Piše: Jagoda Savić
Ovaj tekst je nastavak priče objavljene 10 avgusta 2024 godine, o majci iz porodilišta u Nišu kojoj nisu dali da izvede svoju novorođenu bebu iz bolnice. Bebu smo smjestili u kontekst pitanja da li u Srbiji ima otmica beba ili je to samo naduvani problem koji forsiraju nevladine organizacije. Pokazatelji koje sam nakon toga prikupila daju dosta svjetla na ovaj problem. Prvi pokazatelj kog želim da istaknem je da su najveći krivci za stvaranje predstave o otimanju beba državni organi koji na podnešeni zahtjev ne daju informacije od javnog značaja. Državni organi svojim ignorisanjem postavljenih pitanja sami podstiču sumnju u nezakonitost svog rada. Zadnji takav primjer je bila ministrica Milica Zavetnica koja je ćutala kao mutava i prisilila me da problem te bebe istražim sama. Osim što je ostavila utisak nekulturne osobe, Milica ničim nije doprinijela građenju pozitivne slike o svom ministarstvu u ovoj konkretnoj situaciji.
Drugi pokazatelj se odnosi na korisnike usluga centara za socijalni rad, jer se informacije o njima ne mogu iznositi u javnost. Privatnost potrebitih osoba treba štititi u svakoj situaciji, čak i kad postoji javni interes za donošenje procjene da li su centri za socijalni rad prekoračili ili zloupotrijebili svoja ovlaštenja. Ustanove socijalne zaštite nisu zainteresovane da nađu prikladan odgovor koji neće narušiti privatnost osobe koja je u centru nečije pažnje da bi zadovoljili zahtjev za pristup informacijama. Mogu se pozvati i na zakon o zaštiti ličnih podataka, i na interes maloljetne djece da im se porodične prilike ne objavljuju u javnosti i sto drugačijih izgovora, ali ono tupavo ili bahato ćutanje urušava njihov kredibilitet, a nas ometa da radi objektivnosti saslušamo i drugu stranu.
Neki su me pitali što sam zapela za tu bebu iz Niša. Mislim da je glavni razlog što sam u očima te porodilje vidjela dušu, ranjivu i ranjenu, koju socijalna služba nije bila u stanju da primijeti. Duša je ono najvrednije što imamo, i zato sam se potrudila da iz validnog izvora dobijem nezvaničnu usmenu informaciju o okolnostima zadržavanja bebe u porodilištu. Bile su mi rečene tri stvari, da je majka imala kriminogeno ponašanje, nekoliko djece i psihijatrijsku dijagnozu .
1.)Kriminogeno ponašanje
Majka porodilje, pedesetšestogodišnja baka zadržane bebe, je rekla da je njena kćerka kao maloljetnica nekoliko puta bila prijavljivana policiji za neke sitne krađe, da je prošle godine u Leskovcu bila uhvaćena u džeparenju, i da iz maja 2023 godine ima jednu prijavu za nasilje u porodici. U poređenju sa direktorima koji su počinili milionske krađe imovine u firmama u kojima rade, u poređenju sa ubicama koji hladnokrvno i bez milosti zakolju žrtvu, čini mi se da su ove tri „reference“ mlade majke zanemarljivo male a da je njihov značaj u obradi Centra za socijalni rad neopravdano preuveličan.
Npr. kad je u pitanju nasilje u porodici, baka bebe je svoju kćerku prijavila 06.05.2023 godine u 21:20 sati da ju je – pazi sad – verbalno napala, izgrebala po grudima i da joj je pocijepala majicu, kao i da u zadnje vrijeme konzumira veliku količinu alkohola. Policija je napisala da je bila vidno uznemirena ali nije navela razlog, odnosno okolnosti koje su kod nje izazvale tako intenzivno duševno stanje. Baka bebe je rekla da je njena kćerka od nje tražila 250 dinara da kupi pljeskavicu, a kad ih je dobila, kupila je dva i po litra piva. Sukob je počeo kad joj je baka bebe počela da prigovara zašto pije, i to je bila bakina verzija događaja.
