Davno je Hannah Arendt pisala kako se zlo rađa iz nesposobnosti suosjećanja. I zaista, kakav čovjek moraš biti da pjesmu „Hatidža” komentiraš riječima: „Kako je ovo dirljivo, tačno proliv da čovek dobije” (anoniman profil nazvan „Marduk”) ili „Plačeš nad vojskom koja je odsecala glave srpskoj deci” (anoniman profil nazvan „gospodin Petar”)?
Nije neshvatljivo da u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, kao i u Republici Srbiji, ima građana koji nemaju sposobnost, a ni želju suočiti se s teškom i sramotnom istinom o genocidu koji je počinila njihova vojska i paravojne skupine, a osmislili politički ideolozi tzv. Velike Srbije u SANU. Predugo već žive u stanju kolektivnog transa, indoktrinirani medijskim lažima i do grla uronjeni u srednjovjekovnu mitologiju, koju mnogi više niti ne razlikuju od povijesne istine. Vladajući režim tu nimalo ne pomaže. Izazivanje i održavanje masovne hipnoze ugroženosti i straha postalo je temeljno i vrlo učinkovito sredstvo kojim se održava na vlasti. Svaki pokušaj kritičkog mišljenja nadglasan je neprekidnim plasiranjem laži, poticanjem retradicionalizacije, osnaživanjem utjecaja SPC, bildanjem najnižih nacionalističkih strasti, nekažnjavanjem te veličanjem zločinaca, ukratko, svekolikim „srbovanjem”.
Štošta je moguće razumjeti, ali ne i ismijavanje ljudske patnje. Nesposobnost osjećanja sućuti predstavlja najveću prijetnju ljudskosti, koju je pogrešno reducirati na racionalnost. Čovjeka od umjetne inteligencije ne razlikuje sposobnost pravilnog zaključivanja, već sposobnost prepoznavanja tuđih osjećaja i empatičnog odgovora na njih. Emotivna tupost lišena čak i minimuma empatije pokazatelj je bolesti pojedinca, ali i društva. Neovisno o različitosti naših uvjerenja te nacionalnoj, vjerskoj, svjetonazorskoj i svakoj drugoj podjeli, sućut prema patnji svakog nevinog bića je prvi, ali i zadnji test čovječnosti.
…Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih.
Dođu mi na san i ja kažem:
‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo
Ili ste se vi stvarno vratili?’
Oni kažu: ‘Došli smo, majko,
ne sanjaš.’ A onda se probudim
sama, nigdje nikoga“.
Tako sanja Hatidža
U praznoj kući u Srebrenici
U praznoj Bosni
U našim praznim srcima
Dok mjesečina u njenom vrtu
Posipa tri zelena bora
Srebrenim laticama užasa.
Ovom odom patnji veliki pjesnik našeg jezika, ali i naše tuge, Mile Stojić, opjevao je neprolaznu i neizlječivu bol Hatidže Mehmedović. U srebreničkom genocidu, ona je izgubila sve što je imala, oba sina Azmira i Almira, pa još i muža Abdulaha, u to doba starog tek 44 godine. Ubili su ih srpski koljači, predvođeni osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem, zajedno s još najmanje 8369 dječaka i muškaraca. Učinili su to samo zato što su bili Bošnjaci, nisu se uklapali u ideju etnički čiste Velike Srbije. A Hatidža je, kao i hiljade drugih žena, ostala živa, onoliko koliko je mogla biti živa, trajno u sebi noseći ranu koja ne zacjeljuje. Pa ipak, snagu nije našla u osveti, već borbi za istinu i pravdu za sve žrtve masakra u Srebrenici i preživjele članove njihovih obitelji.
I dok smo gledali sjednicu Opće skupštine Ujedinjenih naroda na kojoj je sav demokratski svijet javno i dostojanstveno osudio genocid u Srebrenici, vidjeli smo da je predsjedniku Republike Srbije, Aleksandru Vučiću, zvjersko ubijanje više od osam hiljada ljudi bilo smiješno, a jednoj članici srpske delegacije (posjednutoj lijevo iza njega) u toj mjeri dosadno da se zabavljala s mobitelom. Po njihovom povratku kući, na naslovnicama režimskih medija osvanuli su naslovi o „porazu Zapada”, „herojskoj bitci Vučića” i njegovoj „velikoj moralnoj pobedi”.
Danima smo slušali kako Rezolucija o Međunarodnom danu refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995. ne govori o kolektivnoj odgovornosti budući da pravo poznaje samo individualnu krivnju izvršitelja i nalogodavaca zločina. Međutim, što pravo ne poznaje, poznaje moralni osjećaj. Olako bi bilo amnestirati bilo kakve krivnje hiljade i hiljade ljudi kojima je sjećanje na počinjeni genocid smiješno, koji ne osjećaju ni najmanji trag sućuti, a nerijetko i prijete prizivanjem novih zločina koje su spremni počiniti. Kolektivna krivnja postoji i onda kad pojedinac crta, ali se kolektiv klanja muralima ratnih monstruma, umjesto da ih odmah ukloni. Jesu li ovi prikazi zločinačkih nakaza naručeni od vlasti ili nisu, manje je važno. Ako ih vlast i nije naručila, nije učinila ništa da ih ukloni. No, bilo bi to nerazumno očekivati od vlasti koja zajedno s tzv. „opozicijom” izglasavanje rezolucije o genocidu naziva porazom, a imala je povijesnu šansu da u njoj prepozna priliku za suočavanje sa zločinom bez kojeg nema pomirenja.
Žene u crnom, Nataša Kandić, Građanski demokratski forum i Zoran Vuletić, novinari poput Tomislava Markovića i Dragana Bursaća ili inicijativa mladih iz Beograda koji su u subotu prošli Tuzlom noseći transparent „Premladi da se sećamo, odlučni da nikada ne zaboravimo”, istinski su heroji ljudskosti. Hrabro i nepokolebljivo iz dana u dan riskiraju vlastitu sigurnost da bi suočili srpsko društvo s istinom pri čemu su izloženi prijetnjama, vrijeđanju, omalovažavanju, fizičkom nasilju, nazivani nacionalnim izdajnicima, „autošovinistima” i mnogim drugim pogrdama. Ali, daju nadu da postoje još mnogi čiji su glas. Miljama je to daleko od neljudskih komentara na društvenim mrežama, čiji su autori toliko „hrabri” da se nisu u stanju niti potpisati vlastitim imenom.
(Vesna Rajnović, Tacno.net)