknu.. Kao eksplozija.. Kao podsjetnik da jedna velika ljubav ostaje u ćošku svakog srca i čeka priliku da izađe. Da se pokaže.. Da pomogne. Da osjeti dušu koju je nekad voljela.. Dočekala sam svoju porodicu, muža i djecu, nikad sretnija.. Jer i pored svega, ljubav čovjeka čini čovjekom..
Autor teksta: Elvir Peštalić/Foto: Ilustracija