Baka bebe je protiv svoje kćerke podnijela krivičnu prijavu, a onda dolazi do neslaganja dva bitna datuma. Policija je, kako piše u izvršenom vještačenju, u svom izvještaju Osnovnom javnom tužilaštvu od 09. 05.2023 godine napisala da je sa ekipom hitne medicinske pomoći i uz pratnju policije majku odvela u KZZMZ a odatle na pregled u psihijatrijsku bolnicu, a u istom nalazu sudskih vještaka piše da je tužilaštvo vještačenje naredilo 11. 05. 2023 godine. Ne razumijem ovu žurbu od tri dana unaprijed i nadam se da je u pitanju samo štamparska greška psihijatara, ali bi mi bilo drago da neko provjeri ova dva datuma. Troje sudskih vještaka psihijatara su u svom nalazu napisali „izvjesno je da će u ambulantnim uslovima ubrzo doći do pogoršanja njenog duševnog zdravlja, kada je ona opasna po okolinu, odnosno kada postoji opasnost da će ponovo izvršiti slično ili teže krivično djelo. Zbog toga smatramo da je potrebno izricanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, kako bi se pomenuta opasnost otklonila. Bože sačuvaj, psihijatri upotrebljavaju terminologiju kao da je u pitanju davitelj, silovatelj ili koljač.
2.) Prethodna djeca
Informacija da je porodilja iz tri prethodne vanbračne veze imala troje djece od devet, osam i tri godine je tačna. Sva djeca su lijepa i bistra i staratelj im je baka novorođene bebe, odnosno majka porodilje. Baka bebe je rekla da porodilju njena prethodna djeca zovu „dada“ i da misle da im je sestra a ne majka.
Baka bebe nije željela čuvati i četvrto unuče, a eksplicitno je naglasila da ga se njenoj kćerki ne bi smjelo dati jer zna otići od kuće pa se ne vratiti po pet dana. Isto tako, bebina baka je rekla da njena kćerka puno pije, a ponekad kaže „imam krizu“ i počne da se drogira, zbog čega joj se ne može povjeriti da čuva dijete. Nasuprot njenoj izjavi, dijagnoza koju su joj dali psihijatri ne obuhvata ni alkoholizam ni narkomaniju već je svedena na šizoafektivnu psihozu bipolarnog tipa. Seksualni život porodilje bi se mogao smjestiti u šizoafektivni kontekst, ali sudski vještaci uopšte nisu koristili taj argument za dijagnozu koju si dali, niti su taj argument ni na koji način doveli u vezu sa dijagnozom.
Nije bilo prilike da se razgovor sa porodiljom produbi u ovom smjeru, ali izgleda da ni jedan otac nema kontakata sa svojim djetetom. Iz medicinske dokumentacije rezultira da joj je postavljena trajna i teška dijagnoza, i očigledno je da su joj kontakti sa muškarcima promašeni. Javno pitam zašto onda baka novorođene bebe nije tražila od Centra za socijalni rad, ili da je centar sam pokrenuo inicijativu, da joj se ugradi spirala i spriječi rađanje buduće djece? Ovako ispada da ih mlada žena rađa, a onda ih Centar za socijalni rad daje u hraniteljsku porodicu a kasnije možda i na usvajanje ??
Treba znati da ta porodilja živi sa majkom u velikoj lijepo opremljenoj i vrlo čistoj kući bliskih rođaka koji rade u inostranstvu i kojima je potrebno čuvanje kuće. Troje djece je lijepo, čisto i uredno i svi idu u školu.U kući sa tolikom kvadraturom je bilo mjesta za još jednu bebu. Ova šestočlana porodica raspolaže sa 26000 dinara mjesečno i varijabilnim dodatnim prihodom od 2000-3000 dinara dnevno više puta u mjesecu, a koje koje obezbijedi njen otac povremenim poslovima. Za novu bebu bi socijalna služba platila još novca pa bi mjesečni prihod ove porodice bio još veći. Za porodilju je rečeno da nema izgrađene radne navike i da nije osposobljena ni za kakvu vrstu rada. Na gornjem spratu živi njen brat.
3.)Dijagnoza
Da ponovimo da u policijskom izvještaju Osnovnom javnom tužilaštvu piše da je 09. 05. 2022 godine, bila odvedena na pregled u psihijatrijsku bolnicu i hospitalizovana. Nasuprot tome, porodilja posjeduje otpusno pismo, kako u njemu piše, sa svog petog prijema u psihijatrijsku bolnicu od 04.06. do 15.06.2022 godine, znači mjesec dana kasnije. Iz ovih podataka nije jasno da li se radi o dvije hospitalizacije u maju i junu ili je opet neko napravio štamparsku grešku.
