Slika prosutih dječijih crijeva novorođenčeta je nešto što je ljudskom biću neprihvatljivo. Razum to ne može obuhvatiti niti bez grča u stomaku zamisliti. Kako onda da zamisli da su prosuta gaženjem nogom drugog ljudskog bića? Nemogućim se čini pokušaj da shvatimo šta se to u glavi monstruma dešava pa je u stanju oteti iz ruku dijete koje je tek rođeno, zabranjujući da mu se pupčana vrpca zaveže, baciti ga na tlo i stati mu na vrat. Crijeva istisnuti!
Ili ipak nije nemoguće shvatiti?
Da bismo razumom obuhvatili neshvatljivo, moramo se vratiti unazad i između redaka ponovo čitati poruke s časova Historije. Razumijevanju može pomoći i ako se sjetimo nastavnika koji je rođen na crnogorskim planinama a tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća u jednom selu na sjeveru Bosne predavao Domaćinstvo. U školi u kojoj su učenici većinom bili Bošnjaci, tada muslimani. Ili Muslimani. Obećavao je zaključnu peticu učenicima koji mu do kraja godine budu u stanju izrecitovati Gorski vijenac. Domaćinstvo je jedan od lakših školskih predmeta ali je bez Njegoša bivalo nešto teže.
Nije bilo teško prepoznati “istragu poturica” o kojoj vladika, najveći crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš piše u toj knjizi.
Radi se o zločinima koje su Crnogorci izvršili nad Bošnjacima muslimanima stare Crne Gore. Bilo je to na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine, uoči Badnje večeri. Te noći, u takozvanoj „istrazi poturica” ubili su približno 1000 muslimana, koliko ih je tada živjelo na području stare Crne Gore. Ono što nije pobijeno izbjeglo je u Nikšić i selo Tuđemile kod Bara. Taj događaj historičari nazivaju Drugi genocid nad muslimanima na tlu Crne Gore. Crnogorce je u ovom strašnom pokolju nad Bošnjacima muslimanima predvodio još jedan vladika, Danilo Šćepčević Petrović.
Vladika Njegoš, odnosno nosilac najviše vjerske i svjetovne vlasti, i najveći srpsko-crnogorski pjesnik opjevao je, posvetio i u najuzvišenije djelo pretvorio taj genocid ili međunarodni zločin pod kojim se podrazumijeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa.
Djeca tada nisu znala da je genocid to o čemu pjeva Njegoš. General Mladić nam je kasnije to djelima pokazao, a Haški tribunal razjasnio.
„Ovo je osveta Turcima za bunu protiv dahija“, reče srpski ratni zločinac Ratko Mladić u svojoj poznatoj najavi pokolja u Srebrenici, i započinje izvršenje genocida. Svoje vojnike tako podsjeća da imaju razloge za revnije izvršavanje zločinačke zapovijedi.
Nikakvog značaja nema to što ti vojnici, kasnije presuđeni zločinci, ne znaju da ljudi na koje su se usmjerili nikakve veze nemaju s turskim janjičarima, dahijama. Kao što nema veze ni to što su te dahije bili turski pobunjenici. Još manje im je važno da su vođe Prvog srpskog ustanka, na koji se odnosi Mladićeva rečenica, poslije svrgavanja strahovlade janjičara pokušali zavesti vrlo sličnu vladavinu u Beogradskom pašaluku, protiv kakve je i počeo ustanak.
Sve to je u knjigama opisano ali stvarna historija je onom vojniku s kamom i dozvolom za ubijanje preširoka za čitanje, kao što i ovaj sažetak postaje preobiman za današnje čitalačke apetite.
Zato se u pjesme pakuje sadržaj jednako opasan i upotrebljiv kao oružje. Zato je slijepi pjesnik Filip Višnjić jednako važan i opasan kao i Ilija Garašanin. I upravo zato je opasan koncert koji je održan u srebreničkoj crkvi na dan obilježavanja 28. godišnjice genocida nad Bošnjacima ‘zaštićene zone Ujedinjenih nacija’ u Srebrenici. Koncert je edukativni ali i propagandni program. Edukativni za djecu koju su uveli u polupraznu crkvu. Propagandni za one do kojih je sa velikih zvučnika odaslana poruka o kraljevskoj sablji kojom će da se biju sa, opet, Turcima i Arnautima. Istim pjesmama se jedne uči da je nečija krv dozvoljena, a drugima poručuje da istrage nisu gotove.
Cijela dolina je odzvanjala gromoglasnom muzikom sa zvučnika maksuz iznesenih ispred Crkve Pokrova Presvete Bogorodice u Srebrenici. Ansambl “Petropavlovski pojci” iz Bijeljine na koncertu “duhovne i rodoljubive srpske i ruske muzike” pjeva:
“Pa će uzmem kralsku sablju i toj kralsko sve oružje, pa će idem č'k u Pčinju, č'k u Pčinju Prešev-Kazu, pa će pređem Vardar vodu, Vardar vodu b'š golemu, će se tepam s tija Turci, s tija Turci Arnauti.”
Nemaju Srebreničani veze sa Vardar vodom, Preševskom niti Pčinjskom regijom na jugu Srbije, to je svima znano, ali lekcija o dahijama nas uči da niti ne moraju imati veze. Onaj sa kamom i odobrenjem za ubijanje nema volje niti pameti da čita kontekst. Njemu je dovoljno pokazati čija mu je krv dozvoljena.
I na vrijeme ga, odmalena naučiti da nečija krv može biti dozvoljena.
A vladika, najveći crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš nas je naučio da ništa nije gotovo: “Borbi našoj kraja biti neće, do istrage turske ali naše.”
