Uspon islama i brzina njegovog širenja suštinski spadaju u na neki način izvanredne historijske fenomene. Još od sredine sedmog vijeka, u relativno kratkom periodu, mali broj nenaoružanih, ali visoko motivisanih, posvećenih i iskrenih ljudi, krenulo je u “osvajanje”. Osvojili su pola svijeta, a zatim su jako dugo mudro vladali zemljama u koje su došli.
Prosvijetljene civilizacijske vrijednosti koje je Islam donosio, a koje su tadašnji muslimani vjerodostojno prezentovali, poput cvijetnog polja, obogatili su dobar dio tada poznatog svijeta, i to baš u momentima kada je veći dio Evrope bio u mraku. Naučna dostignuća, napredna matematika, izuzetna dostignuća u medicini tog doba, posebna djela proze i poezije, astronomija, rapidno su napredovale. Ovakva islamska nadmoć nastavila se u nadolazećim stoljećima, ali onda je u nevjerovatnom obratu došlo do brzog opadanja, društvene i moralne dekadencije muslimana koja traje i danas. U periodu koji je slijedio, primat su preuzele druge civilizacije, i tada su one cvjetale, a muslimani i islamske zemlje polako su počele kaskati.
Nesporno je da muslimani zaostaju za Zapadom, vrlo je specifično kako lako i kako brzo su napravili zaostatak u oblasti nauke, razvoja tehnologija i industrijske moći.
Zašto su muslimani nakon rapidnog rasta, uzdizanja i stoljetnog progresa i nošenja bajraka civilizacije odjednom tako zaostali za drugima? Zašto su drugi napredovali, možda je to bolje pitanje? Šta muslimani mogu da urade kako bi bili u prilici da povrate svoj status? Sve ovo su pitanja koja su decenijama bila na umu mnogim muslimanima, vjerskim i naučnim autoritetima.
Zapravo, ovo su pitanja koja je 1928. godine imam iz Indonezije postavio libanskom islamskom učenjaku, Shakibu Arsalanu, koji je odgovorio u nizu članaka koji su na kraju objavljeni kao knjiga 1930. godine. Knjiga na arapskom jeziku je veoma dobro prihvaćena i štampana je od izdavanja svih ovih godina. Nadeem M. Qureshi je sada preveo ovo popularno i dobro prihvaćeno djelo na engleski jezik, kako bi bilo dostupno široj populaciji na globalnom nivou.
Analiza dekadencije muslimana postavljena je iz čisto sekularne perspektive. Nesporno je kako muslimani zaostaju za Zapadom, i što je vrlo specifično, posebno se to isticalo na polju i u domenu nauke, tehnologije i industrijske moći. Arsalan kako je naveo u svome djelu, smatra da religija ne bi trebalo da utiče na ljudski napredak u nauci i tehnologiji. Napredak je napredak, bilo da dolazi u rukama muslimana, hrišćana, jevreja ili naroda jedne zemlje koji su različitih religijskih uvjerenja.
Suštinski, dekadencija i pad islamskih društava pripisuje se jednom od tri kako je navodio glavna uzroka. Prvi za dekadenciju krivi određene bitne elemente islamskih tekstova kao uzrok opadanja, drugi prst uperen je na zapadni kolonijalizam i njegovu eksploataciju resursa, agresivan pristup i jednu vrstu represije spram islamskih društava i država. Treće je vjerovanje da nedostatak efikasnih islamskih institucija leži u korijenu pada islamske civilizacije. Arsalan odbacuje ova tri pristupa za objašnjenje pada islama. Kao Kasije u Šekspirovom Juliju Cezaru, Arsalan je ovako definisao krivicu i krivce za dekadenciju muslimanskih sistema: “Krivica, dragi Brute, nije u našim zvijezdama, već u nama samima, što smo potčinjeni.”
“Poruka Kur'ana koja je inspirisala one u prošlosti se nije promijenila. Ista je kroz vrijeme, univerzalna, bezvremenska. Ono što se možda promijenilo je način na koji ljudi tumače ove poruke čovječanstvu.“
Poruka Kur'ana koja je inspirisala one u prošlosti nije se promijenila. Način na koji ljudi tumače ove poruke, suštinski je mogući uzrok promjena i dekadencije na osnovu istih. Danas je nekadašnji duh žrtvovanja i napornog rada nestao i muslimani traže “slavu bez zasluga, žetvu bez sjetve, pobjedu bez napora i pomoć od Allaha bez i najmanjeg razloga za tu pomoć”.
