Kako je nepismena majka odgojila naučnika

Olimpijada, majka slavnog naučnika iz Idvora, za sina je vjerovala da je dar od Boga i učila ga da je znanje zlatna ljestvica koja vodi u nebesa. Bila je nepismena, ali razborita, moralna, snažna i veoma pobožna.

Nezavisno gde se nalazio: na pašnjaku kraj Tamiša, pred svojom kućom u širokom banatskom sokaku, u učionicama Pančeva ili Praga, na farmi farmera ili fabrici dvopeka u Njujorku, u ložionici ali i laboratorijumima Kolumbija univerziteta, Kembridža i Berlina… svuda je tražio oči svoje majke, stvarno oštrog ali blagotvornog pogleda, oči koje su ga upućivale na blagorođe i stvaralaštvo. Nije slučajno da Mihajlo Pupin svoje puteve, kroz tako trnovit život, redovno prati savjetima koje je dobijao od majke, razmišljanjima o tome šta bi mu na to rekla majka, pitanjima koje bi mu postavila gledajući ga pravo među zjenice.”

A, ta majka, o kojoj je u knjizi “Znamenite žene Srbije” pisao Žika Marković, zvala se Olimpijada Pupin. Pronalazač sa 24 prijavljena patenta, kojima je zadužio čitav svijet, ispisanu životnu biografiju posvetio je upravo ženi koja ga je rodila. I kojoj je bio zahvalan za sve što je postigao na zvjezdanom nebu nauke.

Olimpijada je potekla sa obala Ohridskog jezera, ali se rano sa roditeljima preselila u Banat, u Opovo. Kada je došlo vrijeme, kao izuzetno lijepa djevojka udala se za Kostu Pupina iz Idvora. Dugo nisu mogli da dobiju dijete, nekoliko puta su im se rodila mrtvorođenčad, pa je Mihajlovo rođenje bilo beskrajna radost. Stigao je nasljednik. Olimpijada je vjerovala da je on dar od Boga.

Ova hrabra i sposobna majka, stub porodice, kako je dr. Koča Jončić zapisao, “bila je nepismena, ali veoma razborita i moralno jako uokvirena žena – i sama opterećena nacionalnim romantizmom i svetosavskim pravoslavljem; ona je bila skoro opšta pojava toga doba, ali je ipak uspijevala da izađe iz uskih okvira Idvora, da sagleda udaljen svijet nauke drugih naroda i zemalja, kojima se kretao njen sin, i da ga upućuje na najbolje puteve i podstiče na izvanredan samopregor i sopstveni razvoj.”

Bila je veoma pobožna, ali nije željela da joj sin postane monah, već učenjak. Marković kaže da je u njemu vidjela dar Boga i prirode, koji će vrijedeti samo ako Mihajlo bude vrijedno učio i radio. U tom duhu ga je i vaspitavala. On je volio njenu istinoljubivost i ugradio ju je u svako svoje djelo, svako ostvarenje. Kada je krenuo u školu u Pančevu i “lomio” prste oko slova, činilo mu se da ga učitelj muči, ali onda mu je majka objasnila da ako želi da krene u svijet o kojem je slušao, mora da ima još jedan par očiju – za čitanje i pisanje, jer postoji toliko toga o čemu ne može saznati ako ne bude umio da čita i piše. Zbog toga što je njoj to bilo uskraćeno, govorila je da se osjeća slijepa kod zdravih očiju i da on ima šansu da bude drugačiji. Poznat je Olimpijadin savjet Mihajlu: “Znanje, to su zlatne ljestvice preko kojih se ide u nebesa, znanje je svjetlost koja osvjetljava naš put kroz život i vodi nas u život pun vječne slave.” A, on je govorio da mu je majka bila bolji učitelj od svih koji su ga učili. Svima i svuda je ponosno govorio o njoj, njenoj mudrosti, savjetima, lekcijama o malim i sitnim stvarima, hljebu koji je pravila… Hrabrila ga je i molila za njega kada je izgledalo nemoguće da će uspjeti da se školuje, kada se činilo da su se zle sile urotile protiv njega, jer je zbog aktivnosti u pokretu Omladine srpske morao da napusti Pančevo, a kasnije, zbog finansijske krize, prekine školovanje u Pragu.

Veliki naučnik je prvi put o Americi čuo upravo od svoje majke, koja je govorila da je Franklin bio mudriji od svih mudraca iz Idvora i da on ne treba da se vraća u to blato. Kada je prvi put kročio na novi kontinent, bio je uplašen, ali je kasnije priznao da su mu čvrsta vjera u Boga i uverenje da će uslišiti Olimpijadine molitve, dali snagu da savlada strah. Sa diplomom Kolumbija univerziteta Mihajlo je “potrčao” u Idvor da obraduje majku, koja se zaplakala kada ga je vidjela. Tada je već bio veliki “mudrac”, ali je rekao kako se pred njom osjećao tako mali, bespomoćan i pritom – najsretniji na svetu.

Pupin joj je posvetio sve što je postigao

Ispunio je njenu želju – iz Amerike se vratio bogat znanjem i akademskim počastima, a na Kembridž ga je ispratila riječima da je to veliki hram posvećen traganju za vječnom istinom, ispunjen slikama svetaca nauke, pa se zahvalila Bogu što ide da radi među njima. A on se zahvaljivao njoj, govoreći da je bila najpažljiviji slušalac njegovih objašnjenja, da ih je brzo shvatala i pamtila čak i kada je već zašla u osmu deceniju. Znala je Olimpijada i da ga opravda, pa je, na primer, kada je umjesto u rodno mesto na odmor otišao u Škotsku, napisala sinu da Idvor ionako nije prijatno mjesto za bilo koga ko želi da razmišlja, pa da će “skoknuti” kada bude u Berlinu, jer je mnogo bliži.

Onog dana kada mu je sestra poslala pismo u kojem je napisala da je majka umrla, Mihajlo se zavetovao da će sačuvati uspomenu na nju. Skoro tri decenije kasnije Srpska akademija nauka je objavila da će prihod od fondacije posvećene uspomeni na Olimpijadu Pupin iskoristiti da se siromašnoj djeci u tadašnjoj Staroj Srbiji i Makedoniji pomogne u školovanju. Jer, ako je neko vjerovao u obrazovanje, onda je to bila ova žena.

RODILA DIJETE ZA DOBRO ČOVEČANSTVA

Mihajla Pupina je rodila majka Olimpijada za dobro čovječanstva i umrla je, a da nije pomislila, da je činom rađanja i sama postala nosilac najsjajnije medalje dušom darivane za majku. I, još nešto: vrijedilo je biti majka Olimpijada, kada se imao sin koji se zvao Mihajlo Pupin, sazdan od brige i pažnje, poštovanja i ponosa sa takvom majkom”, zapisao je Žika Marković u svojoj knjizi.

/Zelena učionica/