Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, pjevač grupe Zabranjeno pušenje, prije nekoliko godina napisao je zanimljivu kolumnu koju prenosimo u cjelosti:
Najvažnije pitanje koje treba postaviti je kako je uopće došlo do revivala fašizma u jednoj zemlji koja se među prvima u Europi suprotstavila fašizmu.
Također me zanima kako je došlo do takvog neznanja i ignorancije prema toj bliskoj prošlosti, što je fenomen kakav ne postoji ni u jednoj zemlji u okruženju. Zašto ne prepoznajemo upozorenja o opasnostima tog fenomena u Hrvatskoj još od vremena Franje Tuđmana, zbog kojih je de facto bila okupirana u ratu, pa se danas dovodimo u situaciju da strahujemo hoćemo li otići na Europsko nogometno prvenstvo i plaćati milijunske kazne te tako kompromitiramo zemlju fenomenalnih sportaša, postajući taoci vrlo čudne situacije. Mislim da moramo početi tražiti uzrok i razloge tim pojavama jer dok ne postavimo dijagnozu, nećemo imati pravi lijek.
Možete li zamisliti kapetana njemačke nogometne reprezentacije da stane na tribinu i viče: ‘Sieg Heil!’ To bi vam izgledalo totalno nenormalno i sumanuto, no u našoj zemlji to je normalno. Da se odmah ogradim, ja čovjeka ne krivim, on je samo produkt silnog neznanja i ovog sistema u kojem se prešućuje tema revivala fašizma. U tom sistemu nemate prave televizijske emisije u kojoj bi se na adekvatan i ozbiljan način govorilo o pojavama fašizma u Hrvatskoj.
Zbog toga ne postoji odgovarajuće javno mnijenje o takvim pojavama, kao što ono ne postoji ni prema ćirilici ni prema homoseksualcima. U pozadini takvih stavova ogromno je neznanje, a za neznanje je zaslužan cijeli sistem koji ne omogućuje slaganje cjelokupnog mozaika pa je normalno da nove generacije tako reagiraju. Kad ste zadnji puta vidjeli da su na javnoj televiziji manifestacije fašizma i ustašluka dobro i ozbiljno obrađene, bez rukavica? Umjesto toga, kod nas postoji stalno relativiziranje žrtava na Bleiburgu i žrtava fašizma, što je neprihvatljivo.
Tako se danas Bleiburg izjednačava sa žrtvama fašizma i traže se argumenti da se dokaže da su te dvije stvari jednake. Fašizam je zaslužan za smrt 60 milijuna ljudi na ovom planetu! To ne možemo izjednačavati. Svaka čast žrtvama Bleiburga, ali nisu sve žrtve Bleiburga bile nevine. Saveznici su bombardirali Dresden, pri čemu su stradale tisuće ljudi, no ne možemo sada reći da su Englezi jednaki Hitleru. Zahvaljujući tom demokratskom svijetu, nismo radnici u rudnicima i niža rasa.
Čini mi se da je taj revival antifašizma i ustaštva, barem ovdje kod nas na Balkanu, rezultat najklasičnijih uzroka. U prvom redu, na to utječe vremenska distanca koja amortizira svaki fenomen, pa i taj. Zatim se na to nadovezuje obiteljska tradicija, primjerice teže je prihvatiti to da je vaš djed bio koljač u Jasenovcu nego da je bio nevina žrtva na Bleiburgu.
To je bolji obiteljski scenarij – ljepše je pričati momcima da su djedu presudili komunisti nego da je ubijao i klao. Potrebu za prekrajanjem povijesti imaju obitelji čiji su članovi u ratu bili kompromitirani. Ljudi koji su završili Drugi svjetski rat kao nevini i nekompromitirani danas žive svoje živote i nemaju potrebu za prepravljanjem povijesne matrice kao što to imaju potomci ljudi koji su počinili zločine.
U bivšoj Jugoslaviji poginuo je svaki 12. čovjek, što znači da bi se u odnosu na današnju populaciju radilo o dva i pol milijuna ljudi. Iz toga proizlazi da je taj zločin netko morao počiniti. Krivci za Drugi svjetski rat ne mogu svi biti nevini, jer imali smo milijun i 200 tisuća mrtvih ljudi, kao što ni sve partizane ne možemo smatrati anđelima. Hrvatska može svoju poziciju antifašističke zemlje, one koja se suprotstavljala fašističkoj ideologiji, u velikoj mjeri, gotovo u cijelosti, zahvaliti hrvatskim partizanima. A izjednačavati hrvatske partizane i komuniste ne može biti posve istinito.