Stanley Gibbons, analizirajući pad Rimskog carstva, za propadanje je okrivio kršćanstvo. “Kako je sreća budućeg života veliki predmet religije, možemo bez iznenađenja ili skandala čuti da je uvođenje, ili barem zloupotreba hrišćanstva, imalo određeni uticaj na pad i propadanje Rimskog carstva.”
Za razliku od Gibonsa, Arsalan ne krivi religiju već ljude koji se izjašnjavaju da je slijede. Muslimani su po njemu skrenuli sa pravog puta koji im je postavljen. Slijedili su Kur'an samo po imenu i deklarativno, čitajući ga a ne djelujući po njemu i popuštajući “žudnji svoje duše”. Zaboravili su da praćenje islama znači slijediti i i riječima i djelom, nisu kreirali akciju, pa sada žive reakciju. Ali nije sve izgubljeno, tvrdi Arsalan. Moguće je da se islamski svijet ponovo uzdigne i sustigne druge zemlje. Oni ne bi trebalo da izbjegavaju, već da prihvate naučno učenje, muslimani moraju da otresu od sebe “prljavštine indolencije” i nauče da grade svoje samopouzdanje i svoju samouvjerenost. Treba da nauče da daju i žrtvuju, i sebe i svoje blago za kojim žude, jer žudnja za ličnim komforom i komoditetom i odvela je muslimane u stranputicu i ćorsokak. Muslimani trebaju graditi svoju budućnost na optimizmu i na nadi. Po Arsalanu sve će to biti moguće kada ostanu povezani sa islamom jer, kako Kur'an kaže, Allah će biti sa onima koji se bore za Njega i čine dobra djela.
Ako postoji poruka u Arsalanovoj knjizi za muslimane današnjice, to je njegovo insistiranje da kada Kur'an govori o znanju i imperativu da ga se stekne, to znači svo znanje ne samo vjersko znanje.
Arsalan iznosi svoje argumente na osnovu impresivnog čitanja i pronicljivog razumjevanja svjetske historije. Uverljivo navodi primjere iz cijelog svijeta i dobro je upućen ne samo u aktuelna dešavanja, već i u njihov historijski kontekst. Mnogi nemuslimani, pa čak ni mnogi muslimani danas, nisu upoznati sa historijskim usponom islama iz pustinja Arabije, njegovim kasnijim putovanjem ka globalnoj dominaciji, a potom i njegovim sporim bolnim padom koji traje do danas. Bol ovog opadanja, trpi cijeli ummet jer propadanje muslimana povezano je sa dvije stvari – većim fokusom na dunjaluk i zapostavljanjem nauke.
Ono što je takođe nevjerovatno je i to koliko je materijal relevantan čak i skoro stotinu godina nakon što ga je Arsalan napisao. I dalje njegova misao šalje posebnu mudrost u vezi sa nekim od kritičnih pitanja sa kojima se muslimani danas u svijetu suočavaju. Njegov fokus je bio na političkom jedinstvu islamskih nacija i želji da se one mogu takmičiti sa Zapadom u nauci, tehnologiji i industrijskoj snazi. Njegovo učenje i odgoj isprofilisali su njega u ono što bismo današnjom terminologijom nazvali ‘liberalnim’ muslimanom koji teži ka temeljnim ali i nadograđenim vrijednostima islama.
Percepcija autora ovog teksta, i rečenica koju je davno izgovorio i u eter odaslao “Bilge kral”, kako su ga nazivali u Turkiye, rahmetli Alija Izetbegović “tlačiti je moguće samo neobrazovane. Muslimanski svijet, posebno onaj gdje su muslimani većina, previše se zabavio dunjalukom, premalo se bavi(o) naukom, dopustili smo da u relativno kratkom periodu budemo na začelju civilizacije, a sve to od ummeta koji je nakon objave Poslaniku s.a.w.s. bio baklja vodilja, prvi u usponu društva, prvaci u kulturi, nauci, progresu svake vrste, na čelu, sve dok smo poštovali postulat Kur'ana – da stičemo i tražimo znanje “IKRE”, da učimo u ime Gospodara.