“Kad dodirne te ruka sudbine”

Istinita priča iz Bosanske krajine:

Vrijeme opšte obnove agresijom razrušene zemlje, donijelo je sa sobom mnogo težačkog rada, ali ništa dobro za trojicu majstora koji su odlučili svoj život nastaviti na rodnoj grudi. Bili su to rođeni borci, odrasli na sjeverozapadu Bosne, gdje je borba za opstanak bila već u genetskom kodu od vajkad.

Krajina su zvali njihov komadić zemlje, i dodavali joj ili oduzimali prefiks “bosanska”, zavisno od toga kakva je bila geopolitička situacija u regionu i koje je carstvo ili kraljevstvo dobilo od nekog upravu nad tom pokrajinom, što bijaše često kraj jednog carstva, a početak drugog. U agresiji koju je na Bosnu i Hercegovinu započela Srbija devedesetih godina dvadesetog vijeka, opet su najgore prošli Krajišnici. Srbiji se u neko doba priključila i Hrvatska, a ljute borbe su vodili i sa domaćim izdajnicima, koje je predvodio ratni zločinac Fikret Abdić. Hrvati su na kraju shvatili da bez pomoći ovih ratnika ne mogu očistiti mnogobrojne “srpske krajine” nastale balvan revolucijom na njihovoj teritoriji i ispostavilo se da im je to najbolja odluka. Hrabri Krajišnici su u akciji oslobađanja tih teritorija ušli duboko u Hrvatsku, a među njima su bila trojica junaka s kojima sam započeo priču.
Ne znam treba li uopće pisati njihova imena, jer su umjesto njih trojice mogla biti i bilo koja druga trojica čestitih ljudi iz ovih krajeva, koji sve daju za prijatelja, a prijatelja ni zašto, znajući da je u tome ključ opstanka, a poštenje, nagon za opstankom i ljubav prema bližnjem svom su, kako rekosmo, njima u genetskom kodu.

Sjedili su jednog dana ispod kruške “hodžinke” u dvorištu najstarijeg od njih trojice i vijećali šta im je sad činiti da prehrane porodice, koje su odbranili s teškim posljedicama po njihovo zdravlje i ljutim ranama. Nisu ni pomišljali živjeti od stare slave i na teretu države koja se dugo neće oporaviti od svojih rana, a svijet je uredio tako da se možda nikad i neće oporaviti. Usprkos presudama za genocid i udruženi zločinački poduhvat, bosanski pravoslavci i bosanski katolici, su dobili više od pola države na upravljanje, a Srbija i Hrvatska su žestoko nastavile borbu da im domovinu podijele između sebe, zbog čega su i počeli agresiju.
Često su podignutim tonovima pričali o toj nepravdi, pa je sa strane izgledalo kao da se svađaju, ali bi na kraju nemoćno slegli ramenima i konstatirali da tu ne mogu više ništa pomoći.

– Hajmo mi viđeti šta ćemo s nama, govorio bi taj najstariji i najrazboritiji gorštak, mi nismo rođeni da živimo od politike.

A onda su krenule ideje, od toga da pozajme novac i počnu se baviti stočarstvom, do odlaska na neke bauštele širom svijeta, pa na kraju ono što su uvijek u početku sva trojica zagovarali, da ostanu na rodnoj grudi, obnavljaju porušeno, a ujedno tako i preživljavaju.
Sva trojica su imali zanate koji su se tražili u to vrijeme, ali su se njihovim poslovima već uveliko bavili mnogi, neki čak mnogo školovaniji su se uhvatili toga da poprave svoj krov nad glavom, a kad su ih drugi vidjeli i ponudili platu da to urade i njima pa vidjeli da se može nešto i zaraditi od toga, pojavio se veliki broj majstora i običnih radnika, koji su svoj kruh već zarađivali baveći se tim poslom.

To je izazvlao pad cijena tih usluga i bahato ponašanje nekih poduzetnika, koji su svoje opravdanje da snize radnicima dnevnice pravdali velikim brojem onih koji su se prijavili i mole za posao. Jedan od njih je to želio slikovito opisati, pa je govorio:

– Ja radnika nađem pod balegom, nakon čega bi prasnuo u smijeh, a oni oko njega su morali prihvatiti tu neslanu šalu, iako su bili većinom ti koje je “našao pod balegom”, jer je on plaćao ručak na koji su došli u pauzi mukotrpnog rada.

Jedan od ove trojice je to čuo i odvraćao ih od nauma da rade za sitne pare nekom gramzivom poduzetniku, radije bi čuvao stoku i proizvodio meso, mlijeko, maslo, iako je bio “zlatnih šaka” za majstorske poslove, kako su ga opisivali oni kojima je šta radio prije rata.

– Hajmo mi sami biti poduzetnici, ne moramo mi raditi za takve koji će nas vrijeđati i potcjenjivati. Kad budemo pogodili malo veći po’so, naći ćemo radnika, bio je uporan onaj prvi.

