“Buku diže punu otrovnica, jedan Stojan od Mletaka”, stih je koji nas vraća u daleku 1969. godinu. Kako je benigna književna misao izrečena u Vašoj pjesmi iskorištena za Vaš intelektualni progon?
– Jesam li stradavao kao što se priča da „pisci ponekad stradavaju zbog svojih ideja“? Jesam, i to je zapravo područje moje biografije koje mi nije izniklo iz života kao takvoga, nego iz literature.
Dakle, započelo je pojavom moje pjesme „Akšam olur“ (Noć pada), koju nisam mogao objaviti u BiH, nego je izašla u Hrvatskoj, 1969., u sklopu jedne Mihalićeve antologije. U mostarskoj “Slobodi” izašla je unutar pohvalnog kritičkog zapisa Milivoja Krunića o mojoj knjižici “Al Sajab i kamena vaza”. A onda je hajka započela i – promijenila mi život!
Oni koji su se sa mnom družili tih prvih zagrebačkih godina (u prostorijama Islamske zajednice), „nepoznatom nekom“ prenosili su koje se ideje rađaju u mojoj glavi i o kojim im govorim: da trebamo osnovati nacionalna kulturna muslimanska društva, da trebamo pokrenuti (nacionalni) muslimanski književni list…. i zamalo ću dospjeti na naslovnice jugoslavenskih listova, u 25. godini.
U svom briljantnom eseju o političkim gibanjima u Jugoslaviji i posebno u BiH 1968-1970., pisao je dr. Kamberović, pa je u svoju studiju uvrstio i opširniji citat iz Informacije o idejnim skretanjima (ili se tako nekako zvala) koji se razrađivao po svim partijskim ćelijama i kvartovskim frontama. Dr. Kamberović navodi primjer koji se “odnosi na diskusiju na sjednici RKSSR – NBiH 29. 9. 1970. gdje se osuđuje djelovanje muslimanskih nacionalista iz kruga muslimanskih intelektualnih krugova u Zagrebu “pod uticajem sa strane od (…) krugova u Zagrebu, koji su za tu svrhu koristili mostarskog mladog pjesnika Kajana…
Zašto sam se ja, mladi pjesnik, našao u partijskom dokumentu kao dušmanin državne partijske strukture, kao minijaturni igrač u mesdžidu IZ Zagreb? Kamberović ima svoju misao, svoju tezu. Kaže: “Teza koju ja zastupam glasi da je afirmacija bošnjačke nacije od strane komunista značila pokušaj izbacivanja Islamske zajednice iz kompleksa nacionalnog djelovanja…”
Kad je to buknulo, izgubio sam i posao u Zagrebu, došao u Mostar – ali ko me god susreo od prijatelja ili poznanika, okrenuo bi glavu na drugu stranu… i prošao, jer me kao nije vidio. Dragocjeno mi je bilo da to ipak nije uradio jedan moj školski prijatelj u Mostaru, poznati borac, živi heroj, Ševkija Džiho. On mi je prišao. On mi je bio i on mi je ostao do danas prijatelj.
(Iz teksta “Kajan: Sa 25 godina su me označili kao dušmanina” od Alena Zečevića; 14. juni 2019.)