Prijemna dijagnoza koja joj je data u otpusnom pismu iz junskog boravka u bolnici je bila F 200 a otpusna dijagnoza F 250. Ko se susretao sa Međunarodnom klasifikacijom bolesti koja sadrži šifre svih bolesti koje postoje, će odmah znati da je početna dijagnoza F 200 bila paranoidna šizofrenija a otpusna F 250 šizoafektivna psihoza bipolarnog tipa. To su tzv. manično-depresivne psihoze u kojima se manično stanje i depresija nakon nekog vremena smjenjuju jedna sa drugom. To je jedno od najtežih neizlječivih psihijatrijskih oboljenja pa upada u oči kao to da je u bolnici boravila samo 11 dana, od 04.06. do 15. 06. 2022 godine, kad za jedno solidno liječenje takve bolesti trebaju otprilike tri mjeseca? Ili je opet neko napravio štamparsku grešku?
Drugo, u vještačenju koje joj je rađeno piše da je više puta bila smještana u bolnicu, i to samoinicijativno, nakon konfliktnih dešavanja u porodici, povremeno u alkoholisanom stanju ili pod dejstvom narkotika. Međutim, bolnica nije vršila laboratorijski nalaz na prisustvo narkotika u organizmu porodilje, pa se ta tvrdnja ne može prihvatiti kao vjerodostojna. Treće, način na koji je bolnički psiholog opisao ovaj dio teksta, više zvuči kao da nije imala para da sebi negdje plati sobu da prespava ili nikakvu „Sigurnu kuću“ gdje bi se mogla skloniti da prenoći, pa joj je odlazak u psihijatrijsku bolnicu bilo najjednostavnije rješenje da ne gluvari noću po ulici, posebno u zimskim danima. Pri tom treba naglasiti da njena majka tvrdi da se ona napije a da pije lijekove tipa Haldol i Haloperidol, nakon čega neko iz društva zovne hitnu pomoć. Bakina verzija o inicijativi prijatelja da zovu hitnu se ne slaže sa otpusnim pismom iz bolnice u kom piše da je dolazila samoinicijativno.
Opis njenih simptoma prilikom prijema u psihijatrijsku bolnicu pokazuje da je došla nakon ispoljavanja uznemirenosti, nervoze, svadljivosti te prijetnji samoubistvom, koji je bio uzrokovan postojanjem glasova i pojavom čulnih varki. Ni jedan od ovih pokazatelja suštinski ne pripada dijagnozi sa kojom je otpuštena, jer šizo-afektivne psihoze najviše zadiru u iskrivljene obrade stvarnosti zbog bolesnih emocija.
Dan nakon prijema insistira na odlasku kući, iznalazi razloge brige o djeci, ne poštuje kućni red, nerasaljiva je, (nerealna), ulazi u česte sukobe sa ostalim pacijentkinjama, gubi distancu prema osoblju. Dominira razdražljivo i agresivno ponašanje. Podaci koje saopštava su nepouzdani, menja ih, insistira na svojim zahtjevima i pravima. Upadljiva je po tetovažama, pirsingu, ožiljcima od samo povređivanja, selektivnosti u davanju informacija. U test situaciji je slabo motivisana, lako odustaje, poziva se na izostanak školovanja. Kad sam je srela nisam vidjela nikakav pirsing, a ostalo se zbog dugih rukava i dugih nogavica nije moglo vidjeti. Bila je obučena vrlo skromno, ali u čistoj i urednoj garderobi.
Opis simptoma tokom boravka u bolnici iz Otpusnog pisma kaže da se na odjeljenju evidentira promjenjivo osnovno raspoloženje, sugestibilnost, nizak nivo frustracijske tolerancije, sklonost burnom afektivnom reagovanju, povremeno impulsivnom, napetost i razdražljivost, uz pad voljno-motivacijskih dinamizama. U početku su bile intenzivne čulne varke. Primjenom neuroleptičke terapije došlo je do njihove redukcije i uspostavljanja kontrole nad ponašanjem. Aktuelna klinička slika sada odgovara šizoafektivnoj psihozi miješanog tipa. Tretirana je adekvatnom medikamentnom terapijom, što je uslovilo kompenzaciju ponašanja u uslovima terapijske zajednice, te se otpušta sa odjeljenja na ambulatni tretman.
