Na gotovo 1.500 metara nadmorske visine nalazi se najviše i najizolovanije selo u Bosni i Hercegovini.
Jedinstveno po mnogo čemu, a najprije po kamenim kućama prekrivenim šindrom od trešnjinog drveta.
Lukomir, kao i njegovi mještani, danas živi sezonski. Zimi ga svi napuste, da bi se u proljeće vratili.
Jedino ko više u Lukomir ne svraća su oni koji bi ovom selu na rubu kanjona rijeke Rakitnice i na rubu opstanka mogli da pomognu.
Kraj je proljeća, na južnim obroncima Bjelašnice snijeg se otopio nedavno, a prvi lijepi dani označili su i povratak mještana sela Lukomir.
Popravlja se ono što se izlomilo pod naletima vjetra i težinom snijega, šišaju se ovce, a djeca igraju na livadi.
Teško je i zamisliti da je Lukomir do prije nekoliko mjeseci bio potpuno prazan, jer uz prvi snijeg svi odlaze. Razumljivo, jer se ovo selo nalazi na 1.500 metara nadmorske visine i najizolovanije je selo u BiH.
Sezonski život
Stariji stanovnici pamte i neka druga vremena, kada je u selu bilo 50 domaćina, a selo živjelo cijele godine.
„Onda se fino živilo. Narod se sluš'o, a sada, Boga mi, slabo. Narod se sluš'o od 50 godina. Te cure, te momci, te ašikovalo se, fino je pravo bilo“, priča Fata Čomor.
„Sada slabo, narod se razišao. Stara raja već ostarila ili pomrla. Mlada neće da bude u Lukomiru, ode dole i gotovo. Cure se poudale, đeca otišla za svojim poslom“.
Stećci na rubu sela govore da je selo bilo naseljeno još u 14. i 15. vijeku. Mezarje, zaraslo u travu, svjedok je, iako paradoksalno zvuči, aktivnog života do prije koju deceniju.
“Današnji stanovnici potomci su ovčara iz hercegovačkih sela Kamen i Žulj. Dolazili su ljeti zbog bogatih pašnjaka, da bi sezonska naselja prerasla u današnje selo. Tradicija seoba u skladu sa godišnjim dobom danas se vratila, ali iz drugih razloga”, navodi Bobetić.
„Lukomir je selo u kome se živi sezonski. Od kraja četvrtog pa sve do kraja devetog meseca ljudi se ovde bave zemljoradnjom i stočarstvom. Međutim, kako dođe zima i padne prvi sneg, veći deo stanovništva odlazi u niže predele.”
„Tokom prošle zime ovde nije ostao niko. Međutim, kako se trenutno razvija situacija postoji bojazan da u Lukomiru neće biti nikoga ni tokom letnjih meseci.“
Škola bez đaka
Četverogodišnja škola još uvijek je tu. Učionica je rekonstruirana ali, umjesto đaka kojih ovdje odavno nema, sada služi kao čitaonica putnicima koji ostanu da prespavaju u Lukomiru.
Hilmo Halilović je penzioner koji je sarajevsku ljetnu vrelinu, zajedno sa suprugom, zamijenio za Lukomir. Vodi računa o edukacijskom centru Luka mir“ i o turistima. Posao je sezonski, dok ima posjetilaca.
„Dolaze u raznim varijantama, da li porodično, ono kad već izađu na Bjelašnicu. U varijantama da parkiraju auto dok ima asfalta, onda naprave šetnje od Milišića ovamo. Česti posjetioci su biciklisti i motoristi. Tek predstoji sezona ovih posjeta“, rekao je Halilović.
Tokom proteklog rata u Lukomiru su bili smješteni mještani okolnih sela koja su spaljena, a seljani su ih primili i hranili.
Lopovi i vuci
Danas su stanovnici Lukomira ljuti zbog nebrige nadležnih koji, kako kažu, nisu u stanju da im promjene ukupno šest sijalica na šest bandera uličnog osvjetljenja.
„Bili su prije tri dana da nam naprave rasvjetu. Pokradoše nam stoku lopovi i vuci. Lakše je na svjetlu čuvati i od lopova i od vuka, kad se vidi. Deset je bilo. Sad nema nijedne“, kaže Salem Čomor.
U Lukomiru su snimani fimovi “Gluvi barut” i “Nebo iznad krajolika”.
Kako je kazao Bobetić, filmadžije dođu i odu, turisti selo posjećuju ljeti, a nadležni ni tada.
“Lukomir ostaje selo ni na nebu ni na zemlji. Mještana, prepuštenih samima sebi, sve je manje. Dok je njih, selo će opstajati bar ljeti. Kad ih više ne bude, ostat će priča o posljednjem pravom bosanskom selu”, rekao je Bobetić.