Ibrišimović: Više volim da budem mali musliman, nego veliki čovjek

Više volim da budem mali musliman, nego veliki čovjek

Pa može se reći i tako, ali rekao sam, čini mi se, da više volim da budem mali musliman nego veliki čovjek. A možda sam mogao reći i da više volim da budem malo musliman, nego puno čovjek, ili nešto u tom smislu. Ali bilo kako bilo, kao čovjek sam od Boga dat, a kao musliman sam Božjom milošću zadat i u tome je stvar. Postoje i džini, nevidljiva bića, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji čovjek koji bi htio da bude inženjer, nije zadovoljan samo time da bude čovjek, postoji čovjek koji bi htio da bude još nešto osim to što je čovjek… Ali kad kažeš „više volim da budem musliman nego čovjek“, to u prvi mah nikome ne ide u glavu.

Prije svega ne zna se šta je to čovjek, a ono što se zna, nije baš za svaku pohvalu, a ako i jeste za pohvalu, veoma je sumnjivo, nesigurno, promjenjivo i neutemeljeno. Još od djetinjstva pamtim često izgovaranu frazu dragog ruskog pisca i čovjekoljuba Maksima Gorkog: „Čovjek, kako to gordo zvuči!“ Danas bi te riječi, u najmanju ruku, zvučale komično, zar ne? Ali da se načas poslužim riječima pametnijeg od sebe: „Sadašnjost zahtijeva isto ono što prošlost nije uspjela: da čovjek samosvjesno i kritički objasni čovjeka.“ (R. D. Laing: Politika doživljaja) To evropsko i ovovremeno „čovjek“ vjerovatno ide od renesansnog okretanje čovjeka od Boga čovjeku, u nas, posljednjih pô stoljeća, podržano još komunističkom idejom i upravom.

Kad god je Allah u Kur’anu pomenuo čovjeka, pomenuo ga je pokudno, s negativnim atributima, osim na jednom mjestu, sad se ne mogu sjetiti u kojem suretu, gdje se kaže da je Allah čovjeka stvorio u najljepšem obliku, čak, koliko se sjećam, kaže se u „savršenom obliku“, ali odmah potom slijede ajeti opomene koje, interpretirani mojim riječima glase, da će Allah čovjeka, ako ne bude dobar, ako ne bude valj’o, ako ne bude kako treba i u tom smislu, vratiti u najniže nizine, bićemo vraćeni, ako smijem tako reći, do kambrijske eksplozije, ili možda čak do stromatolita… ili ko zna gdje.

Povod za taj moj sablažnjivi izričaj bio je prilično banalan. Naime, često sam slušao kako ljudi govore: „ Ma, nije važno koje si vjere, važno je da si čovjek!“ i muslimani su, čini mi se, nasjedali na tu floskulu.

Moja je želja biti jedino musliman i ništa drugo, sve drugo je efemerno. Tako bih bio zadovoljan, naravno, u nadi da će i Allah biti zadovoljan mnome. Svaka je dvojba vezana uz pojam čovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih čovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, nažalost, još uvijek prečesto čovjek. Doduše, jezik se ne može lišiti riječi „čovjek“ i, dakako, što bi je se lišavao, pogotovo, recimo, riječi „ljudina“!

Unutar ovako naznačenog odnosa čovjek – musliman, razlika je u tome što su u polju „čovještva“ stvari relativizirane, a u polju „muslimanstva“ stvari se ne dosežu, pa u ovozemaljskoj, dunjalučkoj ravni, što se tiče ljudskosti, niko izgleda, za sada, nema očiglednu prednost, ni ljudi ni muslimani. Visoku razinu civilizacije čovjek je posljednjih tri stotine godina dosegao odvojivši se od crkve, u islamu nikad ništa ni u nauci ni u umjetnosti nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim. Ali posljednjih tri stotine godina u islamu ništa nije ni nastalo. Čovjek danas živi u svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samouništenju, musliman se nada Božijoj milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovdje.

Što se tiče toga može li se danas biti musliman, može se svuda biti musliman, čak i u Holandiji i u Americi, ali je biti musliman svuda pokuđeno, pa i u Bosni.

Posljednji intervju s Nedžadom Ibrišimovićem; Behar, Časopis za kulturu i društvena pitanja

Nedžad Ibrišimović je preselio na ahiret 15. septembra 2011. godine.