Faktički, jedini ozbiljan problem naše porodilje su bile slušne halucinacije i prijetnje samoubistvom. Baka bebe kaže da joj se kćerka nakon trećeg poroda bacila s mosta, ali je pala u plitku vodu i dobila ubodnu ranu od nekog štapa, a da ju je drugi put policija skinula s mosta. Ostali simptomi koje su opisali ljekari koji su je liječili ne predstavljaju nikakav ozbiljan mentalni problem. Iz tog razloga bih postavila pitanje zašto ljekari nisu napisali iz kog razloga se njena bolest smatra trajnom i teškom?
Baka bebe kaže da je porodilja u zadnje dvije godine barem 25 puta bila u psihijatrijskoj bolnici. Međutim, osim tog jednog otpusnog pisma nije imala ostale, što je bilo čudno, jer je sva medicinska dokumentacija koju posjeduje bila uredno spremljena u jednu bijelu keramičku saksiju. Bolnica je takođe bila krajnje neprecizna i nije navela datume višekratnih smještaja ove porodilje u bolnicu, tako da za sada višestruki boravak na psihijatriji nije dokumentovan ni jednim validnim dokazom.
4.) Sudsko-medicinsko vještačenje:
A sad ću u potpunosti prenijeti dio opisa psihologa u kom se ne vide simptomi dijagnoze šizoafektivne psihoze koja joj je data. Psiholog je za porodilju, koja je nepismena, bez zanimanja i zaposlenja, zaključila: „Intelektualno funkcionisanje i karakteristike ličnosti: na WB skali opšti koeficijent inteligencije je 50, što odgovara postignućima na nivou lake mentalne insuficijencije. Ovdje bih najprije stavila prigovor jer psiholog nije precizirala koju WB skalu za psihodijagnostičku procjenu inteligencije je koristila iz razloga što je bilo više adaptacija i standardizacija ove, punim imenom nazvane Wechsler Belvie skale, pa ne znamo tačno koju od njih je psiholog upotrijebila.
Drugo, primjena prvog od petnaest dijelova ove skale, koja ispituje poučenost, je diskriminatorna prema osobama koje nemaju školsko obrazovanje. Naime, zadatak testirane osobe je da tačno odgovori na postavljena pitanja vezana za informacije koje je prosječna odrasla osoba imala priliku steći u svojoj kulturi tokom prosječnih uslova školovanja i svakodnevnih aktivnosti, a rezultat informisanosti se računa kao inteligencija. Samim tim, rezultat testa se ne može prihvatiti kao validan. To je psiholog i sama konstatovala, ali je zadržala dobijeni rezultat, što nije u skladu s najboljim praksama psihološkog testitanja: “Usljed razvoja u siromašnoj i primitivnoj sredini i izostanku procesa obrazovanja inventar znanja je jako siromašan, shvatanje socijalnih situacija je u skladu sa dostupnim inventarom znanja i poznatim iskustvima, kao i dominantno praktičnim nivoom mišljenja, teškoćama u usvajanju simbola.“
Funkcioniše u stalnoj tenziji osujećenja u zadovoljavanju neposrednih potreba. Tako sve više dolazi do izražaja impulsivno-agresivni način izražavanja potreba, što je čini neprimjerenom, nekritičnom, konfliktnom i disfunkcionalnom u socijalnoj sredini, i zaključak da se radi o osobi sa primarnim problemima intelektualnog funkcionisanja na nivou lake mentalne insuficijencije, što je odredilo cjelokupan proces socio- emocionalnog sazrijevanja sa usvajanjem psihopatskog modela ponašanja, usled čega funkcioniše u stalnoj tenziji osujećenja u zadovoljavanju neposrednih potreba.
U vještačenju koje je radio tim sudskih vještaka, dr. Zoran S., dr. Jelena M., i dr. Snežana V., para oči jedna rečenica „ne čita, ne piše, iako su njene primarne sposobnosti pružale kapacitete za njihovo usvajanje“. Alkohol konzumira godinama unazad i povremeno se opija , konzumacija alkohola ima karakter štetne upotrebe, odnosno nije došlo do razvoja zavisnosti od upotrebe alkohola, njene sposobnosti da shvati značaj svog djela kao i da upravlja svojim postupcima su bile bitno smanjene, a procesno je sposobna.
Kad se sve sabere, ova današnja priča sadrži materino pljuvanje po kćerki, neke „štamparske greške“ i neke osporive psihijatrijske detalje. Da bi se shvatilo da li je ovo jedan od primjera otimanja djece od majki, potrebno je prikupiti još neke validne i bitne informacije jer zasada jo uvijek nema nema dovoljno elemenata za zaključivanje.