Popularna narodna priča iz doba zlatne groznice kaže da se Kinez nije obogatio tražeći zlato u američkoj rijeci, već pranjem. U ovoj apokrifnoj priči, John John (ime kojim su bijelci obično i neselektivno nazivali svakog Kineza) prao je odjeću bijelih rudara, nikad ne naplativši ni peni za svoj rad.
Muškarci su mislili da je tihi John John glup, natrpali su ga hrpom prljavog rublja i pokupili svoju uredno opranu, ispeglanu i složenu odjeću. No, godinu dana kasnije, jedan od rudara vidio je Johna Johna kako u Sacramentu kupuje finu i skupu robu. Navodno je isprao dovoljno zlata iz rudarskih manžeta i košulja da postane bogat do kraja života.
Kao i svaki trajni mit, i ovaj je izrastao iz sjemena istine: kinesko stanovništvo procvjetalo je u Kaliforniji sredinom 1850-ih. Suočeni s diskriminacijom, mnogi Kinezi uzimali su svaki posao koji su mogli pronaći. Neprijateljstvo bijelca prema kineskom imigrantu učinilo bi ga ogorčenim zbog bilo kakvog prividnog uspjeha – do tačke u kojoj bi mogao stvoriti priču o kineskom peraču rublja koji krade zlato iz njegovih prljavih hlača.
Godine 1849., kada se preko oceana pročulo da je zlato otkriveno u Kaliforniji, jugoistočnu Kinu zahvatili su rat, suša i glad. Muškarce je namamilo obećanje brzog bogatstva. Unutar dvije godine, 25.000 kineskih imigranata napustilo je svoje domove na naporan put preko oceana u “gam saan” ili Zlatnu planinu, kako bi potražili svoju sreću. Bili su prva ne bijela populacija koja je stigla svojom voljom, za razliku od porobljenih Afroamerikanaca. Zatim su tu bili Indijanci, koje su na vlastitoj zemlji desetkovali bijeli ljudi. Kada su Kinezi stigli, suočili su se s intenzivnom diskriminacijom: kineskim imigrantima nije bilo dopušteno posjedovati imovinu niti postati građani, a suočili su se s nasilnim fizičkim napadima i porezima koji su nametnuti posebno protiv njih, porezom za strane rudare iz 1854.
Kineski imigranti udružili su se u čvrsto povezane zajednice u naseljima koja su nastala oko Kalifornije. (Mnoge još uvijek postoje kao kineske četvrti s restoranima.) Do 1860. doprinijeli su gotovo polovicom ukupnog prihoda Kalifornije, zahvaljujući teškom porezu na rudarenje zlata koji su platili. Postavili su tračnice za transkontinentalanu željeznicu koja je povezivala Kaliforniju s istočnom obalom, obnovili močvare u blizini Sacramenta kako bi stvorili neke od najbogatijih poljoprivrednih površina na svijetu i izgradili mostove, nasipe i kamene građevine.
I obavljali su posao koji su bijelci smatrali niskim: kao kuhari, sluge, vrtlari i perači. Godine 1851. Wah Lee je otvorio prvu kinesku praonicu rublja u San Franciscu, s natpisom “Wash’ng and Iron’ng”. Do 1880. dvije trećine praonica u San Franciscu bile su u vlasništvu Kineza. Ali antikinesko raspoloženje je sve više bilo u porastu, i to ne samo od strane neprijateljskih rudara.
Novine, pa čak i crkve osudile su “žutu opasnost”. Antipatija je bila toliko velika da je 1882. Kongres donio Zakon o isključenju Kine koji je zabranjivao useljavanje iz Kine na 10 godina, a koji je produžen na još 10 godina 1892., jedini zakon koji je ikad onemogućio useljavanje na temelju rase.
Stoga se čini malo vjerojatnim da se kineski perač zapravo obogatio ispiranjem zlata s odjeće rudara. Ali pridružuje se dugoj listi popularnih mitova koji su se pojavili o tome kako su muškarci iskradali zlato iz rudnika.
Izvor: thevintagenews.com
[…] Kako se siromašni Kinez navodno obogatio tokom zlatne groznice perući odjeću rudara? […]