Neki dan sam saznao podatak da je u bitki na Sutjesci poginulo najviše ljudi iz Kaštel Sućurca, koji nije imao komunističku organizaciju niti je dao nekog viđenijeg komunističkog lidera. To su bili ljudi koji su bili protiv fašizma. Na to Hrvatska mora biti ponosna, bez obzira na to što su se dogodili incidenti kao što su Bleiburg i Kočevski rog.
Profesor Klasić često naglašava da su historiografi vrlo rijetko konzultirani u takvim i sličnim slučajevima. Kad se upiše studij povijesti, onda se prvo uči da se ne smije iz vida izgubiti duh vremena. Sva suđenja ratnim zločincima bila su manje-više nelegalna, primjerice suđenje Adolfu Eichmannu. I kada biste uzeli današnje pravosudne principe, vidjeli biste da ih ne možete aplicirati u vrijeme otprije 70 godina.
S današnjeg pravnog aspekta praviti vivisekciju nekog spora otprije 50 ili 60 godina zaista je smiješno. To je bilo poslijeratno vrijeme u kojem su suradnici okupatora šišani i bacani u katran, a žene prebijane na cesti. Bleiburg je pak bio jedan trans koji se dogodio nakon pada fašizma. Mussolini je obješen bez suđenja, njegova žena također, iako vjerojatno nije bila kriva. Kad bismo danas napravili rekonstrukciju slučaja Mussolini, mogli bismo osuditi 50 građana Italije koji su ga objesili bez suđenja i još se iživljavali na njemu. Kad se izgubi background, duh tog vremena, sve postaje vrlo relativno. Treba shvatiti da je tada bio takav pravni sistem.
Danas ne možete suditi Churchillu zbog bombardiranja Dresdena, što bi današnji UN jako osuđivao, ali u kontekstu 60 milijuna mrtvih ljudi, žrtava Drugog svjetskog rata, ne možete prosuđivati iz pozicije današnjeg vremena, nego onoga što se tada dogodilo, a to je jedna od najvećih tragedija na planetu, jedno ludilo, koje se manifestiralo i kroz kasnija suđenja i osvete. To se mora uzeti u obzir kada se govori o prošlosti. Zato je po meni prošlost najbolje ostaviti historiografima da je obrade i kontekstualiziraju, pa tek onda donositi odluke o tome tko je zapravo bio Draža Mihajlović.
Nisam bezrezervan fan našeg Maršala i zbog njegovog imena i lika znao sam na vlastitim leđima osjetiti posljedice tog režima. Ali kao što kažu Dalmatinci, ‘daj dite materi’, odnosno dajmo povjesničarima i historiografima da obrade te fenomene. No u tome trebaju sudjelovati i mediji i politika, a trebaju biti uključene i znanstvena i obrazovna politika. U suprotnom ćemo stalno lutati i udarati glavom o zid te dolaziti do pogrešnih zaključaka i histerije. Tito nije bio ni bolji ni lošiji nego većina lidera tog vremena.
Moramo znati kakvo je to vrijeme bilo. Također, ne smijemo zaboraviti da su žene u Švicarskoj dobile pravo glasa tek u 80-ima, da su crnci još prije 40 godina putovali na stražnjim sjedalima autobusa, nisu mogli ući u restorane i njihova se djeca nisu mogla školovati s bijelom djecom. To je bliska prošlost. Mnogi vrhunski intelektualci tog doba, uključujući naše, bili su rasisti ili ksenofobi, ne zbog toga što su bili loši ljudi, nego zato što je to bio duh tog vremena. Zbog toga Tita treba prosuđivati iz pozicije duha tog vremena. Tito nije živio u vrijeme hippie pokreta, Tito je živio u vrlo opasnim i teškim vremenima i, kao svaki čovjek, imao je nagon za preživljavanjem.
No nemojte misliti da bi ga njegovi protivnici u tim vremenima tretirali drukčije i da svi oni ljudi, koje je on strpao u zatvor, ne bi i njega zatvorili. To je bila škola tog vremena, a ti su ljudi bili odgojeni u tadašnjem Sovjetskom Savezu, tako da se sve to mora vrlo rafinirano i duboko analizirati, bez histerije. Pogotovo se ne smiju izjednačavati ustaški pokret i antifašizam. Bez obzira na Titove grijehe i očigledan trud onih koji to uporno pokušavaju, to će malokome poći za rukom.
Foto: Anadolija