Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) danas je izrekao pravosnažnu presudu Radovanu Karadžiću za genocid i druge zločine počinjene u BiH u periodu između 1992. i 1995. godine. Sudija je rekao da je Karadžić kriv za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja te ga osudio na doživotni zatvor.
Sudija Joensen nije čitao čitavu presudu. U uvodnom dijelu, sudija Joensen je naveo koje je funkcije Karadžić imao tokom rata, i dao presjek postupka do sada, kada je donesena prvostepena presuda, javio je BIRN.
Prva tačka žalbe koju se adresiralo Žalbeno vijeće je navod Karadžića da nije imao pošteno suđenje.
Žalbeno vijeće je zaključilo da je prekršeno pravo na odbranu zato što Karadžić nije bio prisutan tokom posjeta na mjesta zločina.
U svim ostalim dijelovima, zaključeno je da nije prekršeno pravo na Odbranu.
Govoreći o žalbama koji se tiču zaključcima o progonu, Joensen je rekao da Odbrana nije pokazala da je prvostepeno Vijeće pogriješilo u rezonovanju.
“Karadžić samo u svojoj žalbi navodi svoja neslaganja s zaključcima prvostepenog Vijeća”, rekao je Joensen.
Govoreći o oslanjanju na prethodno utvrđene činjenice, što je Karadžić naveo da ga je “oštetilo”, sudija Joensen je rekao da Odbrana nije pokazala štetu koja je nastala pri oslanjanju na prethodno utvrđene činjenice iz drugih predmeta u Haagu.
Međutim, u odnosu na dva incidenta, Žalbeno vijeće je reklo da je utvrđeno da se prvostepeno Vijeće oslanjalo samo na utvrđene činjenice, i zbog toga su samo ova dva incidenta preinačena u oslobađajuća.
Žalbeno vijeće bavilo se zaključcima o dešavanjima u Sarajevu. U vezi s incidentom na Markalama 1, Žalbeno vijeće je navelo da Karadžić nije dokazao pogreške pri zaključivanju.
“Karadžić je podbacio da utvrdi greške u vezi sa zaključkom prvostepenog vijeća”, rekao je sudija Joensen, prenosi BIRN.
Žalbeno vijeće je zaključilo Karadžićevu namjeru da učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu za zločine u Sarajevu na osnovu “brojnih dokaza i izjava”, rekao je sudija Joensen.
“Žalbeno vijeće ne nalazi kvalitetne argumente u vezi s žalbom Karadžića da nije namjeravao da učestvuje u zločinima u Sarajevu”, rekao je sudija.
U slučajevima kada je Karadžić izdao naređenja da se ne gađaju civili u Sarajevu, zaključeno je da se to dešavalo kada su bili neki pregovori ili diplomatski sastanci, te su bili politički motivisani. Karadžić nije ukazao na grešku u presudi prvostepenoog vijeća.
Sudija Joensen se sada bavi zaključcima koji se tiču genocida u Srebrenici.
Joensen je rekao da Karadžić nije pokazao da je Prvostepeno vijeće pogriješilo kada se oslonilo na Direktivu 7, koju je Karadžić potpisao i u kojoj je naredio da se stvore “nepodnošljivi uslovi bez nade za dalji opstanak”.
Zaključci prvostepene presude u vezi sa Srebrenicom se u principu tiču saznanja optuženog za dešavanja u Srebrenici. Mora se naglasiti da je i tokom postupka i u žalbi a i u vezi sa predlaganjem novih dokaza, optuženi Karadžić najviše naglašavao svoj navod da nije imao saznanja za događaje u Srebrenici prije i tokom samih dešavanja, te da je saznao tek naknadno.
Direktiva 7 je inače osnovni dokument koji se tiče zaključaka o UZP za Srebrenicu, a kao takav je tretiran i u predmetu Popović et al, Mladić, Tolimir i sl.
Žalbeno vijeće nije našlo greške u rezonovanju prvostepenih sudija u vezi s progonom Bošnjaka s područja Srebrenice.
Progon Bošnjaka sa područja Srebrenice se odnosi na prisilno preseljenje žena, djece i staraca sa područja Srebrenice.
Govoreći o Karadžićevoj naredbi da se zarobljeni odvedu na “neko drugo mjesto”, sudija Joensen je naveo da, s obzirom da je Karadžić bio u kontaktu sa ljudima na terenu koji su ubijali, prvostepeno vijeće nije pogriješilo.