I tako su jednog dana dogovorili da i bude. Treći među njima je slijegao smao ramenima i pristajao na sve u šta krenu zajedno, samo mu je bila želja da budu zajedno, jer nije mogao zamisliti da se razdvoje.
Ubrzo se pojavila prva prilika da počnu graditi novu kuću iz temelja za nekog imućnog komšiju koji je u vrijeme rata bio u inostranstvu i oni prihvatiše ponudu. Osnovali su i obrt, da bude sve po zakonu, u koji su se svetrojica zaposlili i počeli s pjesmom raditi.
Veselo su se dovikivali i priskakakli jedan drugom u pomoć, tako da se usprkos teškom radu moglo reći “milina raditi”. 

Krenule su pogodbe novih poslova, a nisu ih nikad gomilali, već bi novu ponudu prihvatili tek pri završetku nekih radova. Nisu često uzimali ljude sa strane, nego kad se betonira ploča ili podiže krov, najbolje su se osjećali kad su njih trojica sami tu, dopunjavali bi se i nije bilo potrebno da neko nekog kontroliše.
Iako su zaradu uvijek dijelili na tri jednaka dijela, svaki od njih se trudio da uradi što više i tako olakša prijateljima.

Išlo je to tako nekoliko godina, već su razmišljali o penzionerskim danima i zajedničkom ribolovu na rijeci Uni, koja je bila jedinstveno lijepa cijelim svojim tokom, ali su oni uvjek govorili da je najljepša dok protiče kroz njihovu Bosansku Krupu. Za penzionerske dane su ostavljali nešto sa strane, školovali djecu u čiju pomoć su se još uvijek ljudi uzdali u ovim krajevima, ali do penzije je bilo dosta dugo, jer su vrlo mladi krenuli u rat, poženili se u ratu i djecu dobili rano. Ožiljci rata i težak život im je davao izgled starijih nego što su bili, ali su oni bili sretni što su donijeli takvu odluku i s pravom razmišljali već o lijepoj dalekoj budućnosti.

Sudbina se ponovo poigrala s njima, kad je onaj treći, koji je pristajao na sve, samo da su skupa, pao sa krova i teško se povrijedio.

Bili su taman pogodili jedan veliki dobar posao i žurba da što prije završe te sitnice oko kuće je bila kobna za njega. Postavljao je zadnje cigle na dimnjaku, kad mu se okliznuo vlažan krov.

Odvezli su ga u bolnicu, gdje mu je naređeno strogo mirovanje, a oni su samo zahvaljivali Bogu što je živ, tješili ga da će se brzo oporaviti i nastaviti s njima. Koristili su svaku priliku da ga posjete u bolnici i radili sad svaki sa više energije, kako bi namirili gubitak jednog majstora i posao išao predviđenom dinamikom.

On je ležao u bolnici, sav u gipsu i prekoravao se zbog nepažnje koja im je svima uzrokovala problem. Brinuo se za porodicu i troškove koji nastaju ovim njegovim stanjem. Kćerka mu je bila prva godina fakulteta u Bihaću i to je iziskivalo svakodnevne troškove, onih troje koji su išli u osnovnu i srednju mu nisu bili velika briga. Oni su kod kuće bili na kazanu, a nisu imali velikih prohtijeva. Pomagali su materi u kućnim poslovima i uzgoju sitne peradi, od čega je pola komšiluka snabdijevala s jajima, a imali su uvjek kravu i par ovaca.

Dok je gledao u plafon bolničke sobe, na kojem je u uglu iznad njega izbila vlaga i obojila ga prljavožutom bojom, molio je dragog Boga da mu samo skinu te gipsove i da se vrati prijateljima. Oni su mu nedostajali više od familije i brinuo se više o tome, kako će oni sad bez njega nego o familiji za koju je njegova dobra hanuma preuzela svu brigu.

Šta ti je život, često bi sebi ponavljao to pitanje. U sekundi se sve promjeni. Elhamdulilahi, prošaputao bi tad, moglo je biti i gore, mogao je poginuti na licu mjesta i sve bi se moralo nastaviti bez njega.
Nije vjerovao prognozama ljekara, koje su bile jako loše što se tiče njegovog potpunog izliječenja od povrede kičme. Svaku priliku je koristio da razgibava barem ruke i čekao dan kad će mu skinuti gips, da prohoda na nogama koje nikako ne osjeća, zbog gipsa.

Nije nikad u životu imao ovoliko slobodnog vremena za razmišljanje o svemu, pa je sebi odmotavao filmove od ranog djetinjstva do danas. Prisjećao se upoznavanja svoje supruge, koja je bila gradsko dijete iz ugledne porodice i živjela život kakvog on ni sanjati nije mogao, dok je živio u susjednoj Hrvatskoj i učio zanat. Nepredvidiva sudbina je i njih spojila, kako samo i umije biti nepredvidiva. Kao da i sad, negdje sa strane, posmatra borbu njegovog srca i razuma, da se ne zaljubi u tu po svemu posebnu ženu, koju očito pred njega nije doveo nikakav dobri melek, nego najcrnji đavo koji je našao put do njega usprkos svakodnevnim molitvama.

Na kraju je opet bio radostan, kad je razum priznao poraz i kad je bio spreman zapisati u svoj dnevnik, da se ponovo zaljubio…Ušao je u “njezin svijet”, a to je izgledalo, kao da ste na nekoj tuđoj gala zabavi i nekim čudom postali zvijezda večeri. Svo vrijeme je bio svjestan da se svaka zabava jednom završi pa da će vjerovatno ponovo sjediti sam na klupi gradskog parka nekog nepoznatog grada i prekoravati se, ali je uživao kao neki princ koji nema brata, pa mu je osigurano prijestolje. Zašto nije izašao sa zabave na vrijeme, bilo je pitanje na mjestu, ali bi mu pokvarlio trenutak koji je dugo i teško čekao…”

Bio je to njegov “Carpe diem”! 

Roditelji koje je izgubio u ranom djetinjstvu kao da su svo vrijeme sad s njim tu. Savjetuju ga, bodre i pripovijedaju o svojim nedaćama, za koje on nije znao. Ponekad tu bude i veselih priča, nakon kojih bi ga sestre ili ljekari u viziti našli ozarenog.

Pokazivali su ga kao primjer drugim bolesnicima, koji su se teško nosili sa spoznajom da su nepokretni i da će to možda i ostati tako. On je potpuno bio ubijeđen da neće dijeliti sudbinu tih kojima je izvijesna takva budućnost, ali nažalost, nije mu od velike pomoći bio ni toliki optimizam i želja za životom.

Noge nije osjećao ni nakon dugotrajnog liječenja i skinutog gipsa.

Prijatelji su mu dolazili u posjete, donosili mu sve što su znali da voli i tješili ga da će se to ipak promijeniti, da je to sad što je ležao okovan tim gipsom i raznim longetama. Veselo su mu pričali o napredovanju radova na novoj kući i ponudama koje imaju za dalje.

– Ništa se ti ne sikiraj, samo prizdravi i pridruži nam se, tvoj alat je uvjek s nama, a posla će biti ako Bog da, govorili bi opraštajući se s njim i odlazeći brzo i iznenada, da ne vidi suze u njihovim očima.

Preteško su podnosili tu sudbinu prijatelja, činilo im se da im je teže nego njemu i usrdno molili dragog Boga da mu pomogne.

Bio je petak, posebno lijep dan, kad su uvjek u podne napravili pauzu za džumu-namaz i odlazili u posjetu prijatelju, a on im je sav ushićen pokazivao kako može mrdnuti prste na nogama. Nikad nisu vidjeli nikog sretnijeg, a ta sreća se automatski prenijela i na njih.

Na invalidskim kolicima su ga izvezli u obližnji restoran na ručak, nakon kojeg je onaj najstariji među njima izvadio radnu olovku i teku na sto, da ih izvijesti o radovima koji su se završili juče. Dok je svodio račune, on je odsutno gledao u stranu i prisjećao se sreće, kad su to radili u prošlosti, usput ih malo prekoravajući što to nisu uradili kod kuće, bez njegovog prisustva.

Taj je sve uredno vodio i vrlo brzo podvukao crtu pod konačni račun, a zatim iz torbice izvadio pozamašnu sumu novca, koja je bila zarada, razdijeljenu na tri jednaka dijela, kako su uvijek radili.

Bolesnik briznu u plač, gledajući prijatelje i hrpu para koju su gurali prema njemu, mucajući da to ne može uzeti, da nije fer i pošteno, da…

– Ni govora, bili su uporni obojica. Mi smo odlučili raditi i dijeliti zaradu kao da si ti s nama, a ti ako Bog da kad prizdraviš nama se priključi do penzije. Ima nafake, hvala Allahu!

Nije imao izbora nego da prihvati dio zarade od posla u kojem nije sudjelovao, bili su neumoljivi i odlučni.
– Dobro, neka vam bude, ali obećajte mi da ću ja neki posao završiti sam i podijeliti s vama zaradu, kad prizdravim, ako Bog da!

– Obećavamo, rekoše uglas.

Iako ova priča ima sretan završetak, oni ne dočekaše da on ispuni svoje obećanje, jer se nikad nije toliko dobro oporavio da bi mogao raditi, ali je i dalje imao plaćeno penziono i invalidsko osiguranje, pa ga je to prije od njih dvojice odvelo u penziju iako je bio najmlađi.

Njih dvojica su do penzije pogađali poslove i završavali, a zaradu su do kraja radnog vijeka dijelili s njim kao da ništa nije bilo!

/Iz knjige Muhameda Mahmutovića, koja će uskoro u štampu/