Tokom mog odmora u Novom Pazaru, skoro redovno, dešavaju mi se lijepe stvari. Susreti sa familijom, prijateljima, posjeta mezarju, slušanje ezana sa naših džamija, šetnja sokacima u kojima sam proveo djetinjstvo i ranu mladost- stvari su, koje me duhovno, u potpunosti ispunjavaju. Tog 11. maja obilježavao se Dan sandžačke zastave, posebno važan dan za historiju sandžačkih Bošnjaka. Naime, 11. maja 1991. godine, u vrijeme najvećeg terora diktatora Slobodana Miloševića, formirano je Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka (MNVS), kao organ koji je trebao afirmisati bošnjačko nacionalno pitanje u Sandžaku.
Dan ranije, 10. maja, bio sam gost uvažene dr. Misale Pramenković, nove predsjednice tog vijeća, sada sa promijenjenim nazivom u Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV). Obzirom da sam jedan od osnivača MNV-Sandžaka iz 1991. godine, osjećao sam posebno zadovoljstvo što su u njegov rad konačno zastupljeni predstavnici stranke koju je osnovao rahmetli muftija Muamer Zukorlić, koji, nažalost, nije dočekao da vidi da na čelo ovog vijeća stoji njegova bliska saradnica dr. Misala Pramenković.
Nakon završetka ceremonije svečanog podizanja sandžačkog bajraka, sreo sam se sa Asim-agom Nikšićem, najpoznatijim živim hroničarom poslijeratnog Novog Pazara i od njega saznao sijaset podataka vezanih za šeher Novi Pazar. Predveče sam svratio do dućana svog rođaka Jusufa-Cuketa Koničanina, poznatog električara i uglednog građanina Novog Pazara. Od njega sam čuo interesantnu priču o njegovom djedu Šaćiru koji je, kao đurumlija (dobrovoljac u turskoj vojsci) bio učesnik čuvene bitke na Čanakkale (trajala od 25.aprila 1915.do 09.januara 1916), kao i mnogih drugih bitaka na Bliskom istoku koji je ulazio u sastav Osmanskog carstva sve do 1918. godine.
Jusuf mi je ispričao i veoma potresnu priču vezanu za mladog Rasima Koničanina kojeg je, u proljeće 1944.g., iz četničkog zarobljeništva spasio njegov amidža Džemail Koničanin, komandant muslimanske milicije za Tutinski srez.
KO JE BIO RASIM KONIČANIN?
Rasim je rođen 1929. godine u Novom Pazaru, u naselju Gornji lug, u ulici Cetinjska br.9. Otac mu se zvao Aćif a majka Nazifa. Aćifova kuća se nalazila ispod Baruthane, u blizini jaza i vodenice. Rasim je imao još tri brata i jednu sestru. Braća su mu bili: najstariji Ramiz, zatim Ibrahim i Asim i sestra Ramiza. Svi su oni odavno rahmetlije.
Sudbina je htjela da Rasim rano ostane bez oba roditelja. Naime, 1937. godine, za samo nedelju dana, na Ahiret su mu preselili i otac i majka. Brigu o njima preuzeo je amidža Hasan. Međutim, i on je umro pred Drugi svjetski rat, tako da je brigu o njima preuzela amidžinica Muhra. Ona nije bila u mogućnosti da, pored svoje djece gleda i deversku djecu, tako da su Rasim i njegova braća morali da se snalaze kako znaju i umiju da bi preživjeli. Starija braća su našli poslove kao nadničari, tj. fizički radnici. I mladi Rasim, koji je tada imao 14 godina, pokušao je da nađe neki posao na čuvenoj pazarskoj pijaci. Nije ni slutio da će ga ruka sudbine, iz pazarske čaršije odvesti u jedno srpsko selo, gdje će doživjeti traume koje će ga pratiti sve do svoje smrti. Mladi Rasim je prvi put u životu izašao da traži bilo kakav posao kako bi zaradio za koru hljeba. Na pijaci je sreo jednog čovjeka kojeg je upitao da li ima kakav posao za njega. On mu je odgovorio da može da radi kod njega na selu, kao čobanin, da čuva stoku. Ne sumnjajući ništa, Rasim je pristao i neznanac ga je na volujskim kolima odveo u jedno srpsko selo nedaleko od varoši Raška. Kasnije je saznao da se to selo zove Hrvati, ali ga pravoslavci izgovaraju bez glasa H, kao Rvati.
DOLASKOM U SRPSKO SELO RASIM JE PREKRŠTEN U NIKOLA
I PRIMORAN DA ČUVA SVINJE
Srbin koji je doveo Rasima iz Novog Pazara nije imao djece, i bio mu je potreban muškarac koji će čuvati njegove svinje. On to Rasimu u Pazaru nije rekao i na prevaru je doveo ovog dječaka u svoju kuću. Rasimu je rečeno da će se od tog dana zvati Nikola i da je njegov posao da čuva svinje. Obučen je u srpsku seljačku odjeću kako se nebi razlikovao od ostale srpske djece.
Ubrzo se čulo da je u selo došao „Turčin“. Počelo se sa svakodnevnim šikaniranjem, psovkama i batinanjem. U tom selu bio je veliki broj četnika koji su, samo godinu i po dana ranije, tačnije u jesen 1941., tri puta pokušavali da osvoje Novi Pazar, ali nisu uspjeli. Tada su, sa Golije, Rogozne, Kopaonika i iz Ibarske doline, sva Srpčad koja su mogla pušku nositi, mobilisana i upućena ka Novom Pazaru. Zahvaljujući jedinstvu i hrabrosti bošnjačkih i albanskih branitelja Novog Pazara, četnici Draže Mihailovića doživjeli su najveći poraz u toku 1941. godine.
Saznavši da je Rasim musliman, i to još iz Novog Pazara, njihovo iživljavanje nad ovim dječakom postaje još veće. Kasnije je Rasim, nakon što je oslobođen, pričao da su ga lokalni četnici sedam puta izvodili na streljanje. Nisu htjeli da ga ubiju, već im je bio cilj da ga psihički slome i da poludi. Ta agonija trajala je 14 mjeseci, sve dok Rasim, dok je čuvao svinje, nije slučajno sreo nekog čovjeka iz Novog Pazara kome je ispričao svoju tešku situaciju. Pazarac je bio šokiran onim što je vidio. Pred njim je stajao živi kostur u pocijepanoj odjeći koji je vapio za pomoć.
KOMANDANT DŽEMAIL KONIČANIN SPAŠAVA ROĐAKA RASIMA
IZ ČETNIČKIH RUKU
Vijest da se Rasim Koničanin nalazi u četničkom zarobljeništvu najprije je stigla do Bika Dreševića, a ovaj je odmah o tome obavijestio Džemaila Koničanina, znajući da su oni bliski rođaci. Naime, Džemail Koničanin, komandant muslimanske milicije za Tutinski srez, i Rasimov otac Aćif bili su od dva brata djeca. Džemail je ostao upamćen kao jedan od najvećih heroja odbrane Novog Pazara u jesen 1941.godine.
On je odmah napisao pismo dotičnom Srbinu iz sela Hrvati kod Raške u kojem je pisalo: „Saznao sam da se u tvojoj kući nalazi moj sinovac Rasim Koničanin. Zahtijevam da ga odmah okupate, obučete u bijelo i da mi ga sutra dovedete u Pazar. Ako to ne uradite do sutra navečer, spaliću vam cijelo selo“.
Pismo je odmah uručeno u ruke Srbinu u čijoj se kući nalazio Rasim. Znajući da sa Džemailom nema šale, isti je uradio onako kako je u pismu zahtijevao Džemail. Sutradan Rasim je na starom putu Raška- Novi Pazar, u mjestu Pilorete, predat vojnicima Džemaila Koničanina. Rasim nije mogao da vjeruje da je ponovo na slobodi, među svojim narodom i u svojoj čaršiji. U gradu je nastalo opšte veselje zbog oslobađanja napaćenog Rasima Koničanina.
POSLIJERATNI RASIMOV ŽIVOT-
ŽENIDBA I ODLAZAK ZA TURSKU 1966. GODINE
Nakon završetka rata, Rasim se zapošljava kao konobar u restoranu Tekstilnog kombinata „Raška“., a kasnije kao konobar u ugostiteljskom preduzeću „Lipa“. Rasim se 1950 godine oženio Safetu, ćerku Hilma Ljajića koji je držao pekaru „Na vrh čaršije“ u Novom Pazaru. U braku sa Safetom imao je tri sina i dvije ćerke. Sinovi su mu: Rifat (1952), Mithat (1954) i rahmetli dr. Nihat (1955-2021), čuveni kardiohirurg koji je živio u Antaliji. Ćerke su mu: Milhata (1958) i Mersija (1961).
Kao i mnogi Bošnjaci iz Sandžaka, u vrijeme terora Aleksandra Rankovića, i Rasim 1966. godine odlučuje da se familijarno iseli u Tursku. Smestio se u Pendiku, azijskom dijelu Istanbula, gdje živi brojna bošnjačka zajednica iz Sandžaka. U Pendiku je Rasim najprije radio kao stolar, zatim u fabrici porcelana i na kraju kao keramičar do svoje penzije. Sa svojom suprugom Safetom obavio je Hadž 1983. godine. Preselio je na Ahiret 1999. godine u krugu svoje brojne familije. U Turskoj je nosio prezime Gürsoy.
Autor ovog teksta se zahvaljuje na pomoći u informacijama i priloženim fotografijama: gospodinu Jusufu-Cuketu Koničaninu (1955) iz Novog Pazara i Rasimovom najstarijem sinu Rifatu (1952) koji živi u Antaliji.
Autor: dr. Harun Crnovršanin/Sanapress
[…] Kako je komandant Džemail Koničanin spasio malog Rasima iz četničkog zarobljeništva […]