Dokazi o oslobođenju nekoliko pojedinaca u Srebrenici ne ukazuju da nije postojala genocidna namjera, kazao je sudija.
Govoreći o tome da su neki Bošnjaci preživjeli probivši se kroz šumu, sudija Joensen je rekao da Karadžić pri oslanjanju na dokaze o tome ne pokazuje da je došlo do pogrešnih zaključaka u prvostepenoj presudi.
Žalbeno vijeće, uz izuzeto mišljenje sudije Den Prade, stava je da tužioci nisu pokazali da je donesena greška pri zaključku da Karadžić nije kriv za genocid 1992.
Govoreći o prvoj tački žalbe, da su ubistva i drugi nasilni zločini bili dio udruženog zločinačkog poduhvata da se uklone Bošnjaci i Hrvati s teritorije Republike Srpske, sudija Joensen je rekao da tužioci nisu dokazali da je prvostepeno Vijeće pogriješilo kada je oslobodilo Karadžića za ove zločine.
Vijeće je odbacilo žalbu Tužilaštva u odnosu na ovaj dio.
Žalbeno vijeće je odbilo i ovu tačku i potvrdilo oslobađanje za genocid 1992. Ostatak presude je potvrđen.
Odbijena je Karadžićeva žalba na dužinu kazne.
Apelacio vijeće je navelo da je 40 godina neadekvatna presuda. Posebno kada se ima u vidu s drugim presudama u Haagu. Vijeće smatra da je kazna od 40 godina neadekvatna, kada se njegova kazna poredi sa osuđenicima koji su dobili doživotne kazne zatvora.
Obzirom na učešće u više udruženih zločinačkih poduhvata, Žalbeno vijeće potcjenjuje težinu njegovih zločina i njegovo učešće u njima. Prema sudiji, ovi zločini su neviđenih razmjera i brutalnosti.
Sudija je podsjetio da su sve tačke prvostepene presude potvrđene, osim nekoliko incidenata iz opština. On je rekao da je Karadžić kriv za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Karadžić je osuđen na doživotni zatvor.
Uskoro opširnije…
Prema raspoloživim biografskim podacima, Radovan Karadžić je rođen 19. juna 1945. godine u selu Petnjica, nedaleko od gradića Šavnika u Crnoj Gori. Djetinjstvo je proveo u Crnoj Gori, završivši osnovnu školu u Nikšiću, a u glavni grad Bosne i Hercegovine doselio se kako bi upisao srednju medicinsku školu. U Sarajevu je završio Medicinski fakultet, a u bolnici na Koševu je specijalizirao psihijatriju. Karadžić sa suprugom Ljiljanom Zelen ima dvoje djece – sina Sašu i kćerku Sonju, koja je poslanica NSRS-a. U periodu neposredno prije rata živjeli su u ulici Sutjeska, u blizini sarajevske Druge gimnazije.
Karadžić je sredinom 1980-ih godina uhapšen i pritvoren pod sumnjom da je pronevjerio novac kako bi sagradio vikendicu na Palama, a nakon što je proveo skoro godinu dana u pritvoru, pušten je na slobodu.
Sredinom 1990., nakon osnivanja Srpske demokratske stranke (SDS), Karadžić je izabran za predsjednika te stranke. Prema medijskim napisima iz tog razdoblja, metode njegovog političkog djelovanja najbolje opisuju zlokobne prijetnje, izrečene u Skupštini RBiH 14. oktobra 1991. godine, kada je najavio šta čeka građane BiH, ukoliko zatraže suverenost i nezavisnost BiH.
– Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete BiH jeste ista ona autostrada pakla i stradanja kojim su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje…- poručio je onda Karadžić.
Nakon referenduma o nezavisnosti BiH, 29. februara i 1. marta 1992. uslijedila je agresija na zemlju tokom koje je Karadžić ostao na funkciji predsjednika tadašnje RS i vrhovnog komandanta njenih oružanih snaga.
Poslije masovnih zločina u Prijedoru, koje su svijetu otkrili – novinari Penny Marshall i Ed Vulliamy, dolazi do osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u Haagu.
Potjernica za Karadžićem izdata je 1996. godine, ali se on tada već nalazio u bijegu. Sjedinjene Američke Države ponudile su nagradu od pet miliona dolara za informacije o tome gdje se Karadžić nalazi, ali on je 12 godina kasnije, u julu 2008. uhapšen u Beogradu, gdje se krio pod pseudonimom Dragan